MUHAREM BAZDULJ: "Nije se vrijedilo otcjepljivati. Jugoslavija je bila bolja !"

Prije četvrt stoljeća, tamo negdje krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je riječ o stavu političkih i intelektualnih elita spram opstanka Jugoslavije kao zajedničke države, najveći zagovornici separatizma i disolucije dolazili su s hičkokovskih geografskih širina i dužina zvanih „sjever, sjeverozapad“.

Prednjačila je, hoću reći, Slovenija, a za njom je kaskala Hrvatska. U cijeloj raspadnoj frtutmi ove su dvije republike-države nekako i najbolje prošle. Kakva je, međutim, situacija danas? Ako je suditi po nereflektovanom jadikovanju proletarijata i po manje ili više elokventnim analizama „poštene inteligencije“, sve je bilo uzalud. Nije se vrijedilo otcjepljivati. Jugoslavija je bila bolja!

U Beogradu je gostovao slovenački sociolog Rastko Močnik, intelektualac bez žižekovskog globalnog estradnog renomea, no koji je o balkanskoj stvarnosti uvijek sudio inteligentnije i ozbiljnije od slavnijeg „kolege“. Medijski je Močnik u Beogradu dočekan kao zvijezda, kao onomad, za žive Jugoslavije, Brena u Ljubljani. Njegov intervju za magazin Oko Radio-televizije Srbije iscitiran je svuda: od „progresivnih“ internetskih portala do paradigmatski tabloidnog Kurira? Šta je rekao Močnik? Pravo govoreći, ništa što on lično nije i ranije izjavljivao. Rekao je, recimo, da je razbijanje Jugoslavije bilo velika istorijska greška, da je Slovenija danas njemačka kolonija, da je centralizam ili autoritarizam Beograda unutar SFRJ bio ništa, tek puki folklor u odnosu na „komesarsku vladu“ koja iz Bruxellesa vlada Evropskom unijom, i tako dalje, i tome slično. Ono po čemu je, međutim, Močnikova pozicija unutar Slovenije danas drukčija negoli prije nekoliko godina jest to što je u svojim stavovima uglavnom bio prilično usamljen, dok sada više nije tako. U Hrvatskoj je, pak, prije nešto više od tri sedmice, Marinko Čilić ispisao izvanrednu kolumnu pod naslovom „Groblje suvereniteta“, u kojoj najprije ističe kako su Slovenija i Hrvatska nametnule ostatku Jugoslavije ideju o nacionalnom suverenitetu republika kao „epohalnom iskoraku“, a da je danas „ideja suvereniteta, ta središnja svetinja secesionističkog pokreta iz devedesetih, abortirala i pretvorila se u praznu, besadržajnu ljušturu“. Da, baš tako to nekako izgleda, vrhunaravna svetinja pretvorila se u banalnu svakidašnju jadikovku.

Da je Jugoslavija opstala, ova naša tekuća 2013. bi bila godina za pompezno obilježavanje jubilarnih godišnjica. Tokom cijele godine, u različitim krajevima zemlje, no ubjedljivo najviše u Bosni i Hercegovini, tekla bi prisjećanja na velike bitke Narodno-oslobodilačke borbe, a sve bi kulminiralo krajem novembra kad bi se u Jajcu proslavila sedamdeseta godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Da, prošlo je ravno sedam decenija od 1943. godine, godine najvećih i najslavnijih partizanskih bitaka, Bitke na Neretvi i Bitke na Sutjesci, između ostalih, a baš se ovih februarskih dana navršava tih okruglih sedamdeset godina od proslavljene već pomenute bitke znane i kao Bitka za ranjenike. Velika je to priča, ljudska, istorijska i umjetnička. A među silnim njenim aspektima i valerima meni se ovih dana kao lajtmotiv svako malo javi ona rečenica nekoć ispisivana na značkama, bedževima i majicama, uz stilizovani Titov potpis ispod, rečenica što se probila i do, kako se to kaže, popularne kulture, rečenica koja glasi: Prozor noćas mora pasti. Taj gradić Prozor, ta današnja nesretna lokalna zajednica što se valjda i službeno zove nakaradnim dvodijelnim imenom Prozor-Rama, homoniman je sa zajedničkom imenicom koja označava objekat što je u vrijeme mog djetinjstva bivao najčešćom žrtvom klinačkih kvartovskih loptanja.

Ne znam jesu li u pravu katastrofičari koji tvrde da se djeca danas igraju samo virtuelnih igrica i da je „pravo“ djetinjstvo nestalo. Ne znam, kažem, ali to u ovom kontekstu i nije važno. Imam na umu drugu „prozorsku“ analogiju. Pojedini teoretičari kvaziljevičarske provenijencije „snagu za promjene“ savremenog doba prepoznaju, naime, u „digitalnoj naciji“ i „Facebook revolucionarima“. Svijet će, po njima, promijeniti, i to nabolje, korisnici Windowsa i drugih operativnih sistema. A takvo učitavanje političke „progresivnosti“ u čistu tehniku je duboko pogrešno. Tehnika je ideološki neutralna i podjednako može da pomogne „fašistima“ i „antifašistima“. U idolopoklonstvu spram „tehničkog napretka“ ima, uostalom, nečeg bliskog totalitarizmu. Velika je razlika, hoću reći, između današnjih internetskih zagovornika „globalnog internacionalizma“ koji se bez ikakvog rizika i odricanja, tinejdžersko-fanovski, „lože“ na Marxa, Bakunjina i Subcomandante Marcosa, na isti način na koji se neki njihovi vršnjaci „lože“ ili su se „ložili“ na Britney Spears ili Justina Biebera i ljudi koji se ni na Staljina nisu „ložili“, nego su se borili. Na jednoj strani je pozersko pomodarstvo, svjetonazor što ispod najtanje moguće korice navodnog revolta krije suštinsko pristajanje na postojeći poredak stvari, na vladajuću paradigmu. Na drugoj strani je otpor stanju koje se u to doba doima samorazumljivim, otpor svemu onom na šta se većina već prilagodila, vrsta ludila zapravo koja tek „post festum“, iz perspektive poznatog ishoda, pragmatičarima djeluje prihvatljivo i poželjno. Na jednoj strani, ako uprostimo, život sveden na brzu internet-konekciju, besmislen ako Windows padne, na drugoj onaj život moguć i omogućen jedino time što je Prozor – pao.