Petar Čelik, otac jugoslovenskog bodi bildinga i najtrofejniji takmičar naših prostora - po imenu i prezimenu on je beton!
Petar na grčkom jeziku znači stijena, a kombinacija kamena i čelika jeste armirani beton. Naš najpoznatiji bilder Petar Čelik rođen je u Beogradu 25. decembra 1949. godine. Majka Selena penzionisana je kao medicinska sestra, a otac Jovan, bio je profesionalno vojno lice Kraljevine Jugoslavije, kasnije funkcioner u Savezu ratnih vojnih invalida SFRJ.
Petar Čelik je postigao puno toga i ostaće upamćen kao najuspješniji bilder svih vremena na prostoru Jugoslavije, a Bačku Palanku će upisati kao kolijevku ovog teškoatletskog sporta koji je svoju ekspanziju kod nas doživio upravo s njim na čelu. Prije nekoliko godina preselio se u Novi Sad, nakon čega je otvorio „Institut za vitkost-Petar Čelik“.
Ali, da krenemo redom, od Čelikovog ranog djetinjstva, o čemu nam je pričao s osmjehom na licu.
– Kao dječak imao sam nezgodan pad. Jurio sam mačku, okliznuo se i pao bukvalno raskerečen, pri čemu mi je pukla trbušna maramica. Pri tom padu sam dobio i bruh. Naravno, završio sam u bolnici i hitno sam operisan. Nakon što sam se oporavio, par godina kasnije, tačnije u sedmom razredu osnovne škole ponovo sam morao operisati bruh. Doktori su mi predlagali da se čuvam i ne izlažem naporu i velikim teretima. Ali, sudbina je htjela da se „zaljubim u tegove“ sa kojima ću ostati sve do danas.
-Moj prvi susret sa tegovima desio se 1964. godine u Bačkoj Palanci, kod prijatelja Georga Hindelanga koji je već trenirao sa nekim betonskim tegovima i improvizovanim spravama od drveta. Trenirali smo napolju, u bašti, po kiši i snijegu. U početku sam se bavio klasičnim dizanjem tegova i olimpijskim triatlonom. Nedugo potom počeo sam se takmičiti i vrlo brzo sam postao juniorski prvak Srbije i Vojvodine-prisjeća se Petar Čelik koji će se nakon završene gimnazije i muzičke škole otisnuti u Njemačku, tačnije Leverkuzen, gdje će izvjesno vrijeme provesti u fabrici lijekova „Bayer“ .
– Po povratku iz Njemačke zadržao sam se u Ljubljani i osnovao „Društvo za atletsku gimnastiku“, a po povratku kući, u Bačku Palanku, prvu teretanu te vrste kod nas, a malo potom pokrenuo sam i časopis „Herkules“. U toku sedamdesetih i osamdesetih godina organizovao sam više takmičenja, propagirao ovaj kod nas skoro pa nepoznati sport, putovao i takmičio se, pokrenuo proizvodnju proteina i izradu rekvizita za treniranje, a 1984. godine organizovao sam čak i Svjetsko prvenstvo u Beogradu-priča poznati šampion koji je prije par godina u Portorožu, na Svjetskom prvenstvu IBFF, osvojio svoju devetu i desetu po redu titulu prvaka svijeta u dvije kategorije za veterane-priča Čelik koji je nedavno zaplovio u svijet filma.
Nedavno sam dobio zanimljivu ponudu da se oprobam kao glumac u mađarskom akcionom filmu „Pazi, Balkan“. Naravno, to mi je bilo jako zanimljivo i prihvatio sam ulogu u kojoj igram mafijaškog izaslanika koji je zadužen, po nalogu svojih bosova, za rješavanje problema na terenu. U filmu, dakle, igram jednu od glavnih uloga. Mnogo je akcije, pucnjave, jurnjave automobilima, tuče i sličnog. Ipak, o detaljima ne mogu mnogo. Što se tiče snimanja, sve je proteklo kako treba i bez ozbiljnijih povreda u nekim akcijama.
Kod Petra Čelika, sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme najveće popularnosti bodi bildinga kod nas, trenirale su i mnoge poznate ličnosti iz svijeta filma i estrade. Vesna Zmijanac mu je, veli Petar, bila „najnepuslušnija učenica“.
– Nije baš slušala i stalno je željela da vježba po svom-otkriva Čelik.
Prijateljstvo sa Arnoldom Švarcenegerom
Arnolda Švarcenegera, apsolutno najpoznatijeg bildera svijeta, a kasnije filmskog glumca i političara, upoznao je u Londonu krajem šezdesetih godina na jednom seminaru na temu bildinga. Kasnije su se sretali na takmičenjima, počeli su se družiti i sarađivati. Njihovo prijateljstvo, kaže Petar, traje i danas, iako se posljednjih godina rjeđe viđaju zbog daljine i obaveza.
U društvu glumaca i pjesnika
Malo je poznato da je Petar Čelik izuzetno muzički talentovan, da je završio muzičku školu i da svira klavir. Pored toga, dugo je bio vezan za novosadsko pozorište, da je glumio i pratio baletske grupe. Sredinom sedamdesetih godina uveliko je sarađivao sa režiserom Brankom Miloševićem, Želimirom Žilnikom, kao i braćom Vranešević, osnivačima „Labaratorije zvuka“.
– Posebne uspomene vežu me za druženje sa legendarnim glumcem Zoranom Radmilovićem, kao i pokojnim pjesnikom Miroslavom Antićem kojeg sam upoznao preko zajedničkog prijatelja Dimitrija Panfilova, hirurga koji je nakon jedne automobilske nesreće uspio „skrpiti“ poznatog vozačkog šampiona Nikija Laudu.
Bravo shampione :)
ОдговориИзбриши