LEGENDARNI MARIJAN BENEŠ: Ne psuj mi Tita!

Bio je jedan od najboljih boksera svih vremena na našim prostorima, veliki Jugosloven, olimpijac, nekadašnji amaterski i profesionalni prvak Evrope

Godinama sam pokušavao dogovoriti razgovor sa legendarnim Marijanom Benešom, koji je danas, nažalost, itekako narušenog zdravlja. No, zahvaljujući njegovoj vrlo ljubaznoj kćerci Žani uspostavili smo kontakt putem društvenih mreža, odnosno njegove izuzetno posjećene Facebook stranice, koja dnevno bude bude "zatrpana" stotinama poruka.

Svi žele pozdraviti legendarnog Marijana, zaželjeti mu dobro zdravlje, a mi novinari, naravno, pokušati dobiti i danas, koju njegovu izjavu, priču koja nikoga neće ostaviti...

Banjalučanin rođen u Beogradu, djetinjstvo provodi u Tuzli. Svirao je klavir i flautu, završio srednju muzičku školu, međutim životni put mu je vrlo brzo krenuo u smjeru ringa.

"Boksom sam počeo da se bavim u desetoj godini. Boks sam zavolio tako što su mi starija braća već trenirala taj sport i želio sam da budem kao oni. Počeo sam kao prvak grada, a završio kao neslužbeni prvak svijeta", prisjeća se Beneš i nastavlja svoju priču.

"Klupsku karijeru sam počeo u Slobodi iz Tuzle, a 1969. godine prelazim u Slaviju iz Banja Luke i tu sam ostao do kraja. Tokom svoje amaterske karijere, osvojio sam devet naslova prvaka BiH, četiri naslova prvaka Jugoslavije i veliki broj revijalnih titula".

Tito je bio laf

"Tile je bio laf", ispričao je prije 13 godina Marijan Beneš novinarima zagrebačkog Nacionala.

"Kada su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je:

'A ti si onaj mali što onako opasno bije?'

Rekao sam mu: 'Niste ni vi, druže Tito, viši'.

Zagrcnuo se od smijeha. Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik i rudar i čistač ulica i liječnik. Sada gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu, i u Beogradu, i po Banjoj Luci".

Na Evropskom amaterskom prvenstvu 1973. godine u Beogradu osvojio je titulu prvaka Evrope u lako-velter kategoriji.

"To su bila lijepa vremena, nažalost, ubrzo poslije ove titule razbolio sam se od hepatitisa. Međutim, odlučio sam se idalje takmičiti. Nisam se predavao. Bio sam učesnik Olimpijskih igara 1976. u Montrealu. Bio sam i tri puta prvak Balkana".

Teška povreda oka

Marijan Beneš u profesionalce prelazi 1977. godine i vrlo brzo stiže u sam vrh Starog kontinenta.

"U Banjoj Luci sam 17. maja 1979. osvojio titulu profesionalnog evropskog prvaka u EBU verziji, nokautiravši u četvrtoj rundi Francuza Ziberta Cohena. Titulu profesionalnog prvaka sam odbranio četiri puta. Izgubio sam je na bodove 1980. godine u Danskoj od VBA prvaka Ayuba Kalua".

Nažalost, teška povreda oka je uspjela ono što nije mogao hepatitis. Okončala je Benešovu vrlo uspješnu boksersku karijeru.

"Sve je to život. Od najljepših trenutaka kada sam ostvario pobjedu nad, do tada, 11 godina neporaženim prvakom svijeta Elisom Obedom 1978. godine, pa do ovog najtužnijeg i najtežeg trenutka, kada sam izgubio oko u meču protiv Toresa. Inače, tokom svoje karijere, imao sam puno povreda. Dvadeset šest puta su mi slomljene kosti na različitim mjestima. Povrede glasnica su uzrokovale da imam problema i sa govorom".

Najveći tragičar našeg ringa

Inače, Beneš je u karijeri 400 puta ulazio u ring, a u samo 29 mečeva borilište je napustio pognute glave. Beneš je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 pobijedio (21 meč nokautom), a šest je izgubio (tri nokautom). Jedan meč je boksao neriješeno.

Beneš se povukao iz boksa 1983. godine i boksao je još dva egzibiciona meča tokom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Legendarni sportski televizijski komentator Dragan Nikitović svojevremeno je o Benešu napisao: "On je najveći tragičar našeg ringa. Samouveren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvek nađe neko ko jače udara. Ništa nije moglo da ga zaustavi ni kada je stremio ka vrtoglavim visinama, ni kada je počeo strmoglavo da pada."

Za Marijana Beneša su pisali da je prvi dovezao BMW-om u Banju Luku. Zatim, da se prvi prošetao u popularnim kaubojkama. Dalje, da je zaradio više od šest miliona maraka, napravio dvije kuće, otvorio dva kafića. Dva puta se ženio i dobio tri kćerke i jednog sina. U ratu je izgubio sve, da bi se dolaskom mira vratio u BiH i opet nastavio da živi u njegovoj Banjoj Luci.

Danas piše poeziju,a jedna pjesma posvećena je Josipu Brozu Titu u kojoj kaže: Ne psuj mi Tita i njegovo vrijeme...

Ne krivi njega što je proklijalo sjeme...mržnje skrivene u srcima fašista...skriveno pod maskama i nekih komunista...

"Danas treniram mlade bokserske talente u Bokserskom klubu Fenix iz Banjaluke, koji sam osnovao", kaže jedan od najboljih boksera svih vremena na našim prostorima.

Izvor: Al Jazeera