SVI NOVOGODIŠNJI DOČECI PREDSEDNIKA JOSIPA BROZA TITA

Skromno, uz želje da vlada mir i da se obnovi zemlja, u posleratnoj Jugoslaviji dočekana je Nova 1946. godina - u oslobođenom Beogradu proslavljena je dosta siromašno, ali veoma veselo. Sve veće sale koje su posle bombardovanja Beograda mogle da prime goste, bile su prepune ljudi. Na dočeku su se prvo slušale vesti, i do ponoći se igralo kozaračko kolo, a od ponoći predratni tango. Neminovno u prvim posleratnim godinama dolazi do mešanja starih praznika, još uvek slavljenih, i novih, pa samim tim preplitale su se tradicija i nova ideologija.

Tek deceniju kasnije, 1955, Nova godina proglašena je državnim praznikom u FNRJ. Tada je usvojen opšti Zakon o državnim praznicima. U prethodnom Zakonu iz 1929. godine Nova godina bila je samo pomenuta kao verski praznik za katolike. Uvođenje novih praznika i ceremonija bilo je bitan element kolektivnog nacionalnog identiteta i stvaranja osećaja pripadnosti jednoj zajednici.

Prema rečima Ane Panić, kustoskinje Muzeja istorije Jugoslavije, odlični posrednici u promociji Nove godine, tog posleratnog perioda, bila su i deca. Insistiralo se na Novoj godini kao dečjem prazniku, danu radosti za sve pionire, i trudbenike, koji toga dana sumiraju rezultate svoga rada.

Pošto je pedesetih godina prošlog veka Tito vreme uglavnom provodio u inostranstvu, tako je dosta Novih godina proslavio u ambasadi države u kojoj se tog trenutka nalazio. Ubrzo su se njegova putovanja proredila, i od šezdesetih godina pa sve do smrti svaku Novu godinu maršal je slavio u Jugoslaviji.

Tih godina, kada ujedno TV prenosi postaju sastavni deo svakodnevnog života, uz pomoć televizijske slike Titovi dočeci postaju privatni, porodični događaji koje prati cela Jugoslavija.

Protokol kabineta predsednika od tada vodi računa da se on svake godine nađe u drugoj republici SFRJ, i da, pored svog privatnog dočeka sa suprugom i prijateljima, poseti i neku od masovnih proslava i bude blizu naroda.

Najviše voleo da slavi na Brionima

Josip Broz Tito dočekivao je Novu godinu u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Brionima, na brodu „Galeb“, ali i u Indoneziji i Egiptu.

„Za doček 1956. godine u Egiptu je trebalo pronaći adekvatno mesto, što nije bilo tako jednostavno jer je hotel u kome je Josip Broz smešten sa pratnjom bio dosta star, i pretila je opasnost da se soba sruši ako se u njoj pokreće tridesetak ljudi. Alternativno rešenje bio je bar u prizemlju hotela, nezgodan zbog velikog broja redovnih turista“, priča Ana Panić.

Tito je novogodišnju noć najpre dočekivao sa Jovankom i najbližim prijateljima i saradnicima, čekajući da otkuca ponoć. Edvard Kardelj sa suprugom Pepicom obavezno je bio uz Tita i Jovanku, Stevan Doronjski, Milentije Popović, Vladimir Popović, a na ponekom dočeku je bio i Miroslav Krleža.

Nova Godina na Brijunima 31. Prosinca 1962.

Osim beogradskog „Metropola“, u kojem se veselio nekoliko puta, jednom i u društvu tadašnje Mis SFRJ za 1968. godinu Daliborke Stojšić, Tito se provodio za Novu godinu i u zagrebačkoj „Esplanadi“, ali najviše je voleo da dočeka Novu godinu na Brionima.

U hotelu „Park“ u Novom Sadu Tito je sa Jovankom dočekao 1977. godinu. Taj doček upamćen je po tome što je Jovanka prvi i poslednji put pred očima javnosti zaigrala moravac sa najuglednijim zvanicama.

Šezdesetih godina prošlog veka jedan od dočeka trebalo je da bude i u hotelu „Moskva“. Sticajem okolnosti zabeleženo je da bračni par Broz nije stigao na tu proslavu, što je ujedno izazvalo veliko razočaranje tadašnjeg upravnika i osoblja.

Muzika za Jovanku i Tita

U novogodišnjem programu Josipa Broza učestvovali su umetnici iz svih republika bivše Jugoslavije. Nastojalo se da repertoar bude raznovrstan. Dirigent Mihajlo Petraš, koji je predvodio orkestar garde na tri proslave, priča kako je na proslavi Nove godine 1978. na Brionima Tito, pozdravivši se sa svim gostima, prišao i njemu i orkestru da čestita i pohvali uspešno zabavljanje gostiju. „’Ja sam rođen tamo na salašu’, tu pesmu mnogo je voleo.

Pošto je bio dugo u Rusiji, voleo je ruske pesme iz filmova koji su tada prikazivani, mi smo sve to uvežbavali i pevali mu“, kaže dirigent Mihajlo Petraš.

TEREZA KESOVIJA

Olivera Katarina bila je jedna od tadašnjih zvezda nezaobilaznih na Titovim proslavama upriličenim za Novu godinu. I Đorđe Marjanović, Usnija Redžepova, Tereza Kesovija, Nikola Karović, Zvonko Bogdan, Arsen Dedić i Gabi Novak. Krajem sedamdesetih godina prošlog veka Tita je uveseljavala svojom pesmom i Neda Ukraden.

Što se tiče novogodišnje trpeze, ni tu Tito nije preterivao. Ostavljeni dokumenti svedoče da je tokom 60-tih i 70-tih godina prošlog veka predsednik često držao dijete, tako da preteranih đakonija nije bilo na meniju. Naravno, u ponoć se nazdravljalo šampanjcem, pa se držeći čašu u ruci Tito obraćao naciji uključujući se direktno u program prvo radija, a kasnije televizije.

SEDMORICA MLADIH

Maršal za Novu godinu nije dobijao skupe poklone, uglavnom viski, cigare, pa čak i dimljene kobasice, običaj je bio da se ne poklanja ništa skuplje. Na Brionima je svako dobijao drveni tanjir na poklon od Tita, na kojem bi pisalo „Brioni“ i godina dočeka.

Brozova supruga Jovanka, držeći se po strani, uvek je plenila svojim izgledom na novogodišnjim proslavama. Toalete jugoslovenske prve dame izrađivale su se u okvirima privatne krojačke prakse. Jovanka je veoma vodila računa šta će da obuče za doček Nove godine, pa je tako i izabrana haljina postajala imperativ oblačenja do sledećeg dočeka.

Odeća Jovanke Broz bila je predmet brige velikog broja jugoslovenskih preduzeća i modnih dizajnera. Postoje podaci da je ona često za proslave poručivala odeću i u čuvenim pariskim modnim kućama.

DOCEK NOVE 1976. GODINE

Tito je uvek bio u tamnom svečanom odelu, sem tokom dočeka u inostranstvu u toplim krajevima. Za te prilike nosio bi svoje čuveno belo odelo.

Tog ponedeljka 31.12.1979. godine Tito je Novu godinu dočekao u Karađorđevu, u prijatnoj atmosferi u krugu porodice. S njim su Novu godinu dočekali i njegovi najbliži saradnici, rukovodioci Socijalističke Autonomne Pokrajine Vojvodine i drugi. U ponoć Tito je poželeo svima uspeha u radu, i izrazio želju da 1980. godina bude godina ostvarenja još većih rezultata u tadašnjoj socijalističkoj upravi.

Posle proslave 1. januara u Karađorđevu je priređen svečani ručak. U toku ručka Vladimir Bakarić zahvalio se Titu u ime svih gostiju na gostoprimstvu. Predsednik Tito je prvo zahvalio Vladimiru Bakariću na rečima, a zatim i izrazio zahvalnost svima koji su došli da zajedno s njim dočekaju Novu godinu.

„Veoma se radujem kada mogu da provedem izvesno vreme u društvu svojih saradnika, svojih drugova i članova svoje porodice. Porodica se svake godine povećava, što me veoma raduje“, rekao je Tito.

Predsednik Tito je izrazio svoje žaljenje što im vreme ove godine nije naklonjeno, pa gosti nisu mogli da upoznaju sve lepote Karađorđeva.

Novogodišnji doček u Zagrebu 1.Sijećnja 1969.

„Nadam se da ćemo i sledeću Novu godinu dočekati zajedno i da će nas tada vrijeme bolje poslužiti. Ali moramo dobro zapeti da bi smo ostvarili ono što želimo, ono što smo predvidjeli za ovu i naredne godine. Ova godina će za nas biti teška.

Da bismo savladali teškoće s kojima se suočavamo, moramo angažovati sve fizičke i umne snage naših ljudi. Mi smo mala zemlja, ali zemlja koja nije siromašna. Jugoslavija je bogata, potencijalno vrlo bogata. Samo, potrebno je više rada, više discipline, više štednje. Jer kod nas ima rasipanja.

Uvjeren sam da ste sa mnom saglasni ako kažem da u 1980. godinu ulazimo jedinstveni, kao što smo bili u ratu i u posljeratnim periodima. Zahvaljujući tom jedinstvu mi se ničega ne bojimo. Dižem ovu čašu za sreću i prosperitet naše zemlje, za vaše zdravlje, drugarice i drugovi. Živjeli!“, rekao je na kraju Tito.

Bio je to poslednji Titov doček Nove godine.

DOČEK NOVE 1977. GODINE Evo kako su drug Tito i drugarica Jovanka proslavili Novu godinu

Rijedak dokumentarni snimak dočeka Nove 1977. godine u novosadskom hotelu “Park”, kom je prisustvovao predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, a zabilježen je kao posljednje njegovo pojavljivanje s Jovankom Broz u javnosti. Mnogi kažu da su tada zadnji put i plesali...

Domaćin predsjedniku Jugoslavije bio je tadašnji gradonačelnik Jovan Dejanović, a u Novi Sad se tog 31.decembra 1976. slio cjelokupni politički vrh SFRJ i SKJ.

Zbog ovog dočeka hotel “Park” je potpuno rekonstruisan, dobio je veliku kongresnu halu, kao i Titov apartman, koji je i danas najekskluzivnija soba u hotelu. Na ovom rijetkom crno-bijelom snimku bez tona vide se Tito, Jovanka i mnogi tadašnji političari.

Doček nove 1977.godine u Hotelu Park - Josip Broz Tito VIDEO:

Da li znate zašto kitimo jelku za Novu godinu?

Novogodišnji i božićni praznici su gotovo nezamislivi bez raskošno ukrašene jelke, ali iako to radimo svake godine, retko ko zna koja se simbolika krije iza ovog rituala?

Istorijska pozadina ovog rituala prilično je nejasna, te neki spisi navode da je reč o starom paganskom običaju Rimljana, koji su verovali da u jelama obitavaju duhovi iz šume. Zato su u novogodišnjoj noći darivali jelke, kako bi odobrovoljili duhove. Posle su počeli i da seku mlade jelke i da ih donose kući i tako je nastao ovaj običaj.

Druga teorija, pak, vezuje se za Isusa Hrista i njegovo rođenje, i njoj su najčeće skloni vernici. Naime, ispred pećine u kojoj je Hristos rođen rasla su tri drveta - bor, kedrovo drvo i jela. Kada je božji sin rođen, bor mu je podario šišarku, kedrvo drvo mirišljave bodlje, a jela nije imala šta da da. Nije imala plod, i zato je zaplakala. Anđeo s neba se smilovao i podario joj zvezdu, koju je jela zatim položila pred Isusa. Zbog toga se i danas često na vrh jelke stavlja upravo zvezda.

Što se same simbolike tiče, često se naglašava da zimzeleno drveće simbolizuje život - i daje nadu da će zima proći, da će ponovo stići topliji, prolećni dani.

Međutim, što se istorijskih činjenica tiče, poznato je da je pionir u kićenju jelki bila Nemačka. Tamo se u srednjem veku jelka kitila crvenim jabukama, dok se u zapadnoj Nemačkoj jelka kitila kolačićima i svećama, kao simbolom Hrista kao večne svetlosti. Ritual se polako proširio po celoj Evropi.

Ipak, prva zabeležena novogodišnja jelka nije bila u Nemačkoj, a dva grada se i danas svađaju oko toga kojem pripada ta čast. Talin u Estoniji i Riga u Letoniji prvi su gradovi koji su baš za novogodišnje i božićne praznike imali okićene jelke - prvi 1441., a drugi 1510. godine.

Prvi ukrasi su bili jestivi, a legenda kaže da je staklene ukrase prvi napravio jedan nemački duvač stakla - bio je veoma siromašan i tužan što ne može da kupi jestive ukrase. Zato je rešio da, ne bi li obradovao svoju decu, ukrase napravi svojim rukama, onako kako najbolje zna - od stakla. Ukrasi su bili toliko zanimljivi da su oduševili sve i on se na kraju jako obogatio.

Stakleni ukrasi su se proširili po Evropi, a onda su stigli i do Amerike. Zahvaljujući Nemcima koji su stigli na prostore SAD-a, okićene su prve jelke u 17. veku. Azija se ovom trendu priključila u 19. veku, a što se Srbije tiče - stvari, očekivano, nisu baš tako jednostavne.

Iako je danas kod nas najnormalnija stvar da za Novu godinu kitimo jelku, ne tako davno ovo nije bio naš običaj. Kod nas se tradicionalno za Božić seče grana hrasta, takozvani badnjak, koji se unosi u kuću, a zatim i spaljuje. Jelke su masovno počele da se ukrašavaju tek pedesetih godina prošlog veka, a danas u većini domova oko praznika možete da vidite i badnjak i jelku. 

UZ OVO SMO ODRASLI: Na svakoj polici u Jugoslaviji su bili ovi proizvodi

Neki proizvodi obeležili su Jugoslovensku epohu, a danas ih ili nema, ili su samo uspomene na srećna detinjstva, dok su neki opstali, ali u novom ruhu.

Zato smo pokušali da neke od njih spojimo u jednu sliku vremena, koja će vas na trenutak vratiti nekoliko decenija unazad.

KOLIKO JUGOSLOVENSKIH PROIZVODA SA POLICE PREPOZNAJETE?

Ako smo nešto zaboravili, javite nam u komentarima!

UMESTO POSLA VEKA RAT - SFRJ mogla da izveze 5.000 G-4 aviona u SAD

U Junu 1991. godine rukovodioci bivših SFRJ republika imali su izbor - mogli su ili da prekinu svađu i pozabave se ekonomijom čiji procvat je nagoveštavala i mogućnost izvoza tehnologije za američko vazduhoplovstvo, ili da nastave sa, kako se tadašnji ambasador SAD u Beogradu izrazio, "takmičenjem u nacionalizmu od vrha do dna". 

Znamo za koju opciju su se odlučili.

Jedna od najvećih svetskih kompanija za proizvodnju aviona „Dženeral dinamiks“ iz Teksasa potpisala je ugovor o razumevanju sa našom firmom SDPR o zajedničkom reprojektovanju i proizvodnji oko 5.000 aviona G-4 koji je bio delo jugoslovenskih stručnjaka.

Ta letelica bila je favorit na konkursu za izbor novog školskog aviona za obuku borbenih pilota koji je 1990. godine raspisalo američko ratno vazduhoplovstvo. Američki državni sekretar je kao početni kapital „doneo“ u Beograd ček na 6,5 milijardi dolara, ali nama je preči bio - rat!

Tadašnji šef marketinga i strateškog planiranja u SDPR-u i kreator projekta plasmana aviona u Ameriku dr. Nenad Gojković za Novosti je ispričao sve o "Poslu veka" koji, na žalost, nije realizovan.

 Dr. Gojković kaže da se dosta toga poklopilo početkom 90ih godina prošlog veka. "Raspisan je konkurs za izbor novog školskog aviona u američkom ratnom vazduhoplovstvu, a Jugoslavija je imala idealan avion".

Za 13 meseci napravljen je izvanredan uspeh u nastupu na američkom tržištu ali je sve propalo zbog nerazumnih poteza političara.

„Sve u vezi sa tim poslom nam je išlo na ruku. 1989. godine je naš G-4 nominovan za učešće na konkursu u Pentagonu, a zahvaljujući agilnosti naših atašea već 1990. je na aerodrom u Batajnici sleteo tim američkih pilota na čelu sa pukovnikom Dejvidom di Marčijem, načelnikom odseka za nabavku školskih aviona koji je trebalo da isproba G4. Inicijalni testovi su trajali četiri dana, da bi zatim i general Ouks lično došao da se uveri u izvanredne karakteristike ovog aviona. Sa njim je bila i žena kapetan Linen Marten, koja je svoje oduševljenje letačkim performansama naše letelice izrazila rečima „jugoslovenski konstruktori su ludi kada su uspeli da naprave ovakvo nešto“, priča Gojković.

Sledeća velika reklama u svetu vazduhoplovstva  za G4 bio je aeromiting u Engleskoj na kojem je naš avion imao peh sa stajnim trapom, koji je uspešno nadoknađen sposobnošću našeg pilota. Tom prilikom avion je oštećen ali, paradoksalno, to je bila najveća reklama jer je već sutra ista letelica ponovo uzletela i bez problema odradila ceo akro program. To „dizanje iz pepela“ za samo jednu noć, oduševilo je prisutne. 

"Saradnja sa „Dženeral Dinamiksom“ je priča za sebe. Sve je išlo kao po loju", nastavlja svoju priču za Novosti dr. Gojković.

"Čelnici te firme bili su iznenađeni nivoom tehnološke razvijenosti naših fabrika do te mere da je direktor teksaške firme koja je u tom trenutku zapošljavala 130.000 ljudi i proizvodila čuveni bombarder B2 naložio svojim inženjerima da se ispitivanja za njihove vazduhoplovne programe presele u Jugoslaviju, jer je VTI u Žarkovu u kadrovskom i tehnološkom smislu bio jednak, a u nekim segmentima i bolji od instituta u Torontu (tada najboljeg na američkom kontinentu).

Vojnotehnički institut i „Dženeral dinamiks“ su ujedinili snage i uradili reprojekat G4  i taj zajednički avion je trebao da poleti do 1994. Oni su imali kapacitete, sve je bilo spremno. Dogovoreno je da se ubaci jači motor  i elektrika iz američkog F-16. Ugovor je overen potpisom koji je sa američke strane stavio potpresednik “Dženeral dinamiksa“ Herbert Rodžers".

Međutim u aprilu 1991 dr Gojković je prilikom ponovnog susreta sa američkim vojnim atašeom, pukovnikom Džinom Vinsentom izrazio sumnju u mogućnost realizovanja saradnje jer je u Jugoslaviji sve mirisalo na rat. 

„Pukovnik je, međutim bio optimista. Rekao mi je da će Volstrit rešiti celu zbrku u našoj zemlji i najavio mi dolazak sekretara Džejmsa Bejkera za jun, ali rat je sve upropastio", završava priču dr Gojković.

Bejker je zaista došao i doneo ponudu od 6,5 milijardi dolara za start saradnje. Ispraćen je iz Beograda sa porukom da se „Amerikanci ne mešaju“. Članovi presedništva SFRJ očigladno nisu marili za Volstrit.

SAVREMENICI O TITU: Nije raspolagao ničim, ali je uvek našao genijalni način da se probije!

O ličnosti Josipa Broza Tita svako može imati svoje mišljenje, ali jedno je nesumnjivo - on je izuzetna istorijska figura i za njega su mnogi velikani imali samo reči hvale.

U vremenu kada se partizanski pokret obezvređuje, a saradnici okupatora uzdižu u zvezde, nije loše podsetiti se šta su veliki svetski državnici, zapovednici i kulturni radnici svojevremeno govorili o Josipu Brozu Titu.

Džordž Paton, američki general: 

“Maršal Tito i njegovi partizani imali su i političke i vojničke hrabrosti da se usred okupirane Evrope, i kada naše stvari nisu išle dobro, late oružja i nanesu Hitleru neočekivan i težak moralni udarac. I ne samo moralni, nego i ozbiljan vojnički udarac, vezujuži veliki broj nemačkih divizija za jugoslovenski front, koje su mu mnogo puta nedostajale na drugim ratištima, i na istoku i na zapadu Evrope.”

Vinston Čerčil, 1944. godine: 

“Razlog zašto smo prestali da pomažemo Dražu Mihailovića i njegove četnike je jednostavan. On se nije borio protiv Hitlera. Odlučno smo na strani Tita, zbog njegove velike i hrabre borbe protiv nemačke armije… Partizani su sada gospodari situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nemce.”

Džimi Karter, predsednik SAD: 

“U miru i ratu Tito je deo istorije sveta, u vreme sadašnje generacije i u vreme ranijih generacija. On je čovek nepresušne snage, nepresušne mladosti, nepresušne borbenosti i nepresušne hrabrosti.”

Poznati vajar Ivan Meštrović je Tita smatrao najvećim čovekom u istoriji jugoslovenskih naroda.

Ričard Nikson, predsednik SAD: “…Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje, i on se nas Amerikanaca ne boji!”

Vilijam Bil Dikin, šef britanske vojne misije u NOR-u: “Tito je jedini vrhovni komandant ranjen u toku Drugog svetskog rata. Imao sam vojničku čast i dužnost da budem u toku rata kraj Tita… Uprkos zbivanjima u koja smo upadali, on je uvek bio miran i staložen. Njegov čelični pogled uveravao je sve jedino u pobedu i samo u pobjedu…”

Hajnrih Himler, jedan od najbližih Hitlerovih saradnika, 1944: 

“Voleo bih da vam navedem još jedan primer upornosti – upornost maršala Tita. Moram reći da je on stari komunista, taj her Josip Broz, da je veoma čvrst čovek. Nažalost, on je naš protivnik. Taj zaista zaslužuje titulu maršala. On je naš neprijatelj, ali ja bih voleo da imamo tuce Tita u Nemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste živce da se nikada ne predaju, iako su potpuno opkoljeni. Taj čovek ne raspolaže ničim, apsolutno ničim. Uvek je bio opkoljen, ali taj čovek je uvek našao način da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo najbolje kakve nam nevolje zadaje na jugoslovenskom prostoru, zbog toga što se tako uporno bori.”

Nil Armstrong, američki astronaut i prvi čovek na Mesecu: „Predsednik Tito je čovek koji je razaranje i rat pretvorio u stvaranje i mir.”

Ričard Barton, američki filmski glumac, 1971. godine: “Veliki sam obožavatelj maršala Tita još od 1945. godine, kada je Tito za nas postao nešto stvarnije od mita. Znali smo da u Jugoslaviji postoji nešto misteriozno što se zove Tito i što je među Nemcima stvaralo pakao… Tito je posve drugačiji nego što sam ga zamišljao. Mislio sam da taj veliki državnik mora biti čovek žestoke prirode, a Tito je miran, skladan, dobro raspoložen i veoma duhovit čovek.”

Miroslav Krleža, jugoslovenski i hrvatski književnik: 

“U ratu protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći: NE! Održati se! Još tisuće kasnijih uspjeha i pobjeda njegovih… Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije sumnjao u svoje ideale, a ostvario ih više od svega, o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vekovima.”

Artur Miler, američki književnik (inače i suprug Merlin Monro), 1973. godine: 

“…Kada smo čuli za silni otpor koji su Titovi partizani pružali nemačkim hordama i fašizmu, mi smo prvi put u toku Drugog svetskog rata shvatili da Hitlerova Nemačka nije nepobediva.”

Branko Ćopić, jugoslovenski i srpski pisac i pesnik: 

“Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno delo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku.”

ANALIZA - Po čemu i zašto je Titov Socijalizam bio najbolji društveno uređeni sistem?

Da pročitamo analizu 

 zašto je Titov Socijalizam bio najbolji i 

otkud i čemu nostalgija za jugoslovenskim vremenima i zašto svi ti ljudi masovno dolaze u Kumrovec ili u Kuću cvijeća?

Zašto ljudi dolaze u Kumrovec ili na grob u Kuću cvijeća? Da li je to nostalgija za preminulim predsednikom, ili za »bratstvom i jedinstvom«? Sve jugoslovenske republike imale su u socijalizmu osjetno bolje gospodarske rezultate i život nego danas

U Kumrovcu su se i ove godine okupile tisuće ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije na dan koji se slavio kao Titov rođendan i Dan mladosti proglašen njemu u čast. Odlazak u Kumrovec da slave Tita niti u jednoj od ovih zemalja nije više "društveno poželjno ponašanje", ne donosi nikakvu društvenu ili kakvu drugu korist, ali je ljudi pred Titovom rodnom kućom iz godine u godinu sve više.

Otkud i čemu nostalgija, zašto svi ti ljudi dolaze u Kumrovec ili na grob u Kuću cvijeća? Zato što osjećaju da je ono vrijeme bilo bolje, da se bolje i sretnije živjelo, zato jer danas većina ne vidi perspektivu i čini nam se da je ovo prva generacija čija će djeca živjeti lošije od roditelja.

Sve današnje zemlje, i Hrvatska isto tako, imale su u socijalizmu osjetno bolje gospodarske rezultate nego što ih imaju danas.

Katastrofalne brojke

Od 1947. do 1979. prosječni je rast BDP-a u Hrvatskoj bio šest posto, a u najprosperitetnijem razdoblju uspona od 1952. do 1965. godine čak 9,5 posto! Na primjer, 1971. bilo je u Hrvatskoj 40-ak tisuća nezaposlenih, a 1990. kad se polako napusta titov socijalizam 160.000 nezaposlenih. Danas ih je više nego dvostruko - 335.082, iako se broj stanovnika u Hrvatskoj smanjio čak desetak posto. U 1991. bilo je u Hrvatskoj 4,78 milijuna a 2011. 4,29 milijuna ljudi.

U Hrvatskoj u novijoj povijesti nije bilo nekog razdoblja većeg i duljeg ekonomskog prosperiteta nego što je to bilo u vrijeme jednopartijskog socijalizma. 

U osamdesetim godinama mladima nije bio problem zaposliti se, ali je danas to skoro nemoguća misija a maksimum plaća koji se nudi za početak i za super visoko obrazovane je 3.500-4.000 kuna mjesečno. Na fakultetima nema novca za obnovu nastavničkog kadra mladim znanstvenicima. Vlada apatija pa se čini da može biti ili isto ili gore nego što je sad. Hrvatska je prezadužena zemlja koja je u plaćanje visokih kamata na dugove založila i vlastitu budućnost.

Dobro, naši najtalentiraniji mladi ljudi mogu naći odlične poslove u europskim zemljama na tržištu koje je puno otvorenije, možda i ravnopravnije nego što je bilo tada. Ali se onda postavlja pitanje - ČEMU JE POSLUŽILO RAZBIJANJE JUGOSLAVIJE? ZAR DA NAŠI LJUDI RINTAČE PO BELOSVETSKIM VUKOJEBINAMA?

  Uništena industrija

Danas se u Hrvatskoj zarađuje od usluga, turizma i trgovine po uvoznom obrascu a tada se gradila industrijska ekonomija pa obujam industrijske proizvodnje prije 1990. godine Hrvatska do danas ni izdaleka nije dostigla. Tada - uz široka radna i socijalna prava za zaposlene i uz male socijalne razlike.

Industrija je uništena, ne proizvodi se nova (dodana) vrijednost a banke, komunikacije, trgovačke potencijale vlasnički posjeduju stranci. Javni dug posljednjih godina nekontrolirano raste, prijeti nam dužničko ropstvo.

Onda Tito je u ono vrijeme blokovske podjele bio sigurno jedan od pet-šest najutjecajnijih političara na svijetu. Danas Hrvatska nije baš nikakav čimbenik globalne vanjske politike.

Izvjesno je bilo više pravde i solidarnosti, a javno su dominirale humanističke vrijednosti koje su danas izgubljene u prvobitnoj akumulaciji kapitala, politički oktroiranoj privatizaciji i poratnoj pljački.

Iščezao je i osjećaj za društvenu pravednost i etičnost u kojoj bi dostojanstvo čovjeka trebala biti najviša vrijednost, bez obzira na to koliko je tko imućan ili moćan.

Liberalni kapitalizam daje formalne slobode, ali slama sve pred sobom, propadaju i jaki, ne samo slabi i slabiji, socijalne sigurnosti je sve manje.

VEDRANA RUDAN: Poručujem mladima da pruže otpor robovlasnicima kod kojih rade!

Moja je teza da se stvari ne mijenjaju bez oružja i da robovi moraju pružiti otpor. 

"Nisu “mladi” problem našeg vremena. Starci kolo vode i to je ono najstrašnije. Starci nemaju što izgubiti, oni žive za danas, briga njih što će biti sa njihovim praunucima a njihovi unuci galopiranje u propast mogu samo bespomoćno gledati"

„Zašto psujem“, zbirka je kolumni riječke spisateljice Vedrane Rudan nedavno objavljene kod Lagune. U ovim tekstovima dat je presjek tema o kojima je ona pisala na svom blogu proteklih godina. Tekstove odlikuje oštar jezik, visoka čitljivost i izrazita duhovitost. 

Vedrana Rudan je prije petnaest godina objavljila svoju prvu knjigu „Uho, grlo, nož“ i stekla status iskusnog i hrabrog glasa na ex Yu prostorima. Rođena je u Opatiji 1949. godine. Objavila je devet knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dvije knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki u Americi, Budimšešti. Vedrana Rudan živi u Rijeci sa suprugom Ljubišom odakle je i govorila za ART. 

Kako je nastajala knjiga „Zašto psujem“? 

- Godinama sam pisala na svom pokojnom blogu www.rudan.info.
Neki su tekstovi bili vezani za dnevnopolitička dešavanja a drugi su bili takozvane “priče iz života”. O djeci, kućnim ljubimcima, domovini, muževima, političarima… Vladimir Arsenijević fenomenalan urednik i još bolji pisac iz hrpe blogova izdvojio je, po njegovom sudu, najbolje. Podijelio ih je u poglavlja: čemu služe djeca, čemu služe muškarci, čemu služe žene… Tako je nastala knjiga koju čak i ja mogu bez napora iščitavati. U Srbiji je postigla ogroman uspjeh. Vjerojatno zato jer su ljudi siti mračnih tema.

Psovanje je danas prisutno skoro u svim staležima društava širom svijeta. Mnogi psuju, a malo se ko pita, zašto.  Ovom pitanju postavljenom u prvom licu jednine, posvetili ste značajan prostor u knjizi. Pa, jeste li konačno došli do pravog odgovora? 

- Odgovor je vrlo jednostavan. Psuju nemoćni jer ne mogu riješiti ni jedan od svojih problema, psuju moćni jer im nikad dovoljno moći i love. Ljudi se psovanjem opuštaju. Bolje psovati nego klati.

Istovremeno postavljate i vrlo provokativno pitanje: kad živi žena? Koji bi bio vaš odgovor? 

- Žena živi kad svoj život drži u svojim rukama. Nebitno je da li ima osamnaest ili osamdeset i osam. Ženi za život, kao i muškarcu, trebaju lova i moć. Svatko tko kaže da novac nije sreća neka mi definira stanje kad si bez prebijene pare. Svaka bi žena trebala imati  svoj  krov nad glavom i svoj novac. Ostalo, muž, djeca, će doći ili neće doći. Može se i bez muža i bez djece. Bez love nikako. Jako malo žena živi. Uglavnom su sve sluškinje mužu, bratu, ocu, djeci, poslodavcu… Žao mi je što se ništa nije promijenilo u posljednjih hiljadu godina.

U Vašim kolumnama vidi se da je žena rob porodice, djece, posla, kuće. Je su li današnje žene same krive za nametnute obaveze?

  - Vječno pitanje, da li smo same krive za svoj položaj? Jesmo zato jer ne pružamo otpor. Ne ubijamo muža zlostavljača, nasjedamo priči kako je dan vjenčanja najveći dan u životu žene, kako žena bez djece nije biće vrijedno spomena, kako je biti majka ono što bi nas moralo najviše ispunjavati, kako je normalno da radimo izvan kuće, brinemo o djeci, kuhamo, peremo, čistimo, držimo mužu glavu dok riga u lavor, širimo mu noge kad god mu se, ako mu se, digne… Neke od nas digle su ruke od takvog života. Svaki im je dan dan sa velikim D. Ponosim se time što me okolina doživaljava vješticom.

Šta hrvatsko društvo očekuje od žene vaših godina? A šta vi zapravo od tog istog društva?

- Hrvatsko društvo, ne samo ono, od žene mojih godina, uskoro ću imati 66, očekuje da krepam da ne bi moralo na mene trošiti. Starci su skupi. Trebaju im lijekovi, država im mora isplaćivati kakvu-takvu penziju. Jebe se meni što Hrvatska od mene očekuje. Srećom, ne živim od njene pomoći. Ona moje vršnjake sustavno ubija. U jednom boljem vremenu živjeli su moji djed i baka i moji roditelji. Živim od onoga što su mi ostavili i od prodaje knjiga. I još mi Hrvatska plaća penziju. Tristo eura mjesečno. Pola od toga potrošim na svoju razmaženu mačku. Vidite koja sam ja sretnica iako živim u Hrvatskoj.

Knjiga „Zašto psujem“je i svojevrsan traktat o smislu života. Smatrate li da su životi današnjih ljudi, pogotovo mladih,  u  izvjesnoj mjeri iskrivljeni, izvitopereni i neuklopivi sa opštim dobrom?

  - Današnji mladi su poput svih ostalih “mladih”. Mi stari ih jednostavno ne razumijemo. Još je Aristotel znao reći, kako će izgledati svijet kad njime zavlada ova mladost. Nas je pregazilo vrijeme. Možemo govoriti kako je u naše vrijeme sve bilo bolje i opuštenije i humanije, kako su ljudi bili pitomiji, kako su rasle veće tikve… Uzalud. Svijet se mijenja. Po meni, na gore. Mi starci zaboravljamo da svijetom još uvijek vladaju starci, njihove su tvornice oružja, automobila, hrane, vode… Oni zagađuju zrak, oni su odgovorni za ratove. Ni Putin ni Obama nisu u pubertetu. Nisu “mladi” problem našeg vremena. Starci kolo vode i to je ono najstrašnije. Starci nemaju što izgubiti, oni žive za danas, briga njih što će biti sa njihovim praunucima a njihovi unuci galopiranje u propast mogu samo bespomoćno gledati. Oni koji imaju neku lovu sretni su što se mogu drogirati, drugi piju, treći se ubijaju. Mladi ljudi najveće su žrtve ovog vremena.

 Nedavno ste objavili blog „Odustajem“. Je li to vaše posljednje obraćanje javnosti tim putem i od čega vi zapravo odustajete?

 - Odustala sam od pisanja bloga “Kako umrijeti bez stresa” zato jer mi je pisanje tri teksta tjedno postalo preveliki stres. Uglavnom sam pisala o jezivom životu u Hrvatskoj, nesretnim ljudima, beznađu. I tako godinama. Jednoga sam dana odlučila da mržnju koja nikako da siđe sa naše političke scene više neću prežvakavati. Neka se njome bave oni koji su za to plaćeni. Otkako ne pišem osjećam se bolje.

Šta je, po vama,  najviše ugroženo kod većine ljudi ovog doba: moral, radne navike ili nešto treće, poput cilja kojem bi čovjek trebalo da stremi, na primjer?

 - Ne treba previše filozofirati. Priča je vrlo jednostavna. Dva posto ljudi na kugli zemaljskoj drži sve u svojim šapama. Oni određuju koliko će koštati nafta a koliko pšenica, koje zemlje treba razoriti a u koje poslati milijune izbjeglica. Ni o čemu ne odlučujemo, mi mali, glupi, bespomoćni, po svom izboru, ljudi. Da se trgnemo, da svatko od nas krene ubijati svoje zlotvore svijet bi za život bio bolje mjesto. Bar na neko vrijeme dok se pobjednici ne udruže i krenu stopama svojih mrtvih prethodnika. Svijet je tako beznadežno uvijek isti zato jer su ljudi životinje koje se ne mogu promijeniti. Treba im vođa i treba im bič kojim će ga on mlatiti po leđima. Srećom, kako pokazuju naučna istraživanja, idemo krupnim koracima u propast. Doduše, na Marsu su otkrili vodu pa će onda tamo sve krenuti ispočetka.

Kako komentarišete ovaj talas izbjeglica koje se pokušavaju domoći Evrope?

- Ne bi izbjeglice krenule na Evropu da im netko nije platio put. Nebitno je tko je to učinio, činjenica je da su oni ovdje i da se nikad neće vratiti odakle su došli. Evropa i Amerika godinama su razarale zemlje iz kojih nam danas dolaze ljudi. Evropa će platiti za sve svoje zločine u Siriji i ostalim sirijama. Amerika neće. Ovo je rat između Amerike i Evrope. Izbjeglice su oružje u tom ratu. Ameri na nas nisu htjeli više bacati bombe sa osiromašenim uranom. Vrijeme će pokazati koliko je ovo po nas humanije od urana.

Poslije rušenja Berlinskog zida, opet se među državama Evrope grade zidovi. Opravdano ili ne?!

- Ne postoji zid koga milijuni gladnih ljudi neće srušiti. Evropa nikad nije porušila granice između siromašnih i bogatih zemalja. Sada će to u ime siromašnih Evropljana učiniti izbjeglice. Mađari su krenuli u rat dizanjem zidova, psima i bodljikavom žicom. Idući je korak vojska, pa meci, pa granate, pa topovi. Po meni, uzalud. Pretpostavljam da će siromašne evropske zemlje postati geta za izbjeglice a opet, s druge strane, koja sila može pod kontrolom držati milijune ljudi koji nemaju što izgubiti? Evropa kakva je nekad bila u samrtnom je hropcu. Kako će izgledati nova vidjet će onaj tko preživi.

Ljuti ste i na državu i na crkvu iako bi po logici stvari i država i crkva trebalo da budu stubovi društva, zbog čega?

- Država i crkva uvijek su bili neprijatelji građana. Država ih davi zakonima i porezima, crkva obećavajući carstvo nebesko. Jednako se užasavam i crkve i države. Plaše me ljudi u odijelima i oni u mantijama. Lažovi, lopovi, zločinci kojima ništa sveto nije.

Jeste li nekad doživljavali neprijatnosti zbog vaše otvorene kritike čak i značajnih ličnosti svoje države?

- Šta je “neprijatnost”? Ako je to činjenica da godinama u svojoj zemlji ne mogu dobiti nikakav posao, recimo da bih mogla pisati za neke novine bolje od mnogih koji za novine pišu, onda je odgovor da, doživljavala sam neprijatnosti. Ako je neprijatnost to što mi je opatijski HDZ službeno, potvrđeno pečatom, preko novina, devedesete, obećao da će me ubiti, da, imala sam neprijatnosti. Ne žalim se. Čitav sam se život borila za svoju slobodu i mislim da sam slobodnija od mnogih. Sloboda je moja vječna inspiracija. Svaki dan života koji proveden sretna zbog osmijeha moje unuke ili držeći za ruku svoga muža a pritom ne mislim na gadove koji vladaju zemljom u kojoj živim, moja je osobna pobjeda u borbi za slobodu. Sebična sam. Ne mogu osloboditi Vas, ne mogu osloboditi one oko sebe ali se na sat ili dva mogu izboriti za svoju sreću. Da, s vremena na vrijeme nitko mi ništa ne može.

 Neprijateljima ništa ne opraštam

Poručujete mladima da pruže otpor robovlasnicima kod kojih rade. Šta to ustvari znači: ostajanje bez posla, bez plate? Ako je tako, šta je alternativa?  

- Svašta ja poručujem. Srećom, nitko me ne sluša. 

Da me sluša u mojoj bi zemlji bilo krvi do koljena. Moja je teza da se stvari ne mijenjaju bez oružja i da robovi moraju pružiti otpor. 

Više ima robova nego robovlasnika a naši gospodari i nisu baš sigurni da bi iz pravog rata mogli izvući živu glavu. Bar neki od njih. 

Čitav sam život pružala otpor. 

Mrzim svaki autoritet i svakoga tko misli da od mene može napraviti budalu. Nikad svojim neprijateljima ništa ne opraštam. Čekam svoju priliku. Umrla bih kad bih popustila. Između smrti od gladi i lizanja dupeta svom gospodaru mislim da bih odabrala ovo prvo. Jebeš robijanje.

PRIČA O NAJPOZNATIJOJ STJUARDESI NA SVETU - Vesna je preživela pad sa 10.000 metara

"Sjećam se ulaska u avion i leta Kopenhagen - Zagreb. Pamtim samo sliku žena koje su s djecom stajale u avionu kada je počeo padati sa 10.000 metara visine iznad Čehoslovačke. Panika." Sjeća se Vesna Vulović, bivša JAT-ova stjuardesa, jedina žena koja je preživjela nemoguće 26. januara 1972. godine i tako na bizaran način ušla čak i u Ginisovu knjigu rekorda kao osoba koja je preživjela smrtonosni pad.

"Evo prošle su pune 43 godine, više se mnogo toga i ne sjećam, ali ta slika poginulih putnika u avionu koji pada me proganja. Mnogo je lakše umrijeti. Teže mi je bilo da preživim nego onima koji su umrli", kaže Vulović.

Mučna sjećanja

U nesreći je tada poginulo šest članova posade i 22 putnika. Tada 22-godišnja djevojka, nalazila se u repu aviona, što joj je omogućilo da preživi ovaj pad s deset kilometara visine.

Istakla je i da je poslije svoje nesreće shvatila da su svi članovi posade predosjećali da će se nešto desiti, samo da ona nije u tim momentima osjećala strah.

"Znam da su tada dijelovi tijela padali po kućama, bila je zima, počeo je padati snijeg. Ljudi koji su vidjeli na sve strane leševe tražili su preživjele. Mene je spasio lugar Bruno Henke, Nijemac, čuo je kako zovem pomoć. Ležala sam na nekom brežuljku, on je prešao potočić, popeo se uz brdo i prvi mi pružio pomoć. Zahvaljujući njemu sada sam živa", priča Vulović.

Klinička smrt

Prisjetila se, takođe, da toga dana nije trebala biti u avionu, ali je pristala zamijeniti svoju kolegicu na kobnom letu koji je obilježio njen cijeli život. Uz velike posljedice, kao što su fraktura lobanje, prijelomi nogu, trenutna paraliza, oporavila se nakon nekoliko mjeseci i započela novi život.

"Doživjela sam kliničku smrt. Bila sam četiri i po sata mrtva. To je nevjerovatno. Ali, ljekari nisu odustajali. Kažu da tri dana nisu izlazili iz bolnice, borili su se za moj život", dodala je Vulović.

Nastavila letjeti

Vulović je sada u invalidskoj penziji i, kako kaže, jedva spaja kraj s krajem. No, dodaje da joj taj let nije bio posljednji i da je godinama poslije toga letjela. I sada bi svijetom putovala, ali, kako ističe, nema materijalnih mogućnosti.