FOTO: KAKO JE MARŠAL SAM PEŠICE PO SNEGU KRENUO NA POSAO

Uslikan davne 1953. godine: Maršal po snijegu pješke krenuo na posao!

Davne 1953. godine Josip Broz Tito uslikan je bez svoje uobičajene pratnje koja ga je pratila 24 sata.

Maršal je uslikan na ulicama Beograda, a pretpostavlja se da je krenuo na neki sastanak, bilo državni ili partijski.

Zli jezici su komentarisali kako je to bio samo marketinški trik, dok mi znamo kako ovo nije ništa čudno jer se dešavalo da Tito s vremena na vrijeme 'pobjegne' obezbjeđenju.

Dragi naš druže Tito! Čestitam ti rođendan i Dan mladosti u ime omladine, naroda i narodnosti naše socijalističke samoupravne domovine!

Milivoje Maričić, poljoprivrednik iz Selevca kod Smedereva, imao je čast da 25. maja 1976. godine štafetu mladosti preda maršalu Josipu Brozu:

- Imao sam ogromnu tremu, plašio sam se da se ne zbunim i ne zaboravim tekst čestitke!

"DRAGI naš, druže Tito. Čestitam ti rođendan i Dan mladosti u ime omladine, naroda i narodnosti naše socijalističke samoupravne domovine. Sa tobom smo u borbi za mir u svetu i za bolje sutra. Volimo te, druže Tito!"

Ovo je čestitka koju je Milivoje Miša Maričić (66), poljoprivrednik iz Selevca kod Smedereva, uputio Josipu Brozu Titu predajući mu štafetu mladosti 25. maja 1976. Posle četiri decenije, čika Miša tekst nije zaboravio.

- Ne može to da se zaboravi - kaže dok reprizno recituje čestitku.

Zapinje baš na istom mestu, kao tada, pred milionima očiju, a najvažnije, pred maršalovim.

- Evo, i sad zastanem kod "samoupravne". To je čudo. Tada sam, od trčanja uz stepenice, baš tu ostao bez daha. Publika počela da aplaudira, bodri. Tito, misleći da neću moći da nastavim, pružio ruku da uzme štafetu. Ali, ja ne dam. Sve dok nisam izgovorio čestitku do kraja.

Tekst je, veli, sam napisao, a onda ga, sa kolegama iz SKJ, "pročešljao". Priznaje, nije znao da se Titu ne persira, i da mu se godine ne pominju.

Kada mu je saopšteno da je Savezni odbor za proslavu Dana mladosti doneo odluku da on, kao uzoran 25-godišnji poljoprivrednik, preda Titu štafetu za 84. rođendan, priznaje, nije bio najsrećniji.

- Ma, bio sam u čudu, preplašen. Šta ja, običan seljak, da predajem štafetu? Nisam mogao sebe da zamislim. Tek posle sam osetio sreću, ponos, shvatio koliko je to velika stvar. Za mene, kao san.

"Kao divan san", upravo je stajalo i na naslovnoj strani "Novosti" 1976. ispod fotografije Tita i Miše Maričića. Pokazuje nam patinom pozlaćene isečke iz novina u albumu, dok pozira za nove naslovne, uz opasku da ne ume da se smeje.

Priča kako je, dok je selo bilo na nogama od ushićenja, zbunjen ostavio roditelje, suprugu, sina, 20 junadi i 200 tovnih svinja, i 11 dana pre pre sleta pošao u prestonicu.

- Od dana kada je saopšteno da ću uručiti Titu štafetu, preuzeli su kompletnu brigu o meni. Znate, moglo je svašta da se desi. Da me zgazio auto, niko ne bi rekao nesreća, nego ubili ga. Doveli su me u hotel "Slavija". Imao sam domaćina, nekog Pantovića iz Predsedništva omladine SKJ. Svaki dan konferencije za medije, što mi je najteže bilo. Ispunjavali su mi svaku želju. Vodili u obilazak grada, Skupštine, da upoznam fudbalere Partizana... Šta sam, bre, Dragice, sve radio tih dana? - od supruge traži pomoć u oživljavanju uspomena.

Osim što je pripremao um, za 31. predaju štafete, morao je da trenira i telo.

- Imao sam kondicionog trenera, nekog Nikolu Petrovića, penzionisanog potpukovnika. Svakog dana smo trčali po desetak kilometara Topčiderskom alejom, šumom, oko stadiona. Jer, problem je bio posle trčanja uz stepenice izgovoriti tekst. Srećom, bio sam u kondiciji.

Maričić i Tito na naslovnoj strani "Novosti" od 26. maja 1976.

Slet sa 6.000 učesnika nosio je naziv "Znamo svoj put". Na stadion ga je dovezao dva sata uoči priredbe vojni automobil. Dok je unezveren čekao i šetao, došlo je mnogo ljudi da ga zagovara i hrabri.

- Ogrnuli su me crvenim plaštom. Imam ga i danas. Trema je bila sve veća. Samo sam mislio na tekst, i da ne zaboravim savet da Tita ne gledam u oči, kako se ne bih zbunio.

Čin Mišinog čestitanja rođendana Titu u svečanoj loži stadiona JNA ispratile su desetine miliona ljudi, a kasnije, na prijemu u foajeu, Tito i Jovanka su mu čestitali.

Kada se kao zvezda proslave Dana mladosti vratio u selo, osim svečanog dočeka, kaže, sve je bilo isto.

- Zatekao sam moje u njivi da kopaju. Šta ću, presvučem se, i 'ajd u kopanje.

Skinuo je belo odelo, sašiveno po meri, koje je nosio tog važnog dana, i obukao radno. Odelo je danas, uredno složeno, sa košuljom i kravatom, a od godina, kao i fotografije, dobilo je zlatkasti sjaj.

U svome domu u Selevcu, čika Miša danas uživa sa tri naslednika Maričića, unucima Mihajlom, Lukom i Viktorom. Viktor, dvogodišnjak, dekin je mezimac.

- On je moja štafeta. Rođen je 25. maja - priča sa širokim, najponosnijim osmehom, čovek koji kaže da ne ume da se smeje.

PROSULI MU PIVO PO ODELU

Dok razmišlja da odelo sa sleta iz 1976. pokloni Muzeju, kroz smeh, seća se anegdote od tog 25. maja.

- Zbog odela, zamalo da ostanem bez domaćina. Pred slet, prosuo mi je pivo po rukavu. Dok sam u toaletu sušio rukav deset minuta, ovaj se pomerio nije, sedeo beo i ukočen. Tek kada se uverio da fleke nema, počeo je da me grli i ljubi od sreće...

UKRALI MU SAT - POKLON OD TITA

- Tito mi je poklonio pozlaćeni sat "marvin" i rekao da ga sačuvam za uspomenu. Odgovorio sam: Druže Tito, ako treba, i stražu ću da stavim pored njega. Ali, nažalost, nisam ga sačuvao. Poklonio sam ga starijem sinu, a njemu opljačkali kuću i ukrali sat.

25. MAJ DAN MLADOSTI - Deset zašto i deset zato

Svakog 25. maja Jugosloveni rođeni pre sredine osamdesetih spominju i sećaju se Dana mladosti. 
Šta su uopšte Štafeta mladosti i slet i zašto se još priča o tome?

10. ZAŠTO JE U JUGOSLAVIJI OBELEŽAVAN 25. MAJ?

Zvanični podaci govore da je Josip Broz rođen 7. maja 1892. godine u Kumrovcu. Centralni komitet Saveza komunističke omladine Jugoslavije je 25. maja 1945. prvi put organizovao svečanu proslavu Titovog rođendana.

Inače, istog datuma godinu dana ranije je počeo desant na Drvar (Operacija Konjički skok) - nemačka akcija čiji je cilj bio da se zarobi Josip Broz i da se ukloni vođstvo partizanskog pokreta u Jugoslaviji. Cilj operacije bio je da se uništenjem središnjih štabova i ustanova nanese težak udarac NOVJ, što bi oslobodilo krupne nemačke snage sa Balkana za manevarsku upotrebu. Tito je uspeo da se spase prilikom desanta nemačkih padobranskih jedinica.

9. ZAŠTO ŠTAFETNO TRČANJE?

Omladina Kragujevca predlaže masovno omladinsko štafetno trčanje širom Jugoslavije, sa idejom da mladi, trčeći, predsedniku nose lepo izrađene palice i u njima rođendanske čestitke, sa željama za dug život i dobro zdravlje. Tako Maršal prvu štafetu prima u Zagrebu 1946. godine.

Kako piše antropolog Ivan Čolović, simboličnim fizičkim dodirom, štafeta je povezivala sve gradove, sve staze, sve planine, sve reke i sve horizonte kojima su trčali, plivali, brodili ili leteli njeni nosioci. Pritom se vodilo računa da se trase tako odaberu da štafete na svom putu posete sve važne lokalitete u simboličkoj geografiji Titove vladavine, odnosno "sva istorijska mesta, poprišta velikih bitaka naše revolucije".

Iz godine u godinu broj nosilaca štafeta i dužina puta kojim su se one kretale bili su sve veći. Nosilaca je 1945. bilo 12.500, a trasa je bila duga 9.000 kilometara. Deset godina kasnije, nosilaca je bilo 1.400.000, a trasa je bila duga 96.000 kilometara.

1975 - Vjera Begović , studentkinja iz Titograda

8. ZAŠTO BAŠ ŠTAFETNE PALICE?

Cilj komunikacije posredstvom štafetne palice bio je u tome da se između građana Jugoslavije i između raznih njenih krajeva uspostavi direktna, takoreći fizička međusobna veza i da se svi oni na isti način povežu sa drugom Titom, kao poslednjim primaocem tog predmeta, jedinim koji ga konačno zadržava za sebe, bez obaveze da ga prosledi dalje. Za razliku od žezla u rukama kraljeva i verskih poglavara, koje je bilo za sve druge ljude nedodirljivo, štafeta je crpila svoju simboličku političku vrednost upravo iz dodira što većeg broja ruku.

"Dok je žezlo, jednim krajem okrenuto prema zemlji, a drugim prema nebu, simbol veze svog nosioca sa nebeskom silom i njegovog ovlašćenja da tu silu zastupa na zemlji, štafeta je bila simbol veze između vođe i naroda, odnosno simbol legitimne vlasti u ime naroda", navodi Čolović.

7. ZAŠTO JE POČEO DA SE SLAVI DAN MLADOSTI?

Dan Mladosti 1974. godine

Na inicijativu Josipa Broza, Centralni komitet Narodne omladine Jugoslavije 1957. godine donosi odluku da se 25. maj proslavlja kao Dan mladosti. Prva Štafeta mladosti kreće 5. maja 1957. iz Kumrovca, Titovog rodnog mesta. Svake naredne godine krenuće iz drugog mesta, simbolično obeležavajući značajne datume i događaje iz istorije Jugoslavije. Konačno, 25. maja, na završnoj svečanosti, sletu, koji se održava na stadionu JNA, Titu će je uručiti najbolji među mladima te godine.

Maršal seče rođendansku tortu, 25 maj 1968

6. ZAŠTO JE BIO PRESTIŽ NOSITI ŠTAFETU?

Titovi omladinci sećaju se kako je štafeta bila i povod za izuzetna sportska, kulturna takmičenja, susrete mladih, dostignuća mladih... To je bio datum kada su mladi bili veoma važni i prilika da se afirmišu najbolji mladi stvaraoci, najbolji mladi radnici, učenici, studenti, sportisti...

Javnost je putem radija i televizije, svakodnevno informisana o kretanju štafete i proslavama organizovanim u njenu čast. Na ovaj dan najbolji među najboljima dobijaju priznanja za značajna ostvarenja u protekloj godini.

Kako je vreme odmicalo Štafeta mladosti se sve više institucionalizovana, čime je postala standardizovana. Vaspitane, odlične i uzorne đake, koji će učestvovati u sletovima i predaji štafete uglavnom su birali njihovi učitelji i profesori. Za decu, a pre svega za njihove roditelje, učešće u Danu mladosti bila velika čast. 

1961 Slobodan Jovanović radnik iz Titovog Uzica

5. ZAŠTO IH JE BILO TOLIKO?

Do 1957. godine nije postojala jedinstvena, takozvana savezna štafeta, već je svaka republika, veći grad, značajnije preduzeće i JNA imalo svoju. Zbog toga danas kolekcija svih štafeta i broji fantastičnih 22.000 palica sa rođendanskim čestitkama slavljeniku Titu. Štafete iz tog perioda su najzanimljivije: poruke su bile originalne i raznovsrne, a autori u većini slučajeva anonimni. Palice su najčešće pravljene od drveta i metala, sa obaveznom petokrakom ili plastičnom buktinjom na vrhu.

Štafete su se delile na lokalne i glavne. Među ovim drugim, bilo je šest štafeta republika i još desetak drugih, čiji su pošiljaoci bili promenljivi, a birali su se i s obzirom na aktuelnu političku situaciju. To su bili JNA ili pojedini njeni vidovi i rodovi, veći gradovi, graditelji nekog važnog objekta, neki veliki radni kolektivi, društvene i sportske organizacije.

Tako je 1952. godine, pored republičkih štafeta, 'drugu Titu' su predate i štafete slobodne teritorije Trsta, pionira Jugoslavije, građana Beograda, Koruške, štafete PAZ-a i vatrogasne organizacije FNRJ, graničara, graditelja Vinodolske centrale, zatim štafeta zadrugara, saveza i udruženja automobilista i motociklista, planinara, pomoraca, vazduhoplovaca, strelaca, biciklista i Saveza za konjički sport Jugoslavije.

Tito je sve do 1956. lično primao ove glavne štafete od njihovih poslednjih nosilaca, a lokalne štafete su predavane predstavnicima vlasti u njihovim odredištima i zatim prosleđivane u depo u Beogradu.

1970 - Ljiljana Žežova, učenica iz Skoplja

4. ZAŠTO JE STIPE SA BRAČA BIO POČASNI GOST SVIH SLETOVA?

Stipe Eterović sa Brača, udarnik ondašnjeg "Jadrankamena", je 1949. godine spasao štafetu od pokušaja albanskih bandita da je se domognu i tako u jeku Informbiroa nanesu moralni poraz Jugoslaviji. Naime, u trenutku dok je sa još dvojicom omladinaca preplivavao Skadarsko jezero, prateći štafetu, sa albanske strane su zapucali na njih! 

Momak kod kojeg je u tom trenutku bila štafeta ispustio je, ali ju je Eterović, iako ranjen u nogu, dograbio i s njom doplivao do obale. Zato je bio počasni gost svih narednih sletova.

Tito reže rođendansku tortu - 25.maja 1977

3. ZAŠTO JE IZBIO SKANDAL 1987. GODINE?

Nakon Brozove smrti, sve je nastavljeno, pod drugačijim nazivom "I posle Tita – Tito", uz zakletvu Jugoslovena da će istrajati na njegovom putu.

Dizajnerski studio Novi kolektivizam iz Ljubljane je kao rešenje za proslavu Dana mladosti poslao prepravljeni plakat nacističkog umetnika Richarda Klajna, na koji su umesto nacističkih simbola stavljeni jugoslovenski. Plakat, kao i "svetogrdna" štafeta su povučeni i drugi slovenački umetnici trebalo je da izrade nove. Mnogi ni njima nisu bili zadovoljni: štafeta je bila plastična i sa osam crvenih tačkica na vrhu, koji su tumačeni kao pretnju da će u republikama i pokrajinama SFRJ poteći krv.

Štafeta je krenula je sa Triglava, nakon što su desetoro alpinista 21. marta, razvili državnu trobojku. Kao šlag na tortu, slet na stadionu JNA je nosio naziv "Upalite svetlo" i Đorđe Balašević je izveo pesmu "Stari orkestar", što je momentalno protumačeno kao prozivka na račun kolektivnog predsedništva SFRJ. 

E pa, sada vam je "upaljeno svetlo " - UŽIVAJTE!

2. ZAŠTO SE SVE ZAVRŠILO?

Štafeta mladosti, poslednji put je nošena 1987, a 1988. je poslednji put održana priredba u čast Dana mladosti.

"Umesto štafete, uskoro će se na našim putevima pojaviti jedna druga vrsta simbola političke moći i jedinstva - mošti svetaca i pesnika. Jedne od njih, mošti kneza Lazara, krenuće početkom juna 1989. godine iz Ravanice, da bi se 28. juna iste godine, na dan 600. godišnjice bitke na Kosovu polju, našle u Gračanici, na raspolaganju Miloševiću, u trenutku kad nedaleko odatle, na Gazimestanu, on bude držao svoj čuveni borbeni govor, najavljujući oružane sukobe u Jugoslavije, koji će ubrzo posle toga doći", napisao je Ivan Čolović.

Prijem Štafete , 25.05.1977 (stadion JNA)

1. ZAŠTO SU MNOGI NOSTALGIČNI PREMA DANU MLADOSTI?

Sociolog profesor dr Darko Marinković objašnjava da Dan mladosti i danas budi sećanja jer smo sve ono dobro i lepo što smo imali uništili, a nove vrednosti nismo stvorili. Kad se sve ruši, a vizije što bi na tom mestu trebalo da se izgradi nema ni na vidiku, onda je sasvim normalno, ističe profesor Marinković, da se žali za onim što je bilo.

"Mladi onog vremena su imali sve uslove za bolji život. Znali su da moraju da se školuju da bi dobro živeli. Sve im je bilo ponuđeno: besplatno školstvo, sigurnost radnog mesta, otvorena perspektiva. Svako je imao šansu a na njemu je bilo da li će je iskoristiti. Da je posle takve mladosti ostao dobar život sada bi se za Danom mladosti manje žalilo", objašnjava profesor Marinković.

RATNIM HUŠKAČIMA: "OVAJ PUT NEĆE IĆI MAJMUNI, SVE VAM JE*EM! ODJE*ITE, NEĆEMO RAT!"

Književnica i blogerka Martina Mlinarević Sopta, napisala je tekst koji je posvetila svakom ratnom huškaču i poslala im jasnu poruku: 

- Odje*ite majmuni, nećemo rat!

"Kad te sinoćnji naslovi na portalima slude, naježe, dovedu do nesnosne mučnine u stomaku i insomnije. Kad svakodnevna ružnoća stvarnosti ove zemlje pređe kritičnu tačku, kao izmoreni rečni nasip, gde gađenje naspram životarenja u ovom haosu po prvi put prelazi u nelagodnu i tešku neizvesnost, nalik nečemu što smo mislili da se nikad više u našim životima neće ponoviti.

Kad najbitnije stvari izjavljuju licemerni miševi, pozivajući da ne eskalira sranje, miševi koji sranje kuvaju svaki novi dan jer ih samo sranje održava na površini, miševi koji su ono sranje devedesetih gledali iz sigurnih utočišta, dobro zaštićenih vlastitih guzica, dok su ljudi krvarili da bi danas oni mogli bezočno da seru. I po životu, i po ljudima. Koji su devedesetih sakrili i sebe i svoju decu, pa danas u rat huškaju iste budale što su onomad ostali i bez dece, i bez uma, i bez udova.

A mirom dobili ovaj jad što ga ponekad i državom zovemo. Mirom dobili korupciju, nepotizam, siromaštvo, lopovluk, i prosjačenje. Pa sve vam jebem, ovaj put zadužite svojoj familiji oružje i pošaljite ih da brane vaše bolesne ideje.

Dovedite svoje klince sa prestižnih svetskih koledža i skinite ih iz fotelja odbora državnih firmi, u ruke im poturite kalašnjikove pa neka ginu za budalaštine koje sanjate.

Odjebite od mog oca koji je tek dočekao penziju ispucalih ruku i pohabane duše jer nikad ništa nije dobio u životu osim svojim žuljevima, dok ste vi švercovali u ime tzv. nacionalnih interesa i svojih džepova.

Odjebite od svih drugih roditelja što rastežu život od prvog do prvog da im deca ne osete tegobu postojanja pod vašom kontrolom, dok vaša deca u napucanim bolidima vozikaju napućene starlete.

Odjebite od omladine koja masovno upisuje medicinsku školu samo da bi mogli da peru i masiraju švapske starce, ostavljajući svoje babe i dedove sa suzama u očima, dok vaše babe, tašte, stričevi, ujaci, ujne i drugi, postaju na papirima vlasnici najluksuznijih zdanja jer ni vaši imovinski kartoni ne mogu da podnesu toliko kriminala. Neće ići, majmuni. Malo više pameti ovaj put, lako povodljivi narode. Neka naš jedini patriotizam bude ovaj krov iznad svačije glave.

Naš individualni mikrosvet kao jedino bojno polje koje treba da se brani. Neka porodica bude jedina domovina i zastava na koju se kunemo. Jedini rat onaj u kome se borimo za što više poljubaca naše dece. I jedina eskalacija nereda neka se desi na krevetu sa voljenom osobom.

A oni neka ginu. Možda ovaj drugi put stvarno budu imali više sreće".

SVEDOČANSTVO: KAKVA EU, NE MOGU HRVATI NI DO SLOVENIJE!

Ne možeš ni ključne dokumente čitati na hrvatskom jer su na tom jeziku prevedeni samo neki, pa ako ne znaš engleski, francuski ili njemački, nećeš ni znati zašto čekaš na granici koja tu ne bi trebala biti!

„Nitko više ne smije da nas bije!“, uzvikivali su radosno hrvatske vođe 1. aprila 2009. godine kad je Hrvatska i službeno ušla u NATO pakt kao 28. članica tog vojnog saveza. Prije toga su stali uvjeravati narod da je ulazak neophodan jer će se sad stati slijevati milijarde i milijarde novaca poslovično uplašenih investitora koji će u malenoj, ali moćnoj državi, naći toliko željenu sigurnost, piše “Al Jazeera”.

I tržište! Kako smo samo njega zaboravili! Uvjeravali su oni i da će sad domaće firme doći na tržište od pola milijarde kupaca pa da proizvodiš samo šibice – dovoljno za ogromnu zaradu. Obavezni vojni rok više nije bio ni potreban, jer tu je 27 dobro naoružanih članica spremnih skočiti u pomoć ako te netko samo mrko pogleda.

I malo pomalo, pokazalo se da narod, naivan kakav je, nije dobro gledao u datum ulaska i da je sve zapravo bila dobra prvoaprilska šala. Hrvatska danas opet uvodi vojni rok i premeće po praznim džepovima kako bi našla koju kovanicu za kupnju barem praćke kako bi se utrkivala s jednako siromašnim susjedom od kojeg jednako strahuje kao i prije, više ne proizvodi ni šibice, a one obećane milijarde ostale negdje drugdje, dok su vlastite našle destinacije izvan države, često i na osunčanom egzotičnom otočju.

Vozi, Miško u Europu!

Ali nema veze, trebalo je ući u Europsku uniju, tko će se uopće zamarati nekakvim prvoaprilskim šalama. Što je bilo – bilo je! Pa su hrvatski vođe 1. srpnja 2013. godine organizirali narodnim parama velebnu jebenu zabavu na središnjem trgu glavnog grada u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju jer, tvrdili su, ako ne uđemo, možemo se oprostiti od mirovina. A kad napokon uđemo otvara se tržište od pola milijardi ljudi i da proizvodiš samo šivaće mašine – dovoljno za ogromnu zaradu; granice više neće biti važne jer kreneš iz Hrvatske i – vozi, Miško! Sve do Švedske ako ‘oćeš, bez da moraš na sebe oblačiti pet švercanih džempera i troje hlača u koje si ugurao četiri šteke cigareta kako ti sumnjičavi carinik ne bi uzeo sve što si kupio zadnjim parama. U Švedsku ćeš ići k’o da ideš do Strizivojne, a hrvatski će postati službeni jezik Europske unije. Pa gdje ćeš većeg ponosa!

I malo pomalo, pokazalo se da narod, naivan kakav je, još nije shvatio da je sve bila samo prvoaprilska šala i da nikad nije imao manje šanse da dogura do mirovine, šivaće mašine više ne proizvodi, nego čeka pet sati da bi prešao granicu sa Slovenijom, a Švedska nikad nije bila dalja i tuđa.

Predaleko je sad i Slovenija dok čekaš u zagušljivom automobilu koji stoji u koloni od 20 kilometara. Ne možeš ni ključne dokumente čitati na hrvatskom jer su na tom jeziku prevedeni samo neki pa ako ne znaš engleski, francuski ili njemački, nećeš ni znati zašto čekaš na granici koja tu ne bi trebala biti. Barem su ti tako obećavali. Kao što su ti obećali da ćeš imati europsko superbrzi internet ako prodaš svoju najveću telekomunikacijsku kompaniju Nijemcu, a evo te sada – ne možeš ni otvoriti dokumente jer imaš najsporiji internet u Uniji.

Pa sjediš u automobilu slušajući radio kad već ne možeš surfati po internetu, a na njemu pričaju o Europi u više brzina, a ti se pitaš o kakvim brzinama to divane kad znaš da čekaš na začelju. I bicikl koji si skupo platio ima 21 brzinu pa koristiš jednu, i to rijetko, jer današnja sjedala su tvrda pa te stražnjica boli nakon pet minuta vožnje, zbog čega izbjegavaš vožnju. Prije si imao bicikl poni s jednom brzinom, ali si barem sam mogao krpati i mijenjati gume, a ne ove današnje bicikle koje moraš voziti serviseru da ti ga naulji i promijeni gumu.

Mogao si na ponicu staviti i sic-bananu, onako mekanu i dugu pa ti stražnjica ne bi ni osjetila vožnju. Nakon nekog vremena bi kupio neku brzinku ili veći bicikl Turist, kako se i očekivalo od tebe da odrasteš i uozbiljiš se. Sve je tad bilo, doduše, u jednoj brzini, ali si barem vozio bicikl jer te stražnjica nije boljela. I bio si svoj svome!

IZETBEGOVIĆ, ČENGIĆ, SILAJDŽIĆ I DRUGI 'VELIKI MUSLIMANI' UKRALI MILIJARDE DOLARA "POMOĆI" ZA BIH!

Transakcije iz razdoblja 1992-1995. godine potvrđuju kako su kao članovi Uprave u TWRA (Third World Relief Agency) sa sjedištem u Beču sudjelovali Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Irfan Ljevaković i Derviš Đurđević, ali i Selim Šabić, te Hasan Čengić.

ALI BABA IZETBEGOVIĆ I 40 RAZBOJNIKA - KRALO SE ŠAKOM, KAPOM I VREĆAMA! Predmet provjere bilo je više računa otvorenih kod banke “Die Erste Osterreische Spar casse” u Beču. Utvrđene su 803 transakcije od kojih je 287 uplata u iznosu od 212.045.360,63 USD i 516 isplata u iznosu od 207.178.578,14 USD! Ratni zločinac Alija Izetbegović potpisao je da sredstvima upravlja peteročlana komisija u sastavu dr. Elfatih Ali Hassanein, Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Husein Živalj i Derviš Đurđević. Kroz financijsku istragu za TWRA utvrđeno je kako je postojala velika mreža osoba, organizacija i firmi s intenzivnim kontaktima u “cjelokupnom islamskom svijetu”, pa se kao primjer navode veze i kontakti Hasana Čengića s licem Jelaidan, koji je navodno u kasnijem periodu blizak partner Osame Bin Ladena! Wael Hamzah Jelaidan je osoba iz Saudijske Arabije za koju se navodi šest transakcija, a zatim četiri isplate s računa TWRA u kojima je navedena svrha – otplata duga Hasanu Čengiću u iznosu od 7.058.973,20 USD i dvije isplate za TWRA u iznosu od oko šest milijuna dolara u razdoblju 1993-1994. godina! Ime ovog donatora u vrijeme sačinjavanja izvješća nalazilo se na sankcijskim listama koje izdaju UN, EU i SAD, a radi međunarodnih mjera s ciljem da se u međunarodnim razmjerima teroristima ukine financijska baza putem zamrzavanja računa i zaplijenjene imovine. Vrlo sumnjivo ime na spomenutom popisu je i ono Abdula Quadera Hafesa. Za istog se vežu tri transakcije – donacije u iznosu od 5.219.967,71 USD. Sadžida Silajdžić je također dolazila u dotok s novcem sa spomenutog računa, pa se za navedenu veže isplata od 4 milijuna dolara, a datira na dan 28.09.1992. godine. Alen Mušović iz Pljevlja također je bio u tom “điru”, a za njega su vezane 4 isplate u iznosu od 2.548.447,47 USD tijekom 1993. i 1994. godine. Zanimljivo, krim služba u Sarajevu tijekom 1995. godine dokumentirala je postojanje sumnje za ovu osobu zbog “šverca” dijelovima za VW vozila, kao i 300 motora za VW golf!

ANALIZA TITOVOG PLANA: Kako je Tito planirao da Jugoslavija postane svetska sila

Svi normalni ljudi se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije i kako se tada živjelo bolje, bezbrižnije i sigurnije, a da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita, danas bi Jugoslavija bila svetska sila!

Istorija nedvosmisleno pokazuje da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska. Historičarka Sabrina Ramet je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”. Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.

Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

“Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja: da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun, te da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja.

Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji.

Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske. Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.

IGOR TUĐMAN: NASLEDIĆU 10 MILIONA EVRA DEDINE IMPERIJE

BAHATI UNUK USTAŠKOG ZLOČINCA FRANJE TUĐMANA OTKRIVA 

- U PITANJU SU NEKRETNINE U VAŠINGTONU, JAHTA "DAVID" U PUERTO MAJI, VILA U ZAGREBU, POSLOVNI PROSTORI U "KAPTOL CENTRU", PRIVATNA KLINIKA, DVA STANA U CENTRU ZAGREBA I POSLOVNI OBJEKAT U CIRIHU, KOJI JE PRAZAN SKORO 14 GODINA - KAŽE UNUK RATNOG ZLOČINCA NEKADAŠNJEG PREDSEDNIKA "LIJEPE NJIHOVE".

Unuk pokojnog predsednika Endehazije Njofre Tuđmana, Igor Tuđman (35), poručuje da će od svog dede i drugih srodnika naslediti bogatstvo procenjeno na 10 miliona evra.

Tuđman, koji je široj javnosti postao poznat najpre po pokušaju da peva narodnjake, potom po porno-filmu koji je napravio sa suprugom Natašom Antolović Tuđman (28) i pokušao da proda beogradskim medijima, a onda i po pljački koju su zajedno izveli, i zbog koje je bio na izdržavanju zatvorske kazne, kaže da ga čeka nasledstvo.

– U pitanju su nekretnine u Vašingtonu, jahta “David” u Puerto Maji, vila u Zagrebu, poslovni prostori u “Kaptol centru”, privatna klinika, dva stana  u centru Zagreba i poslovni objekat u Cirihu, koji je prazan skoro 14 godina. U pitanju je nasleđe od mog dede, oca i pokojne majke, – tvrdi Tuđman i ističe da je uslov da bi dobio nasledstvo da bude oženjen i ozbiljan porodični čovek:

– Kada je moj otac čuo da sam uhapšen u Beogradu, šokirao se i napisao je pismo u kojem se čudi kako mi se sve ovo dogodilo kada imam prijatelje koji su mi dužni pozamašne sume novca. Moj otac, inače, posluje sa šeicima iz Dubaija, koji su dolazili na pregovore sa Vladom Srbije, ali njihova imena sada ne bih pominjao. I moje ime su vezivali za njih, zato što moja supruga Nataša voli te svetlucave kamenčiće.

SKOPJE JE GRAD TRIJUMF LUZERA: POTREBNO JE PSIHIJATRISKO VEŠTAČENJE!

ONOG KO JE OVO SMISLIO I IZVEO TREBALO BI POSLATI NA PSIHIJATRISKO VEŠTAČENJE - Skopje je grad trijumf luzera, grad luđi od najluđih zamisli turkmenskog diktatora Sapamurata Nijazova, a da stvar bude gora, sve je izvedeno beznadno traljavo, zanatski jadno!

PSIHODELIČNI PROJEKAT NAZVAN SKOPJE 2014 JE PLJAČKA VEKA !

Ovaj je grad trijumf luzera, psihodelično mjesto na kojem čarobnim štapićem petparački antitalenti mogu postati Meštrović, Albert Speer i Vauban, državni kipari i državni arhitekti

Ništa - ni novinske fotografije koje ste vidjeli, ni članci koje ste čitali - ne može vas dovoljno pripremiti za prizor koji se tog dana prostro preda mnom - prizor novog, historicističkog Skopja.

Tog toplog kasnomartovskog popodneva stajao sam uz Vardar, u središtu grada koji sam nekad, u neka druga doba, razmjerno dobro poznavao. Stajao sam u centru grada koji je nanovo izgrađen nakon potresa '63., i koji je u doba kad sam ga pamtio bio grad-obrazac racionalnog socijalističkog planiranja - grad jednostavnog, surog betona, elegantne geometrije, nebodera, trgovačkih centara, koncertnih dvorana rudimentarne jasnoće.

Umjesto tog Skoplja, tog se ranoproljetnog dana preda mnom sterao jedan drugi grad. Taj grad mogao bi se opisati kao smjesa Las Vegasa i Pjongjanga, ali uz prstohvat Halikarnasa, Aškabada te stiropornog Rima iz filmova s Charlton Hestonom. Taj grad bio je luđi od najluđih zamisli turkmenskog diktatora Sapamurata Nijazova. Taj grad koji je stajao preda mnom bio je tako nadrealan, da sam u nevjerici trljao oči.

Ništa vas - ponavljam - ne može dovoljno pripremiti za to novo Skoplje , koje su prema projektu nazvanom “Skoplje 2014”, u jeku svjetske recesije i u svega nekoliko godina, sazidali makedonska vladajuća stranka VMRO i njen lider - navodno ideator projekta - ludi kleptoman pod imenom Nikola Grueski.

Premda sam po fotografijama približno znao što me čeka, svejedno sam tog popodneva satima posvema preneražen hodao centrom jednog nekoć sasvim racionalnog grada, razjapljenih vilica od nevjerice, s osjećanjem kao da sam ušao u onu zaumnu labirintičnu tvrđavu iz Borgesova “Besmrtnika” u kojoj glavnog junaka izbezumljuju slijepi hodnici i balature koje vode nikamo. Nasred te mahnitosti nalazi se - naravno - taj konjički kip koji se tako ne zove, ali svi znamo da je Aleksandar Veliki. Stoji tu, propet na komičnoj visini, okružen vodoskocima, antičkim hoplitima i zvjerinjakom prijekih sisavaca. Oko njega su, po nekada čistom i minimalističkom kružnom trgu, poput vrtnih patuljaka razasute skulpture historijskih figura. Popabirčeni su iz svih era i nacija: Filip Makedonski, Samuil, Justinijan, Karpoš, Skenderbeg - Bizantinci, Grci, Albanci, Bugari svi posloženi i počešljani u urbanu konstelaciju jedne nacionalističke mitologije.

No, od kipova su još nevjerojatnije zgrade. Pred vama na obali Vardara najednom iskoči nekakva monstruozna klasicistička bombonijera za koju se ispostavi da je ministarstvo vanjskih poslova. Uz nju odmah je stakleno-metalna imitacija Bramanteovog hrama San Pietro in Montorio u kojoj je - tko zna zašto - eto baš financijska policija. Treća u nizu nekakva je neobarokna skalamerija u kojoj se nalazi - citiram brižljivo - “Muzej VMRO, borbe za makedonsku državnost i žrtava komunizma”. Na suprotnom kraju okruglog, nekad apsolutno racionalističkog Trga Makedonija izbijete najednom pred pravi pravcati rimski slavoluk, dostojan Ceasar's Palacea u Las Vegasu. Zgrade koje su pred vama su mahnite, kipovi su mahniti, no najmahnitiji su - mislim - detalji.

Do sjedišta financijske-što-već tako vodi nešto što se zove “most umjetnika”, kvazibarokna ćuprija s kandelabrima koji imitiraju Pont Neuf. Na bočnim stranama mosta je po četrnaest figurativnih kipova, alegorije umjetnika. Brončani dirigent tako štapićem prijeti nebu, pisac (ili je to arhitekt?) ima nekakav svitak, a brončani slikar štafelaj i kist kojim maše trpeljivom, šumećem Vardaru. Gorostasni konjanik okružen je slapovima vode koje pak obrubljuju starogrčki kopljonoše, a njih opet lavovi. Slavoluk je priča za sebe. Ni uz najbujniju maštu nisam mislio da ću ikad vidjeti slavoluk s korintskim stupovima koji na jednom od kasetiranih reljefa prikazuje - partizane! Da stvar bude gora, sve je izvedeno beznadno traljavo, zanatski jadno. Moja supruga - koja je studirala na likovnoj akademiji - gleda tako sjedećeg Justinijana kabastih udova i neprirodno ukočene geste i kaže: 

“S ovakvim nečim bi na studiju kiparstva pao prvu godinu”. I tada shvaćam: novo Skoplje, to je grad kakav bi (da je bilo para) u Splitu možda napravili udruženi Kerum, Filip Radoš, Mucalo i Mirko Jeremaz. To je trijumf luzera, čarobno mjesto na kojem čarobnim štapićem petparački antitalenti mogu postati Meštrović, Albert Speer i Vauban, državni kipari i državni arhitekti. 

Gledam to novo, poludjelo Skoplje i mislim se: 

- Onog tko je ovo smislio i izveo trebalo bi poslati na psihijatrijsko vještačenje!