PropellerAds

недеља, 25. децембар 2016.

FRANJO LASIĆ: U JUGOSLAVIJI SE PUNO BOLJE ŽIVELO!

Obožavam da u ljudima probudim sentimente prema najboljim danima koje su proživeli do sada, rekao je Frano Lasić, pevač i autentična zvezda jugoslovenske kinematografije 



Jedan od najvećih jugoslovenskih šmekera počeo je svoju muzičku "karijeru" pevanjem u nekoliko dalmatinskih klapa. 

"Rođen sam u Dubrovniku i bio je to lep način socijalizacije među mladima u doba moje adolescencije. Kasnije sam započeo glumačku karijeru ulogom u filmu Lordana Zafranovića 'Okupacija u 26 slika' i nisam imao mnogo vremena za muziku. Supruga me je nagovorila prošle godine da nastupim sa klapom u Beogradu i eto nas na drugom koncertu. Nadam se da će druženje sa publikom u Beogradu postati tradicionalno", rekao je Lasić. 



Kaže da nikada ne bi mogao da održi koncert u Areni ili nekoj velikoj hali, jer mu je veoma stalo do kamernog ugođaja u kojem publika emotivno reaguje na muziku. 



"Kada 'guštamo' zajedno u sali i kada razmenjujemo sentimente meni je srce puno i moja muzički angažman ima smisla. Uveren sam da će ista razmena emocija sa publikom biti i u Londonu gde imam zakazan koncert pred 1.200 ljudi 2. aprila naredne godine, kao i dva dana kasnije u Dablinu", kaže Lasić.



Za njega je postojanje specijalne veze između Beograđana i Dalmacije stvar divnih uspomene iz života provedenog u Jugoslaviji. 


"U Jugoslaviji se bolje živelo. Imali su ljudi više para i veći izbor mogućnosti. Ne govorim ovo kao jugonostalgičar već iznosim činjenice. Danas je u celom regionu srednja klasa skoro uništena i to je glavni problem novonstalih zemalja sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Ljudi su u Jugoslaviji stalno putovali na zimovanja i letovanja i neki od najlepših momenata u životu dogodili su im se baš u Dalmaciji na odmorima i školskim raspustima. Danas imam prijatelje u Beogradu i u ostalim krajevima Jugoslavije koji vole dalmatinske specijalitete, ribu i vino... i Jadran naravno koji je najlepše more na svetu", kazao je Lasić. 




петак, 23. децембар 2016.

(VIDEO) MISTERIOZNI BROD DUHOVA: Napušteni jugoslovenski ponos pluta Atlantikom!

Krenuo je na svoju poslednju plovidbu prema rezalištu kada se iz nepoznatog razloga "oslobodio" od broda koji ga je vukao i samostalno zaplovio morem severnog Atlantika


Ruski kruzer MV Ljubov Orlova, prvi iz serije od osam kruzera klase Marija Jermolova izrađen je 1974. godine u brodogradilištu Kraljevica u Jugoslaviji kao deo ugovora SSSR i Jugoslavije s ciljem spasavanja jugoslovenske brodogradnje, od 2013. bez nadzora plovi Atlantikom, piše Vintidž Njuz (The Vintage News).


Inače, trup broda je pojačan za plovidbu ledenim morima, i neko vreme se koristio za antarktička putovanja.
Oslobodio se prvog dana
Pošto je odlučeno da brod više ne može da prevozi putnike, MV Ljubov Orlova stajao je pune dve godine u luci Sveti Džon u kanadskoj pokrajini Njufaundlend.
Tokom dve godine stanje kruzera se veoma pogoršalo zbog čega je 2013. krenuo na put prema poslednjem počivalištu, prema Dominikanskoj Republici.
Prvog dana te poslednje plovidbe došlo je do pucanja kablova kojim je kruzer bio vezan za vučni brod. Od tada, bez posade i bez nadzora, pluta hladnim Atlantskim okeanom.
https://twitter.com/TvnVintage/status/799946106322882561/photo/1
Zabrinuti zbog pretnje koju je brod predstavljao za operacije izvlačenja nafte i plina na tom području, Kanada je poslala 157-tona težak brod Atlantik Houk da pomogle u tegljenju MV Ljubov Orlova.
Vezali su ga, a kad su stigli do otvorenog kanadskog mora naređeno je da se kruzer oslobodi. Time su oprali ruke i više za njega niko ne brine.
Ide prema Evropi
Neko vreme se verovalo da je potonuo, ali Američka obaveštajna služba objavila je satelitske snimke koji pokazuju da kruzer još uvek plovi i da je poslednji put viđen oko 1.300 nautičkih milja udaljen od irske obale. Snimci pokazuju da ga struja nosi prema Evropi.



Iz kanadskog ministarstva saobraćaja navode kako je za njega odgovoran vlasnik broda i traže da prestanu da ih povezuju s ovim problemom. S obzirom na kretanje morskih struja, brod može da završi bilo gde, od zapada Afrike do Norveške.

DRAŽEN DALIPAGIĆ: NESTALO JE SVE U ŠTO SAM NEKADA VJEROVAO

Neka misli ko šta hoće, ono je bila prava, jaka država. Imali smo prave sisteme vrijednosti, a to je pogotovo davalo rezultata u sportu. Oni koji se sjećaju, znaju da je naša košarkaška liga sa Partizanom, Zvezdom, Cibonom, Bosnom, Zadrom, Jugoplastikom… bila najjača u Evropi. Teže je bilo postati prvak Jugoslavije nego Evrope!


Dražen Dalipagić, jedini košarkaš rođen u BiH čije se ime nalazi među velikanima ove igre u Kući slavnih u Springfildu, u Americi, nije baš raspoložen da razgovara za medije i daje intervjuje jer ga to, kako kaže, više ne zanima. 
Zapravo se pita koga on više interesira i da li u ovom vremenu i u državama u kojima živimo na Balkanu ima više smisla pričati o košarci, sportu...

Pozivni broj

- Prošlo je toliko vremena i vjerujem da nema baš mnogo onih koji uopće znaju ko je Dražen Dalipagić.

 Nestalo je sve u šta sam nekada vjerovao. Sve vrijednosti kojima sam se divio i po kojima sam vodio svoj život, više ne vrijede. I kako sada ja da pričam o košarci - govori nam Dalipagić u telefonskom razgovoru iz svog beogradskog stana.
A najprije je provjerio da li zaista zovemo iz Sarajeva, jer mu se na ekranu njegovog mobilnog telefona pojavio nekako neobičan broj koji počinje sa 387 33.



- A pa za Bosnu je pozivni 387, je l' tako - pitao nas je popularni Praja. Kad smo mu odgovorili da jeste, uslijedilo je njegovo novo pitanje:  - A zar pozivni za Sarajevo nije 071?

Objasnili smo mu da je to stari pozivni broj za glavni grad BiH i da je već poodavno zamijenjen sa 033, jer su sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije, u međunarodnom telefonskom saobraćaju promijenile predznak. 

- E, jesu nam i države - rekao je i dodao nešto što ćemo ipak preskočiti. 



A Dražen Dalipagić napunio je prošlog mjeseca 65 godina. Rođen je 27. novembra 1951. godine u Mostaru. Samo dva dana prije nekada velikog praznika, koji se obilježavao svakog 29. novembra u državi koju je, kao jedan od njenih najbolji sportista, veoma volio. I njen raspad nikada nije prebolio...  -

- Pa, neka misli ko šta hoće o tome, ono je bila prava, jaka država. Imali smo prave sisteme vrijednosti, a to je pogotovo davalo rezultata u sportu. Oni koji se sjećaju, znaju da je, naprimjer, naša košarkaška liga sa Parizanom, Zvezdom, Cibonom, Bosnom, Zadrom, Jugoplastikom… bila najjača u Evropi. Teže je bilo postati prvak Jugoslavije nego Evrope. Ali, kome sada pričati o tome. Ne vrijedi...- govori Dalipagić.

Pokušavamo ga ohrabriti govoreći da bi, kako vjerujemo, vrijedilo da on ipak koju prozbori o nekadašnjim vremenima kako bi nove, mlade generacije čule i naučile nešto vrijedno.



- Ma, koje nove generacije? Pa, pogledajte samo kako se ponašaju ovi sadašnji navijači. To za mene nisu navijači. Oni ne dolaze na utakmice da podrže svoje ekipe, košarkaše, fudbalere, svejedno, nego da izraze neke frustracije, da divljaju. To nema veze sa sportom, košarkom, s normalnim životom uopće – ogorčen je Dalipagić.

Govori nam da nema nikakve veze i da nije ni na koji način angažiran u svom klubu Partizanu.

- Bože, sačuvaj! Pa kako ja mogu raditi u klubu čije igrače navijači svako malo postrojavaju i prema njima se ponašaju kao gazde. Tjeraju ih da nose majice s likom ubijenih kriminalaca koji su, kao, vođe navijača. I ja sam bio igrač i nije postojao način da se klanjam kriminalcima ili da me neko natjera da nosim takve majice. Odmah bih se prestao baviti tim sportom - oštar je Dalipagić.
Ovaj Leteći Mostarac, kako su ga nekada zvali, živi u Beogradu sa suprugom Sonjom, koja je ekonomistica, s kojom ima kćerku Sanju, koja se bavila tenisom, i sina Davorina, također košarkaša, koji je igrao u Partizanu, Atlasu i Astra banci.  

Sinonim za Sarajevo 

Ipak, oglasio se nedavno kada je apelirao da se sve učini kako bi se spasio Košarkaški klub Bosna, nekada ljuti rival njegovog Partizana, kome prijeti gašenje zbog milionskih dugovanja nastalih u posljednjih petnaestak godina.
- Bosna je bila sinonim za Sarajevo i bit će velika šteta ako se klub ugasi. Nadam se da se to neće desiti. No, slična je situacija i u mnogim drugim, nekada velikim klubovima, koji su u vrijeme bivše države imali mnogo uspjeha. Sada nam je tako kako je, a neko je kriv za sve to - rekao je Dalipagić.  

Prebogata karijera 

Dalipagić je počeo igrati košarku tek kao 19-godišnjak, jer je pokušavao kao fudbaler u Veležu te u rukometu da bi, na nagovor brata, otišao u KK Lokomotiva. Samo dvije godine poslije zaigrao je za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Nastupao je za Partizan, venecijanski Rejer i Điomo, Real, Udine, veronski Glakso i Crvenu zvezdu.
Igrajući za Rejer 1981/1982., postizao je, u prosjeku, 42,9 koševa po utakmici, u vrijeme dok “trica” nije bila uvedena, a 25. januara 1987. postavio je rekord italijanske A-1 lige prema broju koševa na utakmici. To je bilo protiv Dijetora iz Bolonje, kad je postigao 70 koševa.
Za reprezentaciju Jugoslavije je od 1973. do 1986. odigrao 243 utakmice i osvojio tri evropska, jedno svjetsko i olimpijsko zlato, uz još pet srebrenih i bronzanih odličja. Proglašen je najboljim košarkašem Evropskog prvenstva 1977. Za najboljeg košarkaša u Evropi proglašen je 1977., 1978. i 1980. godine.


Nakon utakmice zajedno na piće

- Bosna nam je u Partizanu bila veliki rival. Sjećam se velikih utakmica u Beogradu i u uvijek prepunoj Skenderiji. Dragan Kićanović i ja s jedne strane, a Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Ratko Radovanović Rašo s druge.  Borili smo se iz sve snage, ali bismo na kraju svi zajedno otišli negdje na piće bez obzira na to ko je pobijedio. Bili smo pravi prijatelji - sjeća se Dalipagić.

Odbio NBA zbog reprezentacije 

Dalipagić je jedan od prvih evropskih košarkaša za kojeg je zanimanje pokazala NBA liga. Bio je u kampu Boston seltiksa i bio je najbolji od svih igrača koji su dovedeni na probu.
Sigurno bi potpisao ugovor, ali je odustao istog trena kada su mu rekli da više neće moći da igra za reprezentaciju. 

VEDRANA RUDAN: „Hrvati i Srbi su braća po osiromašenom uranijumu“

RANIJE JE BILO BRATSTVO I JEDINSTVO, A SAD ?!?



Kolumne Vedrane Rudan često uzburkaju strasti, koliko u Hrvatskoj, toliko i u Srbiji, pa i na svim Jugoslovenskim prostorima Ovaj put je objasnila zašto se smeje kada naleti na neki tekst o „ustašama“ i „četnicima“.
Novu kolumnu Vedrane Rudan prenosimo u celini.
– Zvuči perverzno ali kad naletim na neki tekst o “ustašama”, “četnicima” i “protivljenju Hrvata da Srbi uđu u EU” uhvati me histeričan smeh. Poželim zapenušanim momcima da kažem, ej, opustite se. Koliko je vredno toliko se uzbuđivati dok vam rak grize limfne čvorove? Nikome ništa ne govorim jer sam niko i ništa.
Bivši advokat NATO-a lord Robertson rekao je 1999. da su SAD koristile osiromašeni uranijum u svakom projektilu izbačenom tokom napada na Jugoslaviju. Oružje obogaćeno osiromašenim uranijumom službeno se smatra oružjem za masovno uništenje. Službeno smo i mi Hrvati i vi Srbi uništeni. Uništeni! U tom kontekstu se meni svaka rasprava o hrvatskom uskraćivanju ulaska Srbije u EU čini tragikomičnom.
„Mi smo mrtvi“
Onako kako su to bili jevreji dok su u Aušvicu čekali da ih pozovu u komoru gde će ih “okupati.” Jedna digresija. I jevreji imaju oružje sa osiromašenim uranijumom i oni su ga upotrebili.
Osiromašeni uranijum je do sada upotrebljen u četiri “nuklearna” rata, dva iračka, jugoslovenskom i avganistanskom. Zanimljivo je spomenuti da se pola radioaktivnosti osiromašenog uranijuma gubi za 4,5 milijarde godina.
Ameri znaju šta svetu čine, praktični su. Osiromašeni uranijum koji bi morali da odlože u SAD pretvaraju u oružje pa ga “odlažu” gdje im padne na pamet. Ne samo oni. Tu su i “saveznici”. NATO je priznao da u Jadranskom moru još čuči 130 neispaljenih projektila. Ono što nisu bacili na Jugoslaviju iskrcali su u Jadran jer je osiromašeni uranijum zapaljiv pa bi se kod sletanja svaki avion sa takvom bombom pretvorio u buktinju.
Bacajući bombe u Jadran Ameri su zaštitili od požara svoju vojnu bazu u Avianu, spasili život svojim pilotima, a “naše” ribe pretvorili u hranu koju političari žderu u skupim restoranima u Opatiji, na Hvaru ili Dubrovniku kujući planove kako “četnicima” jebati mater. Ne znaju da srčući škampe svojim limfama, mozgu, testisima, uvaljuju rak. I ne znaju da im se u jajima valja blještava sperma i ne znaju da će ta sperma oploditi blještavo jaje njihove žene i ne znaju da će njihova beba svetleti u mraku.
Naš trenutni premijer koji se ovih dana intenzivno bavi Srbijom, ustaškim pozdravom, Rusijom i Ukrajinom jako greši. Očekuje bebu. Ima malo dete. Živi na Balkanu, delu kugle zemaljske koji će biti zauvek kontaminiran. Naš je premijer zabrinut zbog statusa hrvatske manjine u Srbiji. Zašto? Ona je jednako ozračena kao što je to srpska većina u Srbiji, srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska većina u Hrvatskoj. Trebao bi brinuti kakve bebe rađaju hrvatske građanke u hrvatskim porodilištima i da li se išta može učiniti raku koji u njima čuči.
Civilizovani svet
Taj visokoobrazovani NATO dečko pojma nema da je samo još jedan u nizu balkanskih noslaca raka koji galopom maršira prema smrti. Bolest od koje boluje on, njegova deca i svi njegovi ima ime, zove se “balkanski sindrom.” Opušteni mrtvak u skupom odelu verovatno zna da osiromašeni uranijum milionima godina uništava sve što takne. Zašto od nas čuva “tajnu” koja je u “civilizovanom svetu” prvo mesto? “Civilizovani svet” dobro poznaje osiromašeni uranijum jer ga pretvara u bombe kojima “civilizuje” nas divljake.
Neke od nas uznemirava bivši hrvatski ministar kulture, majušni ustaša kome treba sve oprostiti jer je mrtav. Uznemiravaju nas “četnici” kojima treba sve oprostiti jer su mrtvi. Uznemirava nas crvena zvezda, ušato U, šajkača, srp i čekić, šubara, ulazak u EU, spomen-ploče, spomenici…
Pomirimo se. Zagrlimo se. Grejmo jedni druge osiromašenim uranijumom koji kola hrvatskim i srpskim žilama. Svi mi stari, ljudi u najboljim godinama, deca, nerođene bebe, sve mi ustaše i svi vi četnici u spokoju sačekajmo da nas pojede ono što nas već gricka, grize ili ždere. Mi Hrvati i vi Srbi moramo shvatiti da smo braća po svetlu koje ćemo isijavati i kad nam istrune poslednja koščica.
U to ime oprostimo mi vama grehe srpske a vi nama grehe hrvatske. Nakon ovog rata zaista možemo biti milosti puni. Mi smo mrtvi – piše Vedrana Rudan.

четвртак, 22. децембар 2016.

MOĆNA ARMIJA: DESET KULTNIH POJMOVA U JNA

DRNČ, ATOMSKI ZDESNA! SDO, NIJE PO PS-u, МARENDA, GUŠTEROV LET, OSTAV, VOJNIČKI PASULJ...

Jugoslovenska narodna armija nastala je osnovanjem Prve proleterske brigada Narodno oslobodilačkog pokreta u Rudom, 22. decembra 1941. godine. Taj datum do 1992. godine slavio se u bivšoj SFRJ kao Dan JNA


Ova, svojevremeno četvrta vojna sila u Evropi bila je sastavljena od neverovatno različitih i zanimljivih ljudi - vojnika i oficira iz svih mogućih krajeva bivše Jugoslavije, koji su svako na svoj način doprinosili njenoj šarolikosti i raznovrsnosti.

Mnogi smatraju da je JNA bila istinski multikulturni skup, zajednica raznih religiozno/etničkih pripadnosti i prava škola "života, drugarstva i vrhunskog smisla za humor". 

Unutar kasarni iznikao je naročiti, muški, svojevrsni subkulturni "lifestyle", sa svojom specifičnom estetikom, pravilima ponašanja i žargonom. 

Ovo su neki od mitskih pojmova iz JNA…



DRNČ


"Deterdžentski rastvarač naslaga čađi", odnosno DRNČ, bio je genijalni izum hemijske industrije SFRJ, koji je služio za čišćenje ličnog naoružanja.

Taj izraz takođe se koristio kao naziv za čorbu koja se u JNA pripremala.
Kasnije je "drnč" postala omiljena reč za izražavanje nezadovoljstva nekom hranom ili pićem.

Na primer: "Nosi mi s očiju ovaj DRNČ!"

TETOVAŽA "JNA"


Ove tetovaže bile su veoma popularne 60-ih i 70-ih godina prošlog veka kod mladog naraštaja svih naroda i narodnosti bivše SFRJ. Tetovaže "JNA" furali su čak i oni koji nisu bili sposobni za vojsku, a najomiljeniji motiv bio je - JNA (godine služenja), u kombinaciji sa nekim ženskim imenom, slikom gole žene, tenka, sidra, puške, topa

U svakoj klasi vojske bio je po jedan samouki "tatoo majstor". Alat je bila šivaća igla iz osnovnog vojničkog kompleta, koja se omotavala koncem kako bi ušla u kožu koliko je potrebno, ali ne previše. Korišćena je boja iz hemijske olovke.

Te prve tetovaže bile su totalno "old school", a njihovi ponosni vlasnici bili su tretirani sa posebnim poštovanjem.


ATOMSKI ZDESNA!

Jedna od komandi u JNA - Zahtevala je momentalno bacanje na zemlju, i to na suprotnu, u ovom slučaju levu stranu. Objašnjenje je bilo da kada atomska bomba eksplodira sa vaše desne strane, a vi se bacite na tu istu stranu, sigurno ćete nastradati.
Kasnije je taj izraz kod muškog roda masovno upotrebljavan kao šifra i upozorenje prilikom nailaska zgodne "ribe".


SDO - SUVI DNEVNI OBROK


"Suvi dnevni obrok" (SDO) je upotrebljavan prilikom vežbi na terenu, ili kada je taj dan u kasarni na jelovniku "suvi meni", tj. sređuje se kuhinja i vojnički restoran. SDO je dolazio zapakovan u kockastu kartonsku kutiju, u kojoj se nalazio i papirić sa uputstvom za konzumiranje.

SDO se sastojao od konzerve mesnog nareska, zatim malo veće konzerve sa glavnim jelom, konzerve polumasnog čvrstog siračetiri komada dvopekadva pakovanja voćnih bombonica i kesice čaja u prahu

NIJE PO "Pe-eS-u" (PS)



Pe-es (PS) skraćenica je za "Pravilo službe", svojevrsno vojničko "sveto pismo", knjigu u kojoj su precizno definisani prava i dužnosti, lični izgled vojnika, postupak prilikom javljanja starešini, itd…
Zbog popularnosti služenja vojnog roka u doba SFRJ, ova kovanica prebacila se i u svakodnevni govor.


"GUŠTEROV LET"


Vežba koja se u JNA praktikovala zbog jačanja mišića u nogama, mada je u stvari to bila jedna od najpopularnijih kazni za neposlušne vojnike.

Izvodi se tako što vojnik čučne, noge raširi prema naprid i nazad, i tako se skače uvis, usput menjajući noge i mlatarajući rukama ptice. Zašto gušterov let? Zato što su oni mladi vojnici, regruti, nazivani "gušterima" (početnicima), a let... pa to je trebalo doživeti, raditi i gledati! :)

Možda vam sve ovo zvuči naivno, ali oni koji su probali znaju koliko je teško.

OBAVEZNO GLEDANJE TV DNEVNIKA


Tokom služenja JNA svako veče bilo je obavezno gledanje dnevnika u 19.30 sati. 

OSTAV!


Omiljena komanda zlih desetara, koja znači da treba da se neka radnja uradi ponovo. Ostav se najčešće davao zbog pričanja u stroju, nepravilnog pozdravljanja desetara, nedovoljno uglancanih čizama, itd…


VOJNIČKI PASULJ


Svi koji su služili JNA i dan danas se sa setom u glasu sećaju vojničkog pasulja. Pravi vojnički pasulj spremao se isključivo na velike količine, a bio je i ostao simbol kvaliteta, dobrog ukusa i gurmanskog zadovoljstva.

U čemu je tajna? Pričalo se da je to "tabu-tema", ali kuvari u vojsci znaju da se takav ukus dobija zbog kuvanja u kazanima i ogromnim količinima (pogotovo ako su kazani na drva), govedini, onda zaprška, plus dodaci (suvo meso, kobasice, slanina...).





недеља, 11. децембар 2016.

PEVALA JE TITU I GADAFIJU: Esma je bila SVETSKA ZVEZDA, ali uvek se vraćala u Skopje


Malo ko je doživeo da proslavi više od pet decenija uspešne pevačke karijere i peva pred velikim državnicima kao što su bili Tito, Gadafi, Hruščov, Sadam Husein, Indira Gandi…

Svetski poznatu pevačicu Esmu Redžepovu su svi obožavali. Imala je veliko srce, bila je svetski poznata, pevala poznatim državnicima, a njen put do uspeha bio je ispunjen usponima i padovima
Esma je preminula jutros nakon kraće i teške bolesti, a iza sebe ima 50 godina uspešnu muzičku karijeru. Malo ko je doživeo da proslavi više od pet decenija uspešne pevačke karijere i peva pred velikim državnicima kao što su bili Tito, Gadafi, Hruščov, Sadam Husein, Indira Gandi…

Obišla je četiri kontinenta – i to nekoliko puta, a njeni koncerti su uvek bili dupke puni. Mogla je da živi u bilo kojoj svetskoj prestonici, ali se uvek vraćala kući, u njeno rodno Skoplje.

"Sa Titom sam često bila na njegovom brodu, išla na sva njegova mesta gde je boravio po bivšoj Jugoslaviji. I uvek kad je nekog dočekivao, oni me pronađu, gde god da se u tom trenutku nalazim. Sećam se, imala sam u Cazinu u Bosni neki koncert, oni su došli, uzeli me i odneli u Dubrovnik", pričala je Esma pre nekoliko godina. Redžepova nije krila da je obožavala Tita.

"Pazite, ja sam obožavala Tita. Obožavala sam njegovu politiku. Kad smo pevali napolju, znali su odakle smo kad kažemo njegovo ime. Sazrevala sam u to vreme i ne mogu da kažem da mi je bilo loše. Znate kako, pevala sam na Prvoj konferenciji nesvrstanih ovde u Beogradu. Ja i hor "Branko Krsmanović". Posle toga je Inidira Gandi rekla da želi da poseti Esmu Redžepovu, pa je nastao opšti haos. Bio je veliki problem kako da joj to organizuju jer je mimo protokola, pa su između ostalog ponovo popločavali ulicu u kojoj sam živela, iako je bila popločana. To su ipak mnogo lepe i bitne stvari koje sam doživela i to je bila jedna čast.
Esma je održala više od 22.000 koncerata, a jedna trećina ih je bila u dobrotvorne svrhe. Sa ansamblom “Teodosijevski” je snimila 108 singl ploča, 20 long – plej ploča, 32 audio kasete, 15 kompakt diskova, šest video kaseta i bezbroj radio i televizijskih emisija. Pojavila se i u šest dokumentarnih filmova.

понедељак, 5. децембар 2016.

HARIS DŽINOVIĆ: TITO JE ČUDO, OBOŽAVAO SAM GA! ✔

POPULARNI PEVAČ GOVORI O NAŠEM MARŠALU




NOVINAR: Harise, da li si volio Tita?

DZINOVIC: Tito je cudo, obozavao sam ga. Meni je u tom sistemu bilo jako lijepo, rodio sam se u njemu, imao sretno djetinjstvo, imao sretnu mladost, bio, nako, solidan gradjanin koji se ponasao prema svim zakonima i pravilima igre...

Ja i sad kazem da sam za vreme Tita ziveo potpuno bezbrizno, sto sa danasnjih pozicija cenim neuporedivo vise nego tada. U to vreme takav zivot je bio nesto uobicajeno. Uostalom, u svakoj normalnoj civilizaciji logicno je da zivis bezbrizno, a drzavni aparat je tu da ti to obezbedi. Kad imas psa, da bi ga zastitio od hladnoce, sagradis mu kucicu.
Prema tome, drzavni aparat treba da stiti celokupno stanovnistvo, jer, konacno, ono i nosi drustvo. U tom sistemu, a u odnosu na poslednju dekadu, svi mi smo ziveli izuzetno dobro. Bilo je mnogo vise posla, puno para i, ponovo se na to vracam, bili smo bezbrizni.
 E, onda se desilo sto se desilo.
Napravljena je velika glupost, posejano je ogromno zlo.