TANJUG: Statistika o sahrani Josipa Broza Tita

Ustanoviti precizan broj delegacija i članove delegacija na pogrebu Josipa Broza Tita 8.5.1980. godine se ispostavilo kao krajnje težak zadatak. Relativno pouzdan magazin „Time“ u svom članku od 18.5.1980. navodi da je sahrani prisustvovalo službenih „123 delegacije država od čega 4 kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera te preko 100 predstavnika komunističkih ili radničkih partija“

TANJUG, službena jugoslavenska novinska agencija, prema pisanju „Time“ magazina, sahranu je nazvala „Samit čovječanstva“ aludirajuću da su pristigle delegacije gotovo svih država svijeta.

En.wikipedija.org navodi 50 državnih delegacija sa imenima članova delegacija. Engleska wikipedija kao izvore navodi nekoliko knjiga poput „Jasper Ridley, Tito: A Biography“ s UDK brojem 0-09-475610-4 (Univerzalna Decimalna Klasifikacija) što je relativno pouzdano. Pouzdanost podataka je još veća jer su navedena imena članova delegacija, osim za delegaciju Arapske Lige.

Prema njihovim službenim stranicama, Ujedinjeni Narodi su 8.5.1980. imali 148 zemalja članica. Zimbabve postaje 149. članica 25.8.1980. kao prva nova članica nakon Titove sahrane, iako je poslao delegaciju. Ako uzmemo u obzir da su neke države poput Svetog Tome i Principesa, Sajšela ili Svete Lucije postali članovi UN-a tek krajem 70-ih, (Sveta Lucija 18.9.1979.), vrlo nevjerojatno djeluje podatak kako su došle „123 delegacije država“. Krajnje je upitno jesu li države poput Svete Lucije 8.5.1980, ni godinu dana nakon primanja u UN, imale takvu diplomatsku mrežu da su poslale delegacije. Podatak o „123 delegacije“ postaje još upitniji nakon što se primijeti da se nigdje ne mogu pronaći imena članova delegacija ne tako „sporednih“ poput Australije ili Irske.

Čak i Engleska wikipedija koja ne navodi članove svih delegacija donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća.

 Do broja od „123 delegacije“ se može doći samo sporednim putem, ako u delegacije ubrojimo veleposlanike država, a dolazak kolonijalnog gospodara predstavimo kao dolazak delegacije tada odnedavno samostalne države. Naprimjer, ako dolazak delegacije Velike Britanije smatramo dolaskom i delegacije svih dominiona (Novi Zeland, Australija…).

Kao najverojatnije, čini se da je zaista došao „cijeli svijet“, ali cijeli važan svijet, dok delegacije manjih, diplomatski neaktivnih zemalja poput Svete Lucije, nisu prisustvovale.

Zbog svega ovoga, broj od „123 delegacije“ ostavlja se diskutabilnim dok se ne istraže sve arhive viših krugova jugoslavenske vlasti. Jedino na taj način se može doći do preciznog broja i to samo u slučaju da su sve delegacije popisane, što može biti slučaj, a i ne mora. Eventualno, video snimke sprovoda bi nakon detaljnog izučavanja mogle otkriti neke delegacije.

Ipak, zadržimo se na sigurnom broju od 50 državnih delegacija koje navodi en.wikipedija.org. Prisustvovalo je 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra vanjskih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 1 predsjednik parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar financija, 1 Generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Wojciech Jaruzelski i Edward Gierek i SSSR-a Leonid Brezhnev, bez titula koje bi se mogle podvesti pod „klasične“.

Državnički „najjaču“ delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh – Predsjednika, Kancelara i Ministara vanjskih poslova. Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR su također poslali cjelokupan državni vrh.

Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo koje je uz premijerku Thatcher poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943., SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Cartera, Egipat koji je poslao sina i kćer predsjednika Gamal Abdel Nassera te Vatikan koji je poslao svećeničko lice, diplomatu, ujedno i nadbiskupa.

Predsjednik Carter se našao javno prozvan od strane svog potpredsjednika Busha Starijeg jer nije osobno otišao.

Uz delegacije država, sahrani su prisustvovali i Glavni tajnik UN-a, Generalni direktor UNESCO-a, Potpredsjednik Europske Komisije i delegacija Arapske lige.

Mnogobrojna su bila i izaslanstva raznih pokreta i organizacija iz kojih se mogu izdvojiti Yasser Arafat, lider tada međunarodno nepriznate Palestine, Mohamed Abdelazi, Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike, međunarodno djelomično priznate države te lideri Socijalističke Partije Čilea, Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda. Iako lider Čilea, Augusto Pinoche nije poslao službenu državnu delegaciju.

Čak i sa sigurnim brojem od 50 državničkih delegacija kojima se pridružuju 4 delegacije međunarodnih organizacija te 12 delegacija pokreta i stranaka, sahrana Josipa Broza Tita je najveća državnička sahrana u povijesti.

Za kraj, tri vrlo indikativne činjenice:

- Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu.
- Nitko od državnika nije „pobrao“ negativne političke bodove kod kuće jer je došao Titu na sahranu. Jedine negativne bodove zaradio je predsjednik SAD-a, Carter i to zato jer nije otišao osobno, a Brezhnev jeste.
- Prema protokolu, sve strane delegacije polagale su cvijeće ispred Titovog lijesa, a većina delegacija se naklonila, uključujući Thacher i Brezhneva. Yasser Arafat je salutirao vojnički, a Saddam Hussein se pokraj lijesa zadržao najduže, sve dok ga ljudi iz protokola nisu zamolili da ode budući da je iza njega bilo još mnoštvo delegacija.

Za povijesno potpuno relevantne podatke, morat ćemo pričekati istraživanje gore već spomenutih arhiva. To tada, i ovaj članak može poslužiti, makar kao indikativan, jer su sva imena delegacija skoro sigurno točna, a broj od 66 delegacija minimalan. Ostaje samo da se sljedeći popis nadopunjava kako se dolazi do novih podataka.

Na sahranu Josipa Broza Tita došle su sljedeće delegacije:

1. Službene delegacije država:

1. Alžir
a. Predsjednik Chadli Bendjedid
b. Predsjednik parlamenta Rabah Bidat

2. Angola
a. Ministar obrazovanja Ambrósio Lukoki

3. Argentina
a. Alberto Rodríguez Varela

4. Austrija
a. Predsjednik Rudolf Kirchschläger
b. Kancelar Bruno Kreisky

5. Afganistan
a. Premijer Sultan Ali Keshtmand

6. Bangladeš
a. Predsjednik Ziaur Rahman

7. Belgija
a. Kralj Baudouin

8. Bugarska
a. Predsjednik Todor Živkov

9. Kanada
a. Generalni guverner Edward Schreyer

10. Cipar
a. Predsjednik Spyros Kyprianou

11. Čehoslovačka
a. Predsjednik Gustáv Husák

12. Danska
a. Princ Henrik, suprug danske kraljice Margarete II

13. Egipat
a. Sin Gamal Abdel Nassera
b. Kćer Gamal Abdel Nassera

14. Etiopija
a. Predsjednik Mengistu Haile Mariam

15. Finska
a. Predsjednik Urho Kekkonen

16. Francuska
a. Premijer Raymond Barre
b. Ministar vanjskih poslova Jean François-Poncet

17. Njemačka (zapadna)
a. Predsjednik Karl Carstens
b. Kancelar Helmut Schmidt i
c. Ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher

18. Njemačka (istočna)
a. Predsjednik Erich Honecker

19. Gvineja
a. Predsjednik Ahmed Sékou Touré

20. Gvineja Bisao
a. Predsjednik Luís Cabral

21. Kina
a. Predsjednik Hua Guofeng
b. Zamjenik premijera Ji Pengfei

22. Kuba
a. Član vlade Isidoro Malmierca Peoli
b. Član vlade Carlos Rafael Rodríguez

23. Mađarska
a. Predsjednik János Kádár

24. lndija
a. Premijerka Indira Gandhi

25. ltalija
a. Predsjednik Sandro Pertini
b. Premijer Francesco Cossiga

26. lrak
a. Predsjednik Saddam Hussein

27. Japan
a. Premijer Masayoshi Ōhira

28. Jordan
a. Kralj Hussein od Jordana

29. Mali
a. Predsjednik Moussa Traoré

30. Nizozemska
a. Princ Bernard, suprug kraljice Juliane
b. Princ Claus, suprug kraljice Beatriks

31. Nepal
a. Kralj Birendra od Nepala

32. Libija
a. Muammar Gaddafi

33. Luksemburg
a. Veliki vojvoda Jean

34. Norveška
a. Kralj Olav V od Norveške

35. Pakistan
a. Predsjednik Muhammad Zia-ul-Haq

36. Poljska
a. Wojciech Jaruzelski
b. Edward Gierek

37. Portugal
a. Predsjednik António Ramalho Eanes
b. Premijer Francisco de Sá Carneiro

38. Rumunjska
a. Predsjednik Nicolae Ceaușescu

39. Sirija
a. Predsjednik Hafez al-Assad

40. Sjedinjene Američke Države
a. Potpredsjednik Walter Mondale
b. Lillian Gordy Carter, majka predsjednika Cartera
c. Diplomat William Averell Harriman
d. Ministar financija George William Miller

41. Sjeverna Koreja
a. Predsjednik Kim Il-sung

42. SSSR
a. Leonid Brezhnev
b. Ministar vanjskih poslova Andrei Gromyko

43. Španjolska
a. Premijer Adolfo Suárez

44. Švedska
a. Kralj Carl XVI. Gustaf od Švedske

45. Tanzanija
a. Predsjednik Julius Nyerere

46. Turska
a. Premijer Süleyman Demirel

47. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske
a. Premijerka Margaret Thatcher
b. Princ Philip, muž kraljice Elizabete II
c. Ministar vanjskih poslova Peter Carington
d. Brigadir Fitzroy MacLean, vođa britanske misije pri Titovom štabu 1943.
e. William Deakin, Churchillov osobni asistent, diplomata i stručnjak za britansko-jugoslovenske odnose

48. Vatikan
a. Nadbiskup Novalicijana i diplomat pape Ivana Pavla II, Achille Silvestrini

49. Zambija
a. Predsjednik Kenneth Kaunda

50. Zimbabve
a. Predsjednik Robert Mugabe

2. Delegacije međunarodnih organizacija:

1. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kurt Waldheim
2. Generalni direktor UNESCO-a Amadou-Mahtar M’Bow
3. Potpredsjednik Europske Komisije Wilhelm Haferkamp
4. Delegacija Arapske Lige za koju nisam pronašao imena članova

3. Delegacije stranaka i političkih organizacija:

1. Lideri Socijalističke Partije Čilea Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda
2. Predsjednik i istaknuti član Socijalističke Partije Francuske François Mitterrand i Lionel Jospin
3. Predsjednik Panhelenskog Socijalističkog Pokreta iz Grčke, Andreas Papandreou
4. Predsjednici Italijanske Socijalističke Partije, Bettino Craxi i Italijanske Komunističke Partije, Enrico Berlinguer, Enzo Bettiza, novinar i pisac rođen u Splitu 1934, Giancarlo Pajetta, član Parlamentarne komisije za vanjske poslove i političar Paolo Bufalini

5. Istaknuti član Progresivne Socijalističke Partije Libanona Walid Jumblatt
6. Lider Palestine Yasser Arafat
7. Mário Soares, opozicijski lider, i Álvaro Cunhal, glavni sekretar Komunističke Partije Portugala
8. Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike Mohamed Abdelaziz

9. Glavni tajnik Španjolske Socijalističke Radničke Partije Felipe González

10. Predsjednik Republičke Radničke Partije Turske Bülent Ecevit
11. Političarka i bivša premijerka Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike
12. Predsjednik Laburističke Partije Velike Britanije James Callaghan
13. Predsjednik Socijaldemokratske Partije Njemačke Willy Brandt