IVANJI: "Uvjeren sam da je Tito bio ličnost stoljeća, ne samo u našim okvirima"

IVAN IVANJI, TITOV PREVODILAC GOVORI O MARSALU

Ivanji (1929) je studirao arhitekturu i germanistiku u Beogradu, a bio je nastavnik, novinar, dramaturg, pomoćnik upravnika Savremenog i Narodnog pozorišta u Beogradu, diplomata i Titov prevodilac za njemački jezik.

U BONU: Jovanka Broz, Ivan Ivanji, Tito 1974.

Za svoje romane, publicistiku i prevodilaštvo dobio je austrijski Orden časti za nauku i umjetnost prvog reda. Za ART Vijesti je govorio iz Beograda.

"U svom eseju o prevođenju objavljenom u novom izdanju moje knjige „Titov prevodilac“ u kontekstu ovog pitanja ne bih rado koristio izraz „poetika“. Diskusija o tome šta je poetika od Aristotela pa sve do danas odmah bi se tok našeg razgovora usmjerila u pogrešnom pravcu. Po mom mišljenju o poetici eventualno možemo da govorimo u odnosu na književna djela koja se prevode, a nikako kad je riječ o tumačenju onog što političari govore. Pokušao sam da objasnim da je pristup prevodioca tekstu ili govoru u svakoj prilici različit i ukazao na svakodnevi primjer prevođenja za televiziju, jer smo svjedoci tog postupka svakoga dana. Prevodilac se stavlja u službu teksta koji prevodi ili ličnosti za koju radi, odriče se sebe. Radi se o tehnici, ne o poetici.

• Kako je izgledao vaš put do Titovog prevodioca?

"One prve decenije poslije rata svi smo radili sve što smo znali ili mislili da znamo. Ja sam prvo prevodio u okviru omladinske organizacije, malo po malo počeli su da me pozivaju na važnije razgovore, 1965. godine me jedan drug iz omladinske organizacije, koji je već radio za Savezno izvršno vijeće, pitao da li bih se „usudio“ da prevodim Petru Stamboliću, tada me je zapazio Koča Popović i odveo kod Tita. Mnogo detaljnije o tome pišem u knjizi povodom koje smo započeli ovaj razgovor.

• U knjizi navodite da je Tito bio veoma duhovit i nazvali ste ga „najboljim lošim govornikom na svijetu“. Šta to znači?

"Htio sam da kažem da Tito nije bio govornik koji priča veoma dugo i oduševljava svoje slušaoce kao, na primjer, Kastro u mlađim danima, nije dizao ton u maniru Hitlera ili Musolinija, nije bio entertejner - zabavljač, retor, govorio je dosta ravno, ali ako se ne bi držao unapijred napisanog teksta, ako bi ga gurnuo u stranu, jer ga je iznenada nervirao, improvizovao bi na tihi, ali veoma duhovit način. U svojoj knjizi navodim neke primjere".

• Postavljate i pitanje: da li je Tito pred kraj života bio zadovoljan svojim životom? A, šta Vi mislite, je li bio?

"Šta ja mislim? To je, naravno, samo lično, neprovjerljivo mišljenje. Mogao je da bude veoma zadovoljan sa svojim životom, ali i veoma zabrinut sa događajima koji su se već ocrtavali na horizontu".

• Poznavali ste visoke zvaničnike bivše Jugoslavije, pa i buduće lidere bivših Ju-republika. U kakvom su vam sjećanju ostali ti ljudi?

"Zbunjujete me tim opravdanim pitanjem. Ostajem uvjeren da je Tito bio ličnost svog stoljeća ne samo u našim regionalnim okvirima, u časovima odaha ljubazan, uvijek se raspitivao za lično stanje, na primjer, svog prevodioca, hajde da se ne bojim fraze: bio sam ponosan što ponekad radim za njega. 

Čini mi se da je umio da bude skroman upravo zbog toga što je bio svjestan značaja svoje uloge u istoriji. Prevodio sam i za desetine drugih. Volio sam Kardelja, Nikezića, Tepavca, Tempa, Veselina Đuranovića, bilo ih je koje baš nijesam volio, ali neću ovdje da ih nabrojim, jer ne bi imalo smisla, a da ne navedem razloge, a za to nemamo prostora. Od stranaca volio sam, na primjer, Branta, Krajskog i Genšera, manje Šmita, nimalo Ulbrihta i Honekera. Sve to nije smjelo da se odrazi na posao".

Titov bijeg na javnu plažu u Aleksandriji

"Kad sam se upoznao s Titom, on je već bio stariji gospodin i sve je to podnosio, ali pričalo se da je ranije patio zbog gubitka slobode. Postoji jedna anegdota za koju mi ljudi, koji bi to bolje morali da znaju, kažu da ne može da bude istinita. Ipak ću je ispričati zato što mi se sviđa i što potvrđuje ono što se o Titu govorilo. Kažu da mu je za vrijeme prve posjete Egiptu uspjelo da izmakne kontroli i da se u Aleksandriji okupa u moru na javnoj plaži. Njegova pratnja se strašno zabrinula, a kada se vratio, ukorili su ga da nema pravo da svoj život dovodi u opasnost. On se na to nasmijao: „Nemate pojma o ilegalnom radu. Ko bi me tražio na javnoj plaži? Tamo sam bezbjedniji nego kad me vi čuvate..."

Drugi put je u Beogradu pobjegao iz rezidencije u Užičkoj ulici, sjeo za volan kola parkiranih pred kućom, spustio se do male željezničke stanice Topčider i pošao u restoran. Tek tamo je shvatio da nije ponio novac, pa su mu neki željezničari, koji su ga prepoznali, platili pivo. To je sigurno tačno.