Marie-Janine Calic: "Jugoslavija je bila simbol pameti i humanizma"

Jugoslavija je borbeni simbol svega naprednog, racionalnog, humanističkog i znanstvenog u borbi protiv bijede i zaostalosti.

Marie-Janine Calic - njemačka istoričarka koja je, između ostalog, bila i vještakinja Haškog suda izdala je knjigu “Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću”.

Jugoslavija je danas uglavnom poligon za lansiranje političkih intriga, opasnih pojednostavljivanja te pogon za slabo ili nikako prikriven govor mržnje. Tim su važnije knjige koje, kad je riječ o toj temi, ne bježe od zaključaka, kao što je to “Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću” 

Stotinu tisuća mrtvih samo u BiH, četiri milijuna raseljenih i tko zna koliko ratnih invalida, ukupna ratna šteta koju se mjeri milijardama dolara, sve to ulazi u završni račun stvaranja sedam novih nacionalnih država. Unatoč svemu što se dogodilo, srpsko, makedonsko, albansko i bošnjačko nacionalno pitanje i dalje nije riješeno.

Teško je procijeniti hoće li nacionalno pretežno homogene zajednice, ovakve kakve jesu, dugoročno donijeti mir i stabilnost ili ipak u sebi nose klice za nove nemire. Regija - kako se danas politički korektno naziva prostor Jugoslavije - etnički je podijeljena i ekonomski zaostala, jer to tako velikim silama odgovara.

U drugoj polovici 19. stoljeća, Jugoslavija je bila utopijska ideja i prosvjetiteljski ideal, borbeni simbol svega naprednog, racionalnog, humanističkog i znanstvenog u borbi protiv bijede i zaostalosti.

U 19. stoljeću Jugoslavija je bila europski izum, smišljen po tadašnjim mjerama zapadnih strategija razvoja i kao takva sigurno nije bila umjetna tvorevina ili barem podjednako umjetna kao ideje Italije, Francuske ili Njemačke. Nije postajao nikakav otpor osnivanju Jugoslavije, čak ni u Hrvatskoj, dapače prema jednom tajnom plebiscitu u Dalmaciji 1918. čak je 96 posto stanovništva bilo za stvaranje nove države.

No, da ne bi bilo zabune, osnivanje Jugoslavije, kako tvrdi M. J. Calic, nije bilo prisilno ni nužno. “Jugoslavija je za mnoge postala šifra za bolji život u dostojanstvu, miru, slobodi i blagostanju. Nova država počela je s ogromnim, euforističkim nadama u budućnost”.

Marie-Janine Calic znanstvenim diskursom govori o “usklađivanju suprotnosti između identitetskih kulturnih potreba i volji za tehničko-racionalnim napretkom”, no pojednostavljeno to znači da su nacionalna “prava” i “potrebe” od samog početka bile prepreka ekonomsko-tehničkom napretku.

Tako je Jugoslavija postala “laboratorij složenih i često suprotstavljenih koncepata identiteta te nacionalnih ideologija” u kojem su se optimistički napredak, euforija planiranja i ubrzani procesi modernizacije izmjenjivali s političkim terorom i nezamislivim zločinima.

Povijest Jugoslavije sve se češće čini nekim potpuno fantastičnim, gotovo pa izmišljenim narativom u kojem se neočekivani uspjesi izmjenjuju s padovima.

Između 1953. i 1960. industrijska je proizvodnja u Jugoslaviji rasla godišnje za neshvatljivih 13,83 posto, što je bio svjetski rekord, ispred Japana, a još je u šezdesetima godišnji rast iznosio 8,2 posto, navodi Marie-Janine Calic.

Autorica tvrdi da je u rješavanju ekonomske krize jedna od najvećih prepreka bila federalizacija republika (Ustavom iz 1974.) koja se često smatra najvažnijim jugoslavenskim demokratskim dostignućem. No, upravo je federalizacija, prema M. J. Calic, dovela do usitnjavanja tržišta, što je pogoršavalo ekonomsku krizu.