SAVO PETROVIC: "Ja govorim Jugoslovenski !"

- Govoriš li ti Jugoslovenski?

Novinar  Savo Petrović je objavio priču, anegdotu o nekadašnjem službenom jeziku na prostoru SFRJ, koji su u inostranstvu prepoznavali kao „Jugoslovenski“. 

Sada je, kažu novokompovane demokrate, čak i sramota, i čini mi se, i opasno reći da govoriš jugoslovenski, jer moraš govoriti srpskim, hrvatskim, bošnjačkim i crnogorskim da te cijeli svijet razumije, ili u svim državama "od Bosne do Like", kako je to pisao Branko Ćopić. To su sada samo četiri politička jezika, a narod, na sve četiri jezika, lijepo, jugoslovenski, kaže da je politika kurva

Na šalteru Amskata, u Sent Pitersburgu, na Floridi, na Dan Republike, dan rođenja Jugoslavije, pojavi se Nataša, ispod čijeg je imena pisalo: ja govorim jugoslovenski.

Jugoslovenski? – kao da me nešto štrecnu jer nije se u Jugoslaviji pominjalo da neko govori jezikom koji bi se zvao jugoslovenski niti postoji ime takvog jezika  u lingvistici.

Znam samo da su se u Jugoslaviji govorili srpskohrvatski / hrvatskosrpski, slovenački, makedonski i albanski.

U sjećanje mi dođe i moja prva posjeta Bremenu, na sjeveru Njemačke, prije tri decenije. 

U Klubu Jugoslovena, u koji su tada dolazili i Srbi i Hrvati i Muslimani i Albanci, tamo se družili, govorilo se – jugoslovenski. U Klub su ponekad dolazili i Nijemci (oženjeni Jugoslovenkama) i ja sam s njima pokušao da stupim u kontakt, ali prilično neuspješno, jer sam njemački jezik samo natucao. A onda me jedan Nijemac upitao:

- Govoriš li ti jugoslovenski? – sa izgovorom mog jezika mnogo bolje nego što sam ja znao njemački.

I tako smo nastavili razgovor na jugoslovenskom, jeziku koji zvanično nije postojao, ali je i te kako bio živ. I to je bilo vrijeme kada su Srbi, Muslimani i Hrvati i drugi narodi u Jugoslaviji živjeli u slozi i miru, makar to neki sada  pominjali kao nešto što je bilo samo prividno.

Sjećam se da je tada Mujo Huremović, iz okoline Lukavca, govorio kako, ovdje, u Bremenu, ima brata koji se zove Mirko Urumović, iz Tekućice, kod Doboja.

- Kako to, ti Mujo, a on Mirko, a braća? – nisam mogao da ne upitam.

- Pa, lijepo, vidiš da nam je isto prezime, a govorimo i istim jezikom, jugoslovenskim.

Baš danas, na Dan Republike, objavljeno je da su dvojica sociologa sa Sveučilišta u Mariboru Sergej Flere iRudi Klanjšek naučno utvrdili da Jugoslavija nije bila totalitarna država, a kulturni život bio je vrlo raznolik i pluralan, što je potupno strano totalitarnim sustavima.

I opet mi u sjećanje dolaze davno prohujali dani kada sam služio vojsku u Sloveniji, u Škofjoj Loci,nadomak Ljubljane, a moji najbolji prijatelji su bili Slovenci i Albanci.

Tadašnji vojnici u mojoj kasarni Štefan Pelcar i Andrej Stanovnik iz Ljubljane, Franc Mauko i Joža Šerbakiz Maribora govorili su srpskohrvatski / hrvatskosrpski bolje nego polovina vojnika i oficira  iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.

Oni su mi kazivali da su jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca učili u školi i zatim čitali djela Ive Andrića, Miroslava Krleže, ali i Ivana Cankara  na – jugoslovenskom, kako mi reče Štefan Pelcar. I moj prijatelj Mehmet Gani govorio  je sa mnom jugoslovenski i kao kuvar uvijek mi davao bolje porcije nego drugim vojnicima.

Izgleda da su ta vremena prošla. Sada je, kažu novokompovane demokrate, čak i sramota, i čini mi se, i opasno reći da govoriš jugoslovenski, jer moraš govoriti srpskim, hrvatskim, bošnjačkim i crnogorskim da te cijeli svijet razumije, ili u svim državama "od Bosne do Like", kako je to pisao Branko Ćopić. To su sada samo četiri politička jezika, a narod, na sve četiri jezika, lijepo, jugoslovenski, kaže da je politika kurva.

Nataša je iz Beograda, nedavno došla u Ameriku, a porijeklom je iz mojih krajeva sa sjevera Bosne, engleski govori perfektno, naravno; ali i srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski, i onda, da se izvuče iz tog balkanskog  jezičkog bućkuriša, i pošto dolazi u kontakt sa Balkancima, napisala je kraj svoga imena jednostavno, za mene lijepo, i sjetno: ja govorim jugoslovenski.

I ja, Nataša, govorim jugoslovenski, uprkos svemu.

Na kraju, evo pjesme, ''Psovka'' koju je napisala moja kćerka Maja PetrovićMalagaris i koja je objavljena u knjizi "Indijski vrt", 2014. godine.

Objašnjenje:

Kako zaista zovem svoj prvi jezik, onaj na kome su pisane moje pjesme? Kao školovani lingvista, rekla bih da je "centralno južnoslovenski bosanske varijante" (centralno, jer je zapadan u odnosu na bugarski i makedonski, a istočan u odnosu na slovenački, recimo). Bilo bi lijepo da su prihvaćeni pojmovi kao "ilirski" ili "dinarski" po Dinarskim planinama (čast mladiću iz Vojvodine koji se toga sjetio), ali u nedostatku toga zovem ga kao i većina nas u dijaspori: naš jezik, ili naški, što nije baš elegantno ili lako prevesti, ali je najjednostavnije i najbliže istini.