Večernji dnevnik JRT emitovan 31.12.1967. godine - Uključenja iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skoplja
недеља, 31. децембар 2017.
VIDEO: Novogodišnji dnevnik Jugoslovenske Radio Televizije
Večernji dnevnik JRT emitovan 31.12.1967. godine - Uključenja iz Beograda, Zagreba, Ljubljane i Skoplja
субота, 9. децембар 2017.
VELIKA PLJAČKA: Nestalo Titovo blago iz vile "Mir"
Vila "Mir" na Dedinju i nekoliko objekta u njenom kompleksu bili su puni vrednih umetnina, ali im se gubi svaki trag nakon što su tu 1999. uselili Slobodan Milošević i Mirjana Marković, kaže istoričar umetnosti Živko Brković
Arheološka zbirka, skulpture, oružje, nakit, slike najvećih slikara, zlatni i srebrni servisi za kafu, pokloni koje je dobijao Josip Broz Tito, egipatska sfinga, konjička sablja sa dijamantima, korintski šlem iz 7. veka pre nove ere… sve te umetnine bile su u državnoj vili Mir u Užičkoj 15 na Dedinju.
Ni danas se ne zna šta je bilo s tim blagom koje ima neprocenjivu vrednost, tvrdi za Kurir istoričar umetnosti Živko Brković.
On kaže da kaže da se Slobodan Milošević uselio u "zaštićeni prostor" na Dedinju, koji je tada pripadao Memorijalnom centru "Josip Broz Tito", te je zato bio pun retkih eksponata, od kojih neki datiraju još iz antičkog doba.
"Neke od tih stvari nemaju cenu. Koristim igru reči, pa kažem da sve to vredi 100 milijardi dolara. Činjenica je da se najvećem broju toga gubi trag nakon što se tamo uselio Milošević, koji je prešao u krug koji su činile grobnica, mauzolej, nekoliko objekata i muzeja… A među imovinom je bio, recimo, korintski šlem iz 7. veka pre nove ere, koji je Tito dobio od grčkog kralja Pavla. Njegova vrednost je neprocenjiva. Zatim, mnogo je vredna i sfinga koja je dobijena od egipatskog predsednika Nasera", kaže Brković.
Ovaj istoričar umetnosti kaže da su, nakon Miloševićevog useljenja, sva ta dela ostala van kontrole stručnih službi i da su lako mogle da budu prodata ili opljačkana. Tvrdi da je još tada pisao nadležnima, ali da odgovor nikada nije dobio.
"Do danas vlada ćutanje o ovom pitanju", kaže Brković za Kurir i dodaje da je zato i dalje nepoznato da li je državno blago izmešteno i negde sačuvano.
Titova udovica Jovanka Broz tražila je deo te imovine, ali ništa nije dobila.
понедељак, 27. новембар 2017.
DAN REPUBLIKE: Šta kažu naši uticajni ljudi o proslavi 29.novembra
Šta je ostalo od nekadašnjeg velikog Jugoslovenskog praznika?
Ko ga još slavi?
Kome se on zadržao u sećanju i koji su narodi ti koji ga ponajviše pamte?
MATIJA BEĆKOVIĆ, akademik: POTOP U JAJCU
- TOG dana 1939. sam rođen. To je dan Svetog apostola i jevanđeliste Mateja, po kome sam dobio ime, a koji je potopljen vodopadom u Jajcima jedva izronio iz svega toga. Sada se čini da je Srbija rođena u inostranstvu.
MILORAD KRIVOKAPIĆ, sportista: SEĆANjA NE BLEDE
- SEĆANjE na 29. novembar me uvek podseti na to koliko smo kao deca tada uživali. To je bio veliki praznik, a mi smo imali odmor. Jedva smo čekali kada će doći taj dan, jer se tada puno jelo. Bio je svinjokolj, pa nam je kuća uvek bila puna. Datum 29. novembar je moje slatko sećanje na detinjstvo.
NIKOLA KUSOVAC, kustos: SPOZNAO VREDNOST
- TADA mi taj dan nije mnogo značio. Nisam ga negirao, ali ni slavio. Danas, pak, imam više sentimenta prema tom datumu. Nemam više tih rezervi koje sam onda imao i prepoznajem vrednosti koje smo onda slavili.
DEJAN SAVIĆ, dirigent: SAČUVATI USPOMENE
- Praznik 29. novembar me podseća na veliku zemlju u kojoj sam rođen. Šaroliku, sa puno mogućnosti i elana u to doba. Ne smatram sebe jugonostalgičarem i trudim se da budem realan. Ipak, uviđam da je vreme da upremo i vratimo neke vrednosti iz tog doba.
понедељак, 6. новембар 2017.
PRAVNA BORBA TITOVE UNUKE SAŠE BROZ: "Spriječila sam prodaju Titova imena!"
Redateljica Saša Broz i otac Mišo Broz nedavno su zakonski zaštitili ime i potpis Josipa Broza Tita u Hrvatskoj a podigli su i nekoliko optužbi!
Redateljica Saša Broz, unuka Josipa Broza Tita, nedavno je sa svojim ocem Mišom Brozom ostvarila višegodišnju želju - pravnim je putem zaštitila ime svog djeda te njegove osobne potpise, koji se u posljednje vrijeme uz njegovu sliku mogu vidjeti na ambalažama raznoraznih artikala poput duhana, šalica, upaljača, pa čak i čarapa.
Drugim riječima, nije zaštitila samo ime Tito - koje postoji i kao osobno ime mnogih - već puno ime svog djeda te njegove karakteristične potpise, ali i varijantu u kojoj ime Tito stoji uz sliku Josipa Broza.
Razlog tome je što korištenje Titova imena i potpisa u komercijalne svrhe smatra “prostitucijom svog djeda”:
“Radi se o trendu koji je intenziviran u posljednje dvije godine, vjerojatno po uzoru na strana tržišta gdje je brandiranje normalna pojava. Naravno da postoje proizvodi i mjesta koji za ljude imaju nekakvu emotivnu vrijednost, kao što je kafić ‘Titova’ u Sarajevu, i to su stvari koje nas kao obitelj vesele. Radi njegova digniteta ne želimo da se zarađuje na imenu našeg pokojnog pretka, pogotovo ne na ovako deplasirani način da na njegov lik nailazimo na tržištu - u obliku čarapa. Zamislite da se netko dosjeti izbaciti Titove prezervative.”
Zato su ona i njezin otac, hrvatski veleposlanik u Indoneziji, početkom 2006. podnijeli zahtjev za zaštitom imena Josipa Broza Tita na 10 godina, što je stupilo na snagu 26. rujna ove godine. To za sada vrijedi samo u granicama Hrvatske, ali u dogovoru s odvjetnicima zaštitu Titova imena planiraju proširiti na čitavu Europu. Nakon odobrenja zahtjeva, u skladu s međunarodnom klasifikacijom, ime Josipa Broza se tako bez njihova odobrenja ne može naći na nizu proizvoda:
“Iako nismo mislili obuhvatiti toliko artikala, na kraju smo zbog takve podjele na razrede u okviru međunarodne klasifikacije zaštitili gotovo 90 posto proizvoda od kojih su neki vrlo zanimljivi, pa i duhoviti. Na primjer, u istom razredu s kućanskim potrepštinama i kutijama za namirnice su i materijali za čišćenje i čelična vuna. Naravno da nismo mislili tako daleko ići ali tko zna, možda bi netko išao i do takvih apsurda.”
VLASNICA BRENDA J. B. TITO Od 26. rujna ove godine ime Josipa Broza Tita ne može se upotrijebiti bez odobrenja Saše i Miše Broza
Već dugo sluša, kaže, o raznim artiklima s Titovom slikom i potpisom, od majica do vina koja se osim u Hrvatskoj proizvode i u Italiji i Švicarskoj. No presudan trenutak pri donošenju odluke o zaštiti imena bio je novinski članak o poduzetniku iz Zagorja, koji je Titovo ime iskoristio kao brend za svoju vodu iz njoj neprihvatljivih razloga:
“On je svoju vodu nazvao ‘Titov izvor’ jer su mu u jednoj marketinškoj agenciji rekli da bi se s takvim imenom mogla dobro prodavati. Na to ga je novinar pitao je li razlog tome kakva nostalgija, a on je odgovorio:
‘Ma kakvi, uopće me ne zanimaju ni Tito ni njegova politika, jedino što me interesira je zarada.”
Ljuti ju, kaže, kad ju pitaju hoće li od toga imati financijske koristi te ističe da će nju i njezina oca ta odluka stajati “jako puno živaca, vremena i novca”. Isto je, kaže, na području Srbije već poduzeo Titov unuk Joško Broz, član Društva “Josip Broz Tito”. Joško i Saša Broz dvoje su od šestero Titovih unuka koji žive u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Saša i njezin brat Andrej djeca su Miše Broza, Titova jedinog sina iz neslužbenog braka sa slovenskom sveučilišnom profesoricom Hertom Haas. Prije nje Tito je bio oženjen za Ruskinju Pelagiju Belousovu, s kojom je imao troje djece od kojih je dvoje vrlo rano preminulo od upale pluća. Najstariji sin zvao se Žarko i ima četvero djece, o kojima Saša Broz kaže: “Sa Zlaticom i Joškom smo u iznimno dobrim odnosima, dok sa Svjetlanom koja je u BiH i Eduardom koji je u Hrvatskoj, na žalost, nismo u kontaktu. Moj je tata praktički odrastao s Joškom i Zlaticom i generacijski im je bio puno bliže nego bratu Žarku. S Jovankom nije imao djece i ona nije nikada dolazila na Brijune za obiteljskih okupljanja.”
Josip Broz je, kaže, preminuo kada je ona imala 12 godina i pamti ga kao iznimno duhovitu osobu, “veseljaka”, ali poprilično opterećenog svojim poslom:
“Kao djeca nismo mogli prisustvovati formalnim dijelovima protokola, ali na nekim poluprotokolarnim večerama smo bili i mi kao obitelj. Sjećam se da se djed znao usred tih večera ispričati i dok su svi vjerojatno mislili da je otišao tamo gdje i car ide pješice, on bi završio u svojoj kinodvorani gledajući vesterne. Pretpostavljam da mu je u određenim situacijama pucao film i odlazio je potražiti svoj mir.”
Baku Hertu Haas, kaže, redovito posjećuje u Beogradu i naziva ju “moralnom vertikalom obitelji”. Ima 92 godine i odličnog je pamćenja, tako da je Saši Broz ona oduvijek glavni pripovjedač o obiteljskoj povijesti. “Iz njezinih priča sam upoznala djeda iz sasvim druge perspektive, čemu je najviše pridonijelo kada mi je govorila o njihovoj ljubavnoj priči koja je doista čudesna. Smatram da bi ona trebala ostati u krugu obitelji, zbog čega i ne odobravam snimanje filmova kojih ćemo se nagledati iduće godine. Oni se nikad nisu uspjeli formalno vjenčati jer je počeo rat, ali je ona ipak nosila vjenčani prsten. Za rata znamo što se događalo, a kako je ona izuzetno ponosna žena preko svog ljudskog ponosa nije mogla prijeći, makar znam da je najveća ljubav njezinog života i dalje ostao moj djed. Uvijek sam se pitala kako bi izgledao život cijele naše obitelji da su moji baka i djed ostali skupa i sigurna sam da bi nam svima bilo ljepše, a pogotovo mom ocu koji bi imao puno mirniji i sretniji život.”
Emocionalna vezanost za Hertu Haas i Josipa Broza je, kaže, i najveći razlog zbog kojeg su se ona i otac odlučili na takvu zabranu proizvoda s Titovim potpisom i likom. Ta se zabrana neće odnositi i na suvenire koji se prodaju u kumrovečkom Starom selu, unutar kojeg je i rodna kuća Josipa Broza. No odbili su dati odobrenje da se pokrene proizvodnja suvenira s Titovim likom i potpisom u Nacionalnom parku Brijuni, između ostalog i iz političkih razloga:
“Jedini koji se mojoj obitelji formalno obratio za odobrenje za korištenje žiga mog djeda u svrhu proizvodnje plastičnih olovaka, podmetača, uredske opreme i sličnog bio je ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni Ratomir Ivčić. No premda kao obitelj mislimo da je jedan od boljih ravnatelja, nismo se s tim složili iz političkih razloga. Za predizbornih kampanja je u Istri posebno zloupotrebljavano ime mog djeda za dobivanje jeftinih političkih poena, pogotovo od vladajuće koalicije SDP-a i IDS-a - desne koalicije koja vodi politiku upravo suprotnu od one moga djeda. Stoga smo odlučili da, dok u upravnim odborima nacionalnog parka sjede ljudi koji trenutačno obnašaju vlast u Istri, nećemo dopustiti distribuciju takvih predmeta. Uostalom, radi se i o koaliciji koja me političkim metodama maknula s mog radnog mjesta.”
Njezinu nedavnu smjenu s mjesta ravnateljice Istarskog narodnog kazališta definira kao “političku smjenu koja nije utemeljena ni na čemu”, zbog koje je i pokrenula dvije tužbe - jednu protiv Grada Pule, a drugu protiv samog Istarskog narodnog kazališta. “To je zapravo bio indirektni politički obračun s mojim zaručnikom Livijom Bolkovićem, koji je prije tri godine izašao iz tamošnjeg SDP-a i sada je član Istarskog socijaldemokratskog foruma. On i Luciano del Bianco su nositelji oporbene politike u Istri, a za njihova mandata sam postavljena. Tako da su moji poeni i njihovi, a to sadašnjoj vlasti ne odgovara i zato su me maknuli. Službeno sam smijenjena zbog ‘neizvršavanja programa’, bez obzira na to što sam od grada dobila 700.000 kuna manje nego što je potrebno za realizaciju programa, a ipak sam prvu godinu upravljanja kazalištem završila s više od 300.000 kuna plusa i pet premijera u godinu dana.”
Trenutačno se, kaže, “puni pozitivnom energijom” i priprema "nešto što nema veze s kazalištem, ali će okupiti brojna velika glumačka imena". Također bira tekst koji će režirati u Velikoj Gorici, koja uskoro dobiva svoje kazalište kojim će ravnati Senka Bulić, “njezina muza s kojom je napravila sve svoje predstave”. Namjerava i dalje živjeti na relaciji Zagreb-Pula, u koju je zbog zaručnika doselila prije dvije i pol godine, bez obzira na to što joj je od smjene u INK živjeti u Puli ipak "drukčije”. Nada se da su zadovoljni oni koji su podržali njezinu smjenu, jer "sada mogu doći u INK kušati vino i gledati kako se farbaju zidovi, a možda se organizira i kakav tečaj šivanja."
--
Na udaru trgovci
Idući korak u proceduri zaštite imena Josipa Broza je angažiranje osobe koja će obilaziti prodajna mjesta i locirati gdje ima takvih proizvoda, za što će se pobrinuti odvjetnički ured Vesne Džubur Kusturice. Protiv vlasnika tih lokala podnijet će tužbe nakon kojih će oni, prema sudskoj odluci, trebati povući takvu robu iz prodaje. Ako se na to ogluše uslijedit će policijska pljenidba. Jedan od tih proizvoda su duhan “Tito” te šibice i upaljači s njegovim likom kojih ima na kioscima.
Tvrtke 'Josip Broz Tito'
Osim artikala poput prehrambenih proizvoda i literature, Titovo ime neće moći nositi ni tvrtke, jer su Saša Broz i njezin otac Mišo zaštitili i osobne i društvene usluge. "Čuli smo da Josip Broz Tito žele nazvati jednu zaštitarsku tvrtku te jednu školu stranih jezika, što je prostitucija", govori Saša Broz.
Redateljica Saša Broz, unuka Josipa Broza Tita, nedavno je sa svojim ocem Mišom Brozom ostvarila višegodišnju želju - pravnim je putem zaštitila ime svog djeda te njegove osobne potpise, koji se u posljednje vrijeme uz njegovu sliku mogu vidjeti na ambalažama raznoraznih artikala poput duhana, šalica, upaljača, pa čak i čarapa.
Drugim riječima, nije zaštitila samo ime Tito - koje postoji i kao osobno ime mnogih - već puno ime svog djeda te njegove karakteristične potpise, ali i varijantu u kojoj ime Tito stoji uz sliku Josipa Broza.
Razlog tome je što korištenje Titova imena i potpisa u komercijalne svrhe smatra “prostitucijom svog djeda”:
“Radi se o trendu koji je intenziviran u posljednje dvije godine, vjerojatno po uzoru na strana tržišta gdje je brandiranje normalna pojava. Naravno da postoje proizvodi i mjesta koji za ljude imaju nekakvu emotivnu vrijednost, kao što je kafić ‘Titova’ u Sarajevu, i to su stvari koje nas kao obitelj vesele. Radi njegova digniteta ne želimo da se zarađuje na imenu našeg pokojnog pretka, pogotovo ne na ovako deplasirani način da na njegov lik nailazimo na tržištu - u obliku čarapa. Zamislite da se netko dosjeti izbaciti Titove prezervative.”
Zato su ona i njezin otac, hrvatski veleposlanik u Indoneziji, početkom 2006. podnijeli zahtjev za zaštitom imena Josipa Broza Tita na 10 godina, što je stupilo na snagu 26. rujna ove godine. To za sada vrijedi samo u granicama Hrvatske, ali u dogovoru s odvjetnicima zaštitu Titova imena planiraju proširiti na čitavu Europu. Nakon odobrenja zahtjeva, u skladu s međunarodnom klasifikacijom, ime Josipa Broza se tako bez njihova odobrenja ne može naći na nizu proizvoda:
“Iako nismo mislili obuhvatiti toliko artikala, na kraju smo zbog takve podjele na razrede u okviru međunarodne klasifikacije zaštitili gotovo 90 posto proizvoda od kojih su neki vrlo zanimljivi, pa i duhoviti. Na primjer, u istom razredu s kućanskim potrepštinama i kutijama za namirnice su i materijali za čišćenje i čelična vuna. Naravno da nismo mislili tako daleko ići ali tko zna, možda bi netko išao i do takvih apsurda.”
VLASNICA BRENDA J. B. TITO Od 26. rujna ove godine ime Josipa Broza Tita ne može se upotrijebiti bez odobrenja Saše i Miše Broza
Već dugo sluša, kaže, o raznim artiklima s Titovom slikom i potpisom, od majica do vina koja se osim u Hrvatskoj proizvode i u Italiji i Švicarskoj. No presudan trenutak pri donošenju odluke o zaštiti imena bio je novinski članak o poduzetniku iz Zagorja, koji je Titovo ime iskoristio kao brend za svoju vodu iz njoj neprihvatljivih razloga:
“On je svoju vodu nazvao ‘Titov izvor’ jer su mu u jednoj marketinškoj agenciji rekli da bi se s takvim imenom mogla dobro prodavati. Na to ga je novinar pitao je li razlog tome kakva nostalgija, a on je odgovorio:
‘Ma kakvi, uopće me ne zanimaju ni Tito ni njegova politika, jedino što me interesira je zarada.”
Ljuti ju, kaže, kad ju pitaju hoće li od toga imati financijske koristi te ističe da će nju i njezina oca ta odluka stajati “jako puno živaca, vremena i novca”. Isto je, kaže, na području Srbije već poduzeo Titov unuk Joško Broz, član Društva “Josip Broz Tito”. Joško i Saša Broz dvoje su od šestero Titovih unuka koji žive u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Saša i njezin brat Andrej djeca su Miše Broza, Titova jedinog sina iz neslužbenog braka sa slovenskom sveučilišnom profesoricom Hertom Haas. Prije nje Tito je bio oženjen za Ruskinju Pelagiju Belousovu, s kojom je imao troje djece od kojih je dvoje vrlo rano preminulo od upale pluća. Najstariji sin zvao se Žarko i ima četvero djece, o kojima Saša Broz kaže: “Sa Zlaticom i Joškom smo u iznimno dobrim odnosima, dok sa Svjetlanom koja je u BiH i Eduardom koji je u Hrvatskoj, na žalost, nismo u kontaktu. Moj je tata praktički odrastao s Joškom i Zlaticom i generacijski im je bio puno bliže nego bratu Žarku. S Jovankom nije imao djece i ona nije nikada dolazila na Brijune za obiteljskih okupljanja.”
Josip Broz je, kaže, preminuo kada je ona imala 12 godina i pamti ga kao iznimno duhovitu osobu, “veseljaka”, ali poprilično opterećenog svojim poslom:
“Kao djeca nismo mogli prisustvovati formalnim dijelovima protokola, ali na nekim poluprotokolarnim večerama smo bili i mi kao obitelj. Sjećam se da se djed znao usred tih večera ispričati i dok su svi vjerojatno mislili da je otišao tamo gdje i car ide pješice, on bi završio u svojoj kinodvorani gledajući vesterne. Pretpostavljam da mu je u određenim situacijama pucao film i odlazio je potražiti svoj mir.”
Baku Hertu Haas, kaže, redovito posjećuje u Beogradu i naziva ju “moralnom vertikalom obitelji”. Ima 92 godine i odličnog je pamćenja, tako da je Saši Broz ona oduvijek glavni pripovjedač o obiteljskoj povijesti. “Iz njezinih priča sam upoznala djeda iz sasvim druge perspektive, čemu je najviše pridonijelo kada mi je govorila o njihovoj ljubavnoj priči koja je doista čudesna. Smatram da bi ona trebala ostati u krugu obitelji, zbog čega i ne odobravam snimanje filmova kojih ćemo se nagledati iduće godine. Oni se nikad nisu uspjeli formalno vjenčati jer je počeo rat, ali je ona ipak nosila vjenčani prsten. Za rata znamo što se događalo, a kako je ona izuzetno ponosna žena preko svog ljudskog ponosa nije mogla prijeći, makar znam da je najveća ljubav njezinog života i dalje ostao moj djed. Uvijek sam se pitala kako bi izgledao život cijele naše obitelji da su moji baka i djed ostali skupa i sigurna sam da bi nam svima bilo ljepše, a pogotovo mom ocu koji bi imao puno mirniji i sretniji život.”
Emocionalna vezanost za Hertu Haas i Josipa Broza je, kaže, i najveći razlog zbog kojeg su se ona i otac odlučili na takvu zabranu proizvoda s Titovim potpisom i likom. Ta se zabrana neće odnositi i na suvenire koji se prodaju u kumrovečkom Starom selu, unutar kojeg je i rodna kuća Josipa Broza. No odbili su dati odobrenje da se pokrene proizvodnja suvenira s Titovim likom i potpisom u Nacionalnom parku Brijuni, između ostalog i iz političkih razloga:
“Jedini koji se mojoj obitelji formalno obratio za odobrenje za korištenje žiga mog djeda u svrhu proizvodnje plastičnih olovaka, podmetača, uredske opreme i sličnog bio je ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni Ratomir Ivčić. No premda kao obitelj mislimo da je jedan od boljih ravnatelja, nismo se s tim složili iz političkih razloga. Za predizbornih kampanja je u Istri posebno zloupotrebljavano ime mog djeda za dobivanje jeftinih političkih poena, pogotovo od vladajuće koalicije SDP-a i IDS-a - desne koalicije koja vodi politiku upravo suprotnu od one moga djeda. Stoga smo odlučili da, dok u upravnim odborima nacionalnog parka sjede ljudi koji trenutačno obnašaju vlast u Istri, nećemo dopustiti distribuciju takvih predmeta. Uostalom, radi se i o koaliciji koja me političkim metodama maknula s mog radnog mjesta.”
Njezinu nedavnu smjenu s mjesta ravnateljice Istarskog narodnog kazališta definira kao “političku smjenu koja nije utemeljena ni na čemu”, zbog koje je i pokrenula dvije tužbe - jednu protiv Grada Pule, a drugu protiv samog Istarskog narodnog kazališta. “To je zapravo bio indirektni politički obračun s mojim zaručnikom Livijom Bolkovićem, koji je prije tri godine izašao iz tamošnjeg SDP-a i sada je član Istarskog socijaldemokratskog foruma. On i Luciano del Bianco su nositelji oporbene politike u Istri, a za njihova mandata sam postavljena. Tako da su moji poeni i njihovi, a to sadašnjoj vlasti ne odgovara i zato su me maknuli. Službeno sam smijenjena zbog ‘neizvršavanja programa’, bez obzira na to što sam od grada dobila 700.000 kuna manje nego što je potrebno za realizaciju programa, a ipak sam prvu godinu upravljanja kazalištem završila s više od 300.000 kuna plusa i pet premijera u godinu dana.”
Trenutačno se, kaže, “puni pozitivnom energijom” i priprema "nešto što nema veze s kazalištem, ali će okupiti brojna velika glumačka imena". Također bira tekst koji će režirati u Velikoj Gorici, koja uskoro dobiva svoje kazalište kojim će ravnati Senka Bulić, “njezina muza s kojom je napravila sve svoje predstave”. Namjerava i dalje živjeti na relaciji Zagreb-Pula, u koju je zbog zaručnika doselila prije dvije i pol godine, bez obzira na to što joj je od smjene u INK živjeti u Puli ipak "drukčije”. Nada se da su zadovoljni oni koji su podržali njezinu smjenu, jer "sada mogu doći u INK kušati vino i gledati kako se farbaju zidovi, a možda se organizira i kakav tečaj šivanja."
--
Na udaru trgovci
Idući korak u proceduri zaštite imena Josipa Broza je angažiranje osobe koja će obilaziti prodajna mjesta i locirati gdje ima takvih proizvoda, za što će se pobrinuti odvjetnički ured Vesne Džubur Kusturice. Protiv vlasnika tih lokala podnijet će tužbe nakon kojih će oni, prema sudskoj odluci, trebati povući takvu robu iz prodaje. Ako se na to ogluše uslijedit će policijska pljenidba. Jedan od tih proizvoda su duhan “Tito” te šibice i upaljači s njegovim likom kojih ima na kioscima.
Tvrtke 'Josip Broz Tito'
Osim artikala poput prehrambenih proizvoda i literature, Titovo ime neće moći nositi ni tvrtke, jer su Saša Broz i njezin otac Mišo zaštitili i osobne i društvene usluge. "Čuli smo da Josip Broz Tito žele nazvati jednu zaštitarsku tvrtku te jednu školu stranih jezika, što je prostitucija", govori Saša Broz.
петак, 3. новембар 2017.
ANKETA: OVAKO JE ŽIVELA PROSEČNA JUGOSLOVENSKA ČETVOROČLANA PORODICA
"Nekad sam ja za jedan frižider morao raditi šest meseci, a danas ga mogu kupiti za jednu platu. Za auto, ovaj “Stojadin”, sada ga mogu imati za 15 mojih plata!"
U Jugoslovensko vreme se imalo i rasipalo, a da li danas sebi možete priuštiti sve ovo?!
Januar 1977: Kako se živi s prosečnim primanjima ispričao je domaćin jedne od 1004 porodice koje statistika svakog meseca anketira… Priču nam donosiIndex.hr u saradnji s Yugopapirom.
“Urednik “Oslobođenja” Aco Štaka hteo je da mu za novogodišnji broj napravim razgovor s jednom od porodica koje statistici služe kao obrazac u računanju jugoslavenskih prosečnih primanja i rashoda.
Na svom popisu takvih četveročlanih porodica statistika ima 1004, koje žive u 50 jugoslovenskih gradova.
Ja sam pokucao po Štakinom zadatku, na jedna vrata koji dan uoči novogodišnjeg “urnebesa” i primljen sam ne prosečno statistički nego domaćinski.
Razgovarali smo o svemu i svačemu; otvorili su mi celo porodično knjigovodstvo, ali su zamolili da ostanu za javnost onako kako ih statistika krsti – “prosečna jugoslavenska četveročlana porodica”.
“Eto, veli mi domaćin posle treće čašice prepečenice i bogate meze sastavljene od suve pečenice, kobasice i kiselih, domaćih krastavaca, za ovaj novogodišnji praznik Republike ja i moja porodica, s gostima, za te dve trpeze pojedemo jedan, nov-novcijat frižider od 180 litara. Naime, potrošimo toliko para za pečenice, mezu, slatkiše i piće, odnosno dekoraciju, da bismo mogli kupiti taj frižider.“
“Ma ja, imam frižider i ne treba mi drugi, ali – nastavlja moj sugovornik – hoću da ti kažem kakva su današnja vremena. Nekad sam ja za taj frižider morao raditi šest meseci, a danas ga mogu kupiti za jednu platu. Za auto, ovaj “Stojadin”, nekada sam mogao da odvojim 50, a sada ga mogu imati za 15 mojih plata.
Ja sam, međutim, sačekivao nekada još jednu četveročlanu porodicu na propisan, pristojan ručak s pet hiljada starih a danas mi za to treba najmanje 200 novih dinara.
Odoše u nepovrat vremena kada sam jagnjetinu jeo za 900 starih dinara kilogram, beli sir za 500, a kajmak za hiljadu starih dinara kilu.
Ali, dođoše, eto, nova vremena u kojima ja za moju platu mogu kupiti sve što mi treba od glave do pete od odeće, a nekad nisam mogao jedan zimski kaput kupiti, od onog “grombi” štofa koji je tada bio u modi.”
I tako, priči ne bi bilo kraja da ja ne upitah domaćicu da bude “konkretna”.
Upitah je koliko njoj treba da odvoji za hranu dnevno, pa da se u kući jedu normalna tri obroka, deca i užinu, da se pije kafa i ujutru, i kafa i rakijica poslepodne i uveče.
I ona napravi računicu po kojoj za običan radni dan za sve to se troši 80 do 90 dinara, a nedeljom i subotom 110 do 120.
Kad se u ovoj kući slavi
Bio je utorak, tri dana pre početka Nove godine, i domaćica nam izračuna šta je za taj dan uzela ne računajući bakaluk (zejtin, brašno, šećer, kafu). Kupila je 450 grama mlevenog mesa, kilogram makarona, jednu paklicu parmezan sira, pola kilograma luka, kilogram krompira, tri para kobasica, litru mleka, četiri jaja i kilogram jabuka.
A jelovnik je bio: ujutro domaće slatko s vodom, bela kafa i rovita jaja za decu. Za ručak je bila paštašuta (talijanski makaroni sa saftom i mlevenim mesom), salata od kiselog kupusa iz domaće kace, i voće, a za večeru kobasice ili jaja pržena i krofne, odnosno jabuke!
Pošto muž ima topli obrok u fabrici, a deca užinu u školi, to je nešto od ovog spremljenog i kupljenog ostalo i za sledeći dan kao dodatak onome šta će se sutra kuvati.
Ja vam neću dužiti više, samo da napomenem, da ova četveročlana porodica ima mesečno primanja oko 6.200 novih dinara, da stanuje u dvosobnom komfornom i potpuno nameštenom stanu, da deca idu u školu, tata s prijateljima ponekad svrati na ljutu, da subotom i nedeljom voze jedan stari “NS princ 1000” od 1965. godine, kojeg će uskoro zameniti “Stojadin” jer su osigurali učešće za kredit.
I da se u ovoj kući slavi svaka subota i nedjelja bogatijim ručkom i večerom, da se pravi slavlje za dva dečja rođendana, Prvi maj, 29. novembar i za Novu godinu.
I da ćete ih iznenaditi samo ponekad, pa u frižideru neće biti suhomesnatih proizvoda, ali biće jaja, mleka i komad sira, a u špajzu ajvara, kiselog kupusa i bar pet-šest tegli kiselih krastavaca ili paradajza, odnosno domaćeg slatka.
“Da ne lažem”, veli domaćica pošto mi je obelodanila sve stavke svog porodičnog knjigovodstva, “i meni su januar, maj i decembar najduži meseci u godini, jer se za praznik Republike, Prvi maj i Novu godinu troši nemilice.
Ali zato naiđu meseci voća i povrća, odnosno jeftine zelene pijace pa se to jedno s drugim prebije”.
“Kada otplatimo auto, koji ćemo ako puno ne poskupe na kredit kupiti do proleća, počet ćemo razmišljati i o vikendici”, veli domaćin.
“Ima jedan moj drugar, također bravar-alatničar, parcelu jedno 15 kilometara od grada i valjda ćemo moći nešto krova da sastavimo od kakvih dasaka i balvana, tako da se može leti i u ranu jesen i proleće bar svaki drugi vikend noćiti u prirodi.
Sin mi raste a ja, pogledajte me, još bih mogao jedno radno vreme da odradim dnevno, i mi ćemo to sami, onako kako umemo i možemo da izgradimo, ako nas na neke “vijuge” ne budu naterali urbanisti”.
A za Novu godinu…
Eto, takva nam je računica prosečne četveročlane jugoslovenske porodice, koja je, kao i većina naših porodica, novogodišnje praznike dočekala u svom domu, ispred malog ekrana i bogate sofre.
Za tu sofru, kako nam je u poverenju rekla domaćice pre Nove godine, spremljena su četiri kg telećeg pečenja, sarma od kiselog kupusa, kilogram i po suhomesnatih proizvoda, torta, pita s mesom i sirnica, 10 flaša piva, četiri litra crnog i dva belog domaćeg vina, a od ranije je bilo rakije i vinjaka.
Kćerka je za poklon dobila vezenu bluzu, a sin jednu vindjaknu.
Je li sve to pojedeno i popijeno, je li bilo sve u rahatluku i veselju, ne znam, ali kada sam ih napuštao bio sam uveren da se u ovoj domaćinskoj kući domaćinski i živi i slavi.”
Napisao: Slavko Stanić (Ven, 1977.)
UZ MARŠALA TITA GRMELO JE U KOREJI: Gvozdeni hor peva na srpsko-hrvatskom! (VIDEO)
Najvećem sinu naših naroda i narodnosti priređena je veličanstvena dobrodošlica u Pjongjangu gdje ga je impresivno dočekao tadašnji predsjednik NDR Koreje Kim Il-sung
Tada je u zvaničnu posjetu NDR Koreji došao predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Najvećem sinu naših naroda i narodnosti priređena je veličanstvena dobrodošlica 28. augusta 1977. godine u Pjongjangu gdje ga je ugostio tadašnji sjevernokorejski predsjednik Kim Il-sung. Uvijek je dobro podsjetiti se kakav je to velikan bio, u vrijeme kada je komšija volio komšiju i kada smo bili 4. svjetska sila.
Centralni dio Titove posjete bio je impresivni slet na stadionu koji danas nosi ime Kim Il-sunga. Iako su mnoge svjetske zemlje odavale veliku počast jugoslovenskom predsjedniku, mnogi smatraju da ništa nije uporedivo sa sletom u Pjongjangu 28. augusta 1977. Zbog svog nuklearnog oružja Sjeverna Koreja je ovih dana dospjela u centar pažnje svjetske javnosti. Država na istoku azijskog kontinenta važi za najzatvoreniju u svijetu, jedan od posljednjih bastiona socijalizma.
Pogledajte snimak od kojeg zastaje dah:
четвртак, 2. новембар 2017.
LJUBIŠA SAMARDŽIĆ: OD RUDARSKOG DETETA DO GLUMAČKOG OLIMPA
MILJENIK PUBLIKE - Nije lako nabrojati sve filmove u kojima je Ljubiša Samardžić od svojih likova napravio glumačka remek-dela, bez obzira na žanr i na to da li je igrao glavnu ili epizodnu ulogu
Kultna tetralogija "magičnog reditelja - sanjara" Puriše Đorđevića, "Devojka", "San", "Jutro" i "Podne", s kojim je potom snimio i "Bicikliste", pored toga što mu je donela Zlatnog lava u Veneciji, učvrstila je Ljubišu kao jednog od vodećih karakternih glumaca crnog talasa. Tu su i brojni partizanski filmovi - "Diverzanti", "Partizanska eskadrila" i "Valter brani Sarajevo" Hajrudina Krvavca, najgledaniji jugoslovenski film svih vremena, "Sutjeska" Stipa Delića, u kojoj je po glumačkoj veštini bio na "ravnoj nozi" sa Ričardom Bartonom, a u "Neretvi" Veljka Bulajića sa Orsonom Velsom, Julom Brinerom, Sergejom Bondračukom, Frankom Nerom, Kurtom Jirgensom... Ljubiša Samardžić i Bata Živojinović, kako se i danas govori, ubili su više Nemaca u svojim filmovima nego sva saveznička vojska u Drugom svetskom ratu.
Likove s kojima je ušao u antologije jugoslovenske kinematografije ostvario je i u filmovima "Dani" Aleksandra Saše Petrovića (Dragan), "Smrt gospodina Goluže" i "Iskušavanje đavola" Živka Nikolića, "Život je lep" Bore Draškovića (Kelner Valentino "Trovač"), "Na putu za Katangu" Živojina Žike Pavlovića (Toša Palidrvce), "Anđeo čuvar" Gorana Paskaljevića (Dragan), "Kuća pored pruge" i "Noć u kući moje majke" Žarka Dragojevića, "Tigar" Milana Jelića (Šorga "Tigar"), "Mala" Predraga Gage Antonijevića (Žika Ajkula, policajac), "Tri karte za Holivud" Božidara Nikolića (Limijer), "Ubistvo s predumišljajem" Gorčina Stojanovića...
Najveću popularnost Ljubiši su ipak donele komedije - "Ljubavni život Budimira Trajkovića" Dejana Karaklajića, "Avanture Borivoja Šurdilovića" Aleksandra Đorđevića, "Moj tata na određeno vreme" i "Razvod na određeno vreme" Milana Jelića, "Nije lako s muškarcima" Mihaila Vukobratovića...
Festival u Puli, koji se ovih dana takođe oprašta od Smokija, uz njegovu veliku fotografiju objavio je na svom sajtu:
"Preminuo je najnagrađivaniji glumac tokom duge istorije Pulskog filmskog festivala, dobitnik čak šest Zlatnih arena za ostvarenja u devet filmova. Miljenik publike i glumačka ikona, Ljubiša Samardžić, ostaće upamćen kao jedan od najvažnijih filmskih autora s prostora bivše Jugoslavije. Povodom jubilarnog, 60. festivala 2013, Ljubiša je u društvu Milene Dravić poslednji put boravio u Puli. Njegov dolazak pred publiku je kao i toliko godina ranije izazvao nezapamćene ovacije.
OMAŽ VELIKANU
OVOGODIŠNjI Pulski festival u svom pratećem programu priredio je Ljubiši mali omaž - premijerno je prikazan njegov autobiografski dokumentarni film "Panta rej", a na dar jednog od najvećih glumaca podsetio je i publiku nove generacije kultnim ostvarenjem "Predstava 'Hamleta' u Mrduši Donjoj".
ŠEST ZLATNIH ARENA U PULI
ZLATNU arenu u Puli za najbolju mušku ulogu Ljubiša je osvojio za likove u filmovima "Bombaši" Predraga Golubovića, "Predstava 'Hamleta' u Mrduši Donjoj" Krsta Papića, "Sutjeska" Stipa Delića, "Rad na određeno vreme" Milana Jelića, "Savamala" Žike Mitrovića, "Kuća pored pruge" Žarka Dragojevića. Tu je Zlatna arena za najbolju epizodu u filmovima "Crvena zemlja" Torija Jankovića, "Doktor Mladen" Midhata Mutapdžića i "Specijalno vaspitanje" Gorana Markovića.
KRISTOFER LI: Tito je bio veliki čovek i svetski lider!
– Kad sam ga upoznao bio je jako mršav, ali vrlo snažan. Ujedinio je sve - Slovence, Srbe, Hrvate, Bosance, Crnogorce, sve protiv Nemaca. Bio je hrabar, jak čovjek i veliki vođa! Na njemu se vidjelo da zna što želi.
Malo je poznato da je Kristofer Li , glumac koji je glumio grofa Drakulu u velikom i popularnom filmskom klasiku iz 1965. godine, kao i čarobnjaka Sarumana u “Gospodaru prstenova”, za vrijeme Drugog svjetskog rata bio pripadnik britanske tajne službe i Titov ratni drug.
– Kad sam ga upoznao bio je jako mršav ali vrlo snažan. Ujedinio je sve, Slovence, Srbe, Hrvate, Bosance, Crnogorce, sve protiv Nemaca. Bio je hrabar i jak čovjek, kao i ljudi oko njega. Na njemu se vidjelo da zna što želi. Bio je velik čovjek i vođa. Bio je komunista, što je protivno mojim uvjerenjima, ali poštujem ga, uspio je da oslobodi i ujedini državu, a to je velika stvar – rekao je svojevremeno slavni holivudski glumac.
уторак, 31. октобар 2017.
TITOVO IME NOSI VIŠE OD 180 ULICA U SVETU: Maršal i dalje drma planetu Zemlju!
Po drugu Titu su nazvane avenije, parkovi, trgovi u Indiji, Tunisu, Egiptu, Rusiji, Brazilu, Italiji...
U Zagrebu odnedavno ne postoji Trg maršala Tita, ali ulice, trgovi, parkovi, avenije i plaže sa imenom Josipa Broza i dalje postoje širom sveta, i to ih je više od 180!
U regionu ih najviše ima u Vojvodini i Istri, a istarski grad Rabac ima i plažu maršala Tita. Brozovo ime nose ulice i avenije gradova Afrike, Azije, Evrope i Južne Amerike, pogotovo zemlje nekadašanjeg nesvrstanog bloka.
Titova ulica postoji u Nju Delhiju u Indiji, te Adis Abebi (Etiopija), Luandi (Angola), Akri (Gana), Susu (Tunis), Kairu (Egipat), Moskvi (Rusija), Sao Paulu (Brazil) i u nekoliko italijanskih gradova.
Što se tiče Jugoslovenskih republika, situacija je sledeća: glavna ulica u Sarajevu zadržala je naziv Ulica maršala Tita, a celoj u Bosni i Hercegovini 19 ulica nosi Maršalovo ime.
Glavni trg u Titovom Velenju u Sloveniji je Titov trg, a jedna ulica u Titogradu i dalje se zove po Maršalu. U Beogradu je 14 ulica sa imenom doživotnog predsednika SFRJ. Istina, nijedna nije u centru, a najviše ih je u Grockoj - čak sedam.
четвртак, 12. октобар 2017.
UDARNIČKI ZA VREME TITA: Omladinci za 7 meseci izgrade 242 km pruge, 1.066 km autoputa za 6 godina (FOTO)
Najpoznatije radne akcije su one posleratne, kada su munjevitom brzinom sagrađena pruga Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo, a potom za pet godina autoput "Bratstva i Jedinstva".
Ali, znate li za ono kada je 800 omladinaca vođenih parolom "Ni zrno žita okupatoru" u jeku rata žnjelo ispred samih ustaških bunkera, rizikujući život?!
Ali, znate li za ono kada je 800 omladinaca vođenih parolom "Ni zrno žita okupatoru" u jeku rata žnjelo ispred samih ustaških bunkera, rizikujući život?!
Može se reći da su omladinske radne akcije u Jugoslaviji počele odmah sa izbijanjem Sedmojulskog ustanka u Srbiji, koji se potom proširio na sve delove naše bivše zemlje. Prva veća organizovana bila je ona u kojoj je oko 150 mladića i devojaka krenulo iz Užica oktobra 1941. ka Višegradu i Dobrunu na berbu kukuruza, a najveća u ratnom periodu je takozvana Žetva u Saničkoj dolini jula i avgusta naredne godine.
Tada je 7.000 omladinaca sabralo 270 vagona žita, tri vagona šljiva i jabuka, 17 vagona krompira, pet vagona pasulja, napravilo 4 vagona pekmeza od šljiva, i tako dalje. Najspektakularniji podvig u okviru te akcije je bilo ono kada je oko 800 žetelaca 27. avgusta radilo ispred samih ustaških bunkera pod parolom "Ni zrno žita okupatoru", što je postala i opšta parola korišćena za radne akcije tokom Narodnooslobodilačke borbe.
Krajem rata mladi čiste ruševine, obnavljaju puteve, pruge i mostove, seku šume za ogrev po dubokom snegu i ciči zimi. Nastavilo se udarnički, pa je tako 1946. godine 62.268 omladinaca izgradilo 90 kilometara pruge Brčko-Banovići; Titu su obećali da će posao biti okončan do 29. novembra, ali je završen 22 dana pre roka. Na prvom vozu nalazio se transparent: "Mi gradimo prugu — pruga gradi nas".
Naredne godine 217.234 omladinca i omladinke grade prugu Šamac-Sarajevo dužine 242 kilometra uz 17 mostova i devet tunela ukupne dužine 2.525 metara; sa radovima se počelo 1. aprila, a okončani su 15. novembra, sada dve nedelje pre zadatog roka.
Pruga Doboj-Banjaluka — duga 90 kilometara sa 34 mosta i tri zahtevna tunela dužine 3.500 metara — građena je između 1. marta i 20. decembra 1951. godine, a na njoj je radilo 87.000 mladih. Omladinskim radnim akcijama sagrađeno je i bezbroj velikih i malih fabrika koje je nemoguće pobrojati, jedan broj hidrocentrala, a mladi su radili i na izgradnji Novog Beograda.
Sredinom pedesetih bilo je oko 20.000 manjih lokalnih omladinskih gradilišta, a sve je promenio Titov poziv izrečen na Šestom kongresu Narodne omladine Jugoslavije 27. januara 1958. godine, da se nastavi sa izgradnjom autoputa "Bratstvo i Jedinstvo" sa kojim se počelo odmah nakon rata ali se stalo 1950.
Već 23. novembra 1958. završena je prva deonica te najbitnije ceste bivše Jugoslavije, kada su povezani Zagreb i Ljubljana. Na tome se znojilo 53.323 mladih. 51.000 radila je naredne godine na deonici između Niša i Paraćina, i tako dalje i tako dalje. Za nepune tri godine mladi uspevaju da sagrade 380 kilometara puta između Beograda i Zagreba. 1963. godine mladi završavaju poslednju deonicu između Beograda i Osipaonice kod Smedereva čime se dolazi do konačne brojke od251.737 u ovaj poduhvat upregnutih omladinaca i omladinki. Dužina? 1.066 kilometara.
Omladina ne staje ni šezdesetih ni sedamdesetih, posebno je aktivna tokom obnove Skoplja i Banjaluke nakon zemljotresa, ali ono prvobitno oduševljenje ipak, kako vreme prolazi, jenjava. Postoje odstupanja od tog trenda; recimo, 1979. godine u 32 omladinske radne akcije saveznog značaja učestvuje 46.663 mladih ljudi, naredne u 34 savezne akcije 43.000, a naredne u 36 saveznih te 60 republičkih i pokrajinskih — 60.000.
Ipak, kao što rekosmo, onaj prvobitni entuzijazam i želja da se pomogne zajednici jugoslovenskih naroda koje smo svi bili deo, splasnulo je i postalo više anomalija nego pravilo. Reč "anomalija" bi možda trebalo pročitati kao: "poslednji trzaj mrtvaca".
Što se tiče same organizacije radnih akcija, treba reći da su omladinci bili podeljeni u radne brigade koje su bile podeljene na čete; brigadama su rukovodili komandanti, a četama komandiri. Sve brigade su imale svoje zastave i međusobno su se nadmetale ko će više i bolje i brže da izvede zadatak (kažu stariji da je glavna zabava bila ukrasti suparničku zastavu koja se inače čuvala kao svetinja i koja, recimo, nije smela ni da pokisne).
Omladinci su ustajali rano, prvi deo dana fizikalisali, a posle se bavili kulturnim aktivnostima, sportskim, ideološkim obrazovanjem, pohađali razne kurseve (mnogi su tako postali električari, fotografi, radisti), u organizaciji države se učili vožnji kola, motocikala, kamiona, traktora, dobijali dozvole. Drugim rečima, tkali su sebe u svoju zemlju, a njihova zemlja je zauzvrat tkala sebe u njih.
Пријавите се на:
Постови (Atom)