"Do dana današnjeg dana ostao sam Jugosloven !”
Poznati jugoslovenski glumac Irfan Mensur u razgovoru sa Bojanom Radonjić dao je intervju za MNE magazin tokom kojeg je govorio o aktuelnom i nekadašnjem trenutku kinematografije na prostoru SFRJ.
– Iznenadila me je dobra energija sastava i mlada publika koja je te srijede uveče napunila lokal i bogami dobro ispratila rokenrol. Dobro sam se osjećao u Nikšiću, prijatni ljudi, svi pažljivi, bogami i ja pažljiv prema njima, baš je bilo lijepo veče – kaže naš sagovornik.
Šta su vam “dali” gradovi u kojima ste živjeli?
- Moj životni put je vrlo jednostavan. U životu sam promijenio tri grada – Sarajevo, Niš i Beograd, i to su gradovi koje ja znam kao svoje, a bogami i oni mene svojataju, sa pravom. U Sarajevu sam proveo djetinjstvo i mladost, a neko blago sazrijevanje i odluke šta ću, sve je to bilo u Nišu. Naravno, Beograd, u kojem sam već pedesetak godina. Od jedne male sarajevske barabe došao sam do čovjeka koji zna šta hoće u životu. Ne govorim ja o uspjehu i neuspjehu, ja sam već sa nekih 18 godina odlučio da postanem čovjek sa velikim "Č”, u smislu obrazovanja, odgovornosti i želje da napredujem u poslu koji sam odabrao i sve što sam uradio poslije toga u životu, uradio sam ne bih li potvrdio svoje stremljenje da mogu i hoću.
Koje slike pamtite iz Sarajeva?
– Pamtim neku moju raju. Ja ne znam da li znate šta znači raja. To je ono društvo sa kojim si opušten, sa kojim provodiš vrijeme. Sjećam se tih nekih momaka, sjećam se tog našeg nerada. Ko ima nešto malo novca kupi sjemenke, pa onda svi grickamo sjemenke i stojimo na nekom od uglova, gledamo djevojčice koje prolaze. Sjećam se Gimnazije i nekih mojih prijatelja iz nje. Sjećam se Vilsonovog šetališta. Zvali su ga šetalište za zaljubljene, a moja Gimnazija je bila u dijelu tog šetališta. Tu sam prvi put prošetao sa jednom djevojčicom. Mislio sam – Bože, bože, šta ću s njom da pričam? Pa sam smišljao dok smo izašli šta ću joj pričati i poslije nekoliko sastanaka čak sam je uhvatio za ruku. Ja sam mislio tog trenutka da ću umrijeti, od ljepote i uzbuđenosti. Tako da je Sarajevo neki početak moje muškosti, nekog osjećaja da su žene u životu muškarca vrlo važna i bitna bića, koja na neki način usmjeravaju njegovu energiju ka pozitivnom, jer prosto, na kraju nekih iskustava shvatiš da su žene ili žena nešto što te u životu pokreće. Pokreće tvoja znanja i saznanja i energiju, sve ono pozitivno iz tebe, naravno, i ti tu ženu ili te žene pored sebe voliš. Ne voliš, u smislu zaljubljenosti, nego poštuješ. Ja mislim da svaki muškarac treba da poštuje ženu koja je uz njega, pa bila mu ona prijateljica, drugarica, ljubavnica ili supruga. Mislim da muškarac mora biti zaštitnik i da se tako ponaša kad su žene tu.
Koje su to životne lekcije, a koje lekcije iz karijere koje ste prenosili studentima?
– A, pa ja sam studente na prvom času uvjek odgovarao od tog posla. Htio sam odmah da im stavim do znanja da je gluma nesiguran posao kome se moraš posvetiti isključivo ljubavi radi, ne očekujući da će ti ona uzvratiti. I to je tako u životu, to je tako kod nas, o glumcima niko ne vodi brigu, oni čekaju da im pozvoni telefon ili da im neko priđe, ne postoje agencije koje se bave plasiranjem glumaca, ne postoje agenti koji vode računa o tebi, ne postoje agencije koje pregovaraju u tvoje ime. Dakle, mi smo osuđeni da budemo sami i da čekamo da zazvoni telefon, što je vrlo nelogično. Naročito u vremenima kad su male produkcije i kad ni etablirani glumci ne mogu dobiti posao, a kamoli mladi ljudi koji završavaju Akademiju. Bio sam iskren i oni su shvatili da nisam bio zlonamjeran.
Zoran Radmilović Vam je rekao: ,,Ništa u ovom poslu nećeš učiniti ako pri pripremi svake uloge ne poništiš sebe”.
– Ja sam tada shvatio da mi Irfan Mensur ustvari ne treba. Privatno, nisam prodavao Irfana Mensura. Postoje glumci koji prodaju svoje ime i prezime i sebe i opredijelili su se za tu vrstu komunikacije. Ja sam bježao od toga od prvog dana, meni nije bilo teško da čak i fizički se unakazim.
Prije dvije godine doživjeli ste srčani udar i težak je bio oporavak. Koliko Vas je to promijenilo?
– Da Vam kažem nešto, od tog trenutka, ako je to uopšte moguće, više volim sebe. Shvatio sam da postoje još neki ljudi prema kojima sam obavezan i njih radi sam poveo računa o sebi. Imam tri klinca, najmlađi ima četiri godine, tako da moram njega da izguram do nekih razumnih godina, da sam siguran da će biti častan, pošten i uspješan čovjek, kao što su ova dvojica starijih. Nisam vodio računa o sebi, o zdravlju, ali tog trenutka kad sam opomenut, ja sam se na neki način tražio, prvo otišao gore, pa se vratio i shvatio sam da ovaj naš životić između prvog udisaja i izdisaja, koji sam ja imao na neki način, mali i bezvrjedan. Treba ga iskoristiti i zašto bih ja išao protiv nekoga ko vodi računa o meni. Ja sam sad u punoj formi, režiram, glumim, putujem, ništa mi nije zabranjeno, svakako ni to nije dobro, doktori se zgledaju kad pogledaju moje rezultate, da li je moguće da je tako dobro. Ja naravno kucam u drvo, oni kucaju u drvo, moji klinci kucaju u drvo, moji prijatelji kucaju u drvo, pa sad čuje se samo oko mene kuc-kuc-kuc. Ne ureko se (smijeh).
Da li postoji nešto za čime žalite?
– Pa, ja bih hulio na Boga kad bih rekao da postoji nešto za čime žalim. Ja sam prosto dobio sve što zaslužujem. Dobio sam možda i više i ja sam na tome beskrajno zahvalan – okolnostima, i ljudima koji su vjerovali u mene i zahvalan ljudima koji još vjeruju u mene, tako da nemam žal za privatnim ni za poslovnim.
Rekli ste: "Do dana današnjeg ostao sam Jugosloven”.
– Znate šta, ja sam govorio da sam Jugosloven i u vrijeme kada to nije bilo popularno, kad je pogubno bilo reći da sam jugonostalgičar, ali sam ja uvijek pojašnjavao svoju jugonostalgiju. Ja nikada nisam bio jugonostalgičan prema geografiji. Meni više znači šta radi Ratko Polič ili Milena Zupančič. Moja jugonostagija je bila za ljudima, za 22 miliona ljudi koj su bili moja publika, za prijateljima koji su sad ostali van granica i koji su sad u nekim malim inostranstvima. Ja sam te vrste jugonostalgičan i to sam uvijek govorio. Ja ne mogu od toga da pobjegnem, ja sam tu rođen i živio, a bogami ću tako i umrijeti.
Da li mislite da će biti neka nova Jugoslavija?
– Takvo nešto bi već bilo bavljenje politikom, a ja sam od politike bježao velikim koracima od sedam milja cio život i sad kad bih dao izjavu da maštam o novoj Jugoslaviji rekli bi da je to moje političko opredjeljenje. I ne želim da dajem takve izjave.
Mislila sam u smislu života.
– Znate šta, ja nisam promijenio svoj život. Ja i dalje živim u Jugoslaviji, ja i dalje obilazim svoje prijatelje i obilaze oni mene, tako da ja nemam formalno potrebu da se stvara neka nova Jugoslaviju, jer ja tu Jugoslaviju imam. Ja nisam napustio te prijatelje niti su oni napustili mene. Moja Jugoslavija nije nestala. Moja Jugoslavija još postoji.
