SVEDOČANSTVO: KENEDIJEV SUSRET SA TITOM

 Da je bilo komotno i bezbrižno - nije!

Vašingtonska policija je u službi američkog predsjednika i pod kontrolom federalne vlade. Da je bilo komotno i bezbrižno - nije! Najveći izazov sa naše strane im je bio što smo koristili kamere i fotoaparate. Mnogi bi u tim trenucima brže-bolje, svojim "parolama" zaklonili lica. U svakom slučaju, nešto do tada nedoživljeno u Titovoj pratnji. 
Zvanična vijest o posjeti je glasila da je predsjednik Sjedinjenih Država Džon Kenedi, pozvao predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita da dođe u Ameriku radi "široke razmjene gledišta o izvjesnom broju pitanja od interesa za obje zemlje". 
Pozdravljajući Tita ispred Bijele kuće, Kenedi je, između ostalog, rekao: "Svijet u kome živimo je pun teškoća i opasnosti. Smatram da je veoma značajno što i pored mora koja nas razdvajaju i možda razlike u političkim filozofijama, imamo razumijevanje za osnovne političke ciljeve zemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila".

Izrazio je na kraju nadu da će kao rezultat posjete, odnosi između naroda dviju zemalja postati još prisniji i da će "naša odanost prema nacionalnoj nezavisnosti biti ojačana". 
Saglašavajući se sa onim što je njegov domaćin rekao, Tito je, zahvaljujući na dočeku, naglasio: 

"Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajedničkim težnjama, a naročito za vrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednički borili za ostvarenje onih ideala čovječanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija".

Predsjednici su odmah započeli razgovore, uz učešće saradnika: sa jugoslovenske strane, Mijalka Todorovića, Koče Popovića i Veljka Mićunovića, a sa američke, Dina Raska i njegovog pomoćnika Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predviđenog za ručak, a nastavljeni poslije podne. Po završetku prvog dijela, domaćin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kuću. Na ručak je, pored učesnika u razgovorima i još nekoliko ličnosti iz Titove pratnje, pozvano i više američkih zvaničnika. Među njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada, zatim nekoliko senatora, među kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, državni podsekretar Averel Hariman, predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivši ambasadori u Jugoslaviji - Džordž Alen i Džordž Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegovi prethodnici, Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbu vašeg naroda u periodu od dvadeset godina". 
Tito je izrazio uvjerenje da će razmjena gledišta sa predsjednikom Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naših dobrih odnosa". Predložio je da se Amerika i druge miroljubive države udruže u zajedničkom naporu za očuvanje mira i da "rade u prilog miroljubivog međunarodnog razvoja i saradnje". Zdravice nisu čitane, već improvizovane, što je pojačalo neposrednost ovog važnog susreta.

U razovorima koji su, kako je naglašeno u zajedničkom saopštenju, vođeni u prijateljskoj atmosferi i koji su se odlikovali iskrenošću, izvršena je razmjena mišljenja o nizu važnih pitanja aktuelne međunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglašen značaj, tih dana najčešće spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao početnom koraku u smanjivanju međunarodne zategnutosti. Data je snažna podrška Ujedinjenim nacijama, uz obostrano izražavanje želje da sve zemlje istraju u naporima, čija je svrha da se poveća efikasnost svjetske organizacije. U dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izrazio zahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoći u poslijeratnim godinama. Dva predsjednika su izrazili nadu da će odnosi između dviju zemalja, i kada direktna pomoć više nije potrebna, moći - sem političkih - da se razvijaju i na drugim poljima, naročito na polju razvoja normalne spoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i drugih oblasti.

U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da američka vlada ispituje mogućnost da se, kao pomoć nastradalom Skoplju, sa američkih skladišta u Evropi preda Jugoslaviji 10.000 stambenih jedinica. Američka inženjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produžila za Skoplje kako bi se što uspješnije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaža.

U kasno popodne, po završetku zvaničnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istim helikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobičajene konferencije za štampu predsjednika Tita, pred Bijelom kućom, Kenedi se, kako to tamošnji protokol predviđa, zvanično oprostio od svoga gosta. Konferencija je završena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minuta kasnio. Kenedi je za to dočuo i brzo izašao u park sa svoje dvoje djece: šestogodišnjom Kerolajn i trogodišnjim Džonom. To je, sada već privatnom ispraćaju, dalo toplu, ljudsku notu. U jednom trenutku mali Džon se našao u naručju Jovanke Broz, sa prstićem u ustima, a važno uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu još zateklo, pritrčali su da iskoriste šansu.
Moja pažnja bila je usredsređena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest i opušteno, prirodno držanje: lijeva ruka u džepu od pantalona, u desnoj ručica Kerolajn. Na jednu stranu malo nagnut. Dok je služio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanski razarač naletio je na Kenedijev torpedni čamac i potopio ga.

Vreme opasne konfrontacije dve supersile

Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali sa ozbiljnim povredama. Desetak godina kasnije, u to vrijeme već kao senator, bio je prinuđen da ode na bolničko liječenje zbog oboljenja kičme. Poslije dve teške operacije, u postelji je proveo više od pola godine. U novembru 1960, u svojoj četrdeset i trećoj godini, izabran je za - do tada - najmlađeg predsjednika, zamjenjujući u istoriji SAD najstarijeg čovjeka na tom položaju, Dvajta Ajzenhauera. Čuvenog komandanta iz Drugog svjetskog rata, u predsjedničkoj stolici, ipak, previše vojnika, zamijenio je naglašeno opredijeljeni demokrata. Samim tim rapidno se mijenja i politički stil na vrhu države. Mladi Kenedi okuplja oko sebe štab vrhunskih intelektualaca i stručnjaka. Inicira program socijalnih reformi i uspostavljanja pravednijeg društvenog poretka na unutrašnjem planu, i početak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali, suočava se i sa sve žešćim otporima konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politiku administracije u svim njenim aspektima. Kenedi je, međutim, odlučno slijedio započeti kurs popuštanja međunarodne zategnutosti. I njegov poziv Titu da posjeti SAD neki politički analitičari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu.
Vrijeme opasne konfrontacije između dvije najveće sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnih baza na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i to na početku njegovog mandata, najveće iskušenje. Tu pred Bijelom kućom toga dana oživjelo mi je u sjećanju i Titovo angažovanje u vezi sa tom krizom. Naročito mi je jedan trenutak upečatljivo ostao u pamćenju. Poslije nekog uobičajenog programa u Zagrebu, Tito je kasno poslije podne krenuo na Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznad Kvanerskog zaliva. Zašto baš tu - ne znam. Nije se imalo šta vidjeti; bio je već potpuni mrak. U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje alarmantnu. Izgledalo je da svakog časa može da plane nuklearni rat. Lični sekretar Branko Vučinić i ja prišli smo predsjedniku da ga upoznamo s tom viješću. Saslušao je, bez riječi, začuđujuće miran. Vraćajući se svojim automobilima sa povraćenim spokojstvom, nas dvojica smo zaključili: Nema rata! Ali, čim smo stigli na Brione, započela je Titova intenzivna aktivnost: najprije telefonske konsultacije s najbbližim saradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka najodgovornijim državnicima. U dva-tri naredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tišini pratio dramatična događanja, uspostavljena je živa komunikacija na važnim međunarodnim pravcima. Sa Hruščovom, posebno, Tito je u to vrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim odnosima. Ukratko, u naporima da se nađe izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio ni nepoznat i međunarodni nezapažen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuće razmišljam o uočljivoj Kenedijevoj pažnji prema Titu, zaključujem lično da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog značaja.

Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo opuštenih očnih kapaka, između vjeđa, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usađenih bora. Njegovo lice imalo je zamišljen izraz, u mome viđenju - pomalo i tužan. Kao da se u njemu već nazirao nagovještaj skore kobi...

Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to po ličnom pozivu guvernera Pata Brauna, koji je već u Titovu čast "sazvao" veliki svečani prijem u San Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam ja bio, planirano je u ponoć između 17. i 18. oktobra. Motori su već bili pokrenuti. Čuli smo i ono uobičajeno: "Vežite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utišava. Poruka radio vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Po zvaničnom saopštenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja.

Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vašingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetiti promuklost, što lako može da izazove i čaša hladne vode. Usput rečeno, u Americi kao da se i ne služi nikakvo piće bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u početku nije bilo. Ali uveče se javila temperatura, i porasla dosta visoko, što je već bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i da se program mijenja. Lično ne bih isklkjučio da je time laknulo i onim ljudima iz naše bezbjednosti, koji su u San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili.
Titov lični ljekar Stipe Radovanović, Dalmatinac sa Korčule, borac sa iskustvom iz partizanskih dana, uz aspirin i C vitamin, odlučio se i za narodnu terapiju.

Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljim ubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito će njemu, dosta mrzovoljno, ali i poslušno: "Pa, ti mene Stipe liječiš kao što se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom, Tito je već sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.

"Neću da umrem, bilo bi malo prerano"

U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme dežurao je odred "sedme sile". Čim je Tito izašao u vrt, znatiželjnim novinarima i snimateljima obratio se riječima: "Kao što vidite - zdrav sam! Nisam ni imao namjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osim toga, ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava šteta". I nastavio je da pravi šale. Kada su mu na trgu pokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka, uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danas takvi".
Na vijest da je Tito lakše obolio, Kenedi mu je poslao telegram, izražavajući želju za ozdravljenje i nudeći svu potrebnu ljekarsku pomoć. Tito mu je zahvalio, izražavajući žaljenje što je bio prinuđen da odustane "od posjete nekim vrlo zanimljivim dijelovima Vaše velike zemlje". Telegram slične sadržine uputio je i guverneru Braunu... Sve naše misli i aktivnosti brzo su preusmjerene prema Njujorku.
(Blažo Mandić

Iz knjige„Tito u dijalogu sa svijetom“ )