ZONA B: EK potvrđuje varanje kupaca na istoku Evrope pakovanjem lošijih proizvoda u istu ambalažu

Zvaničnici Evropske komisije potvrdili su da velike kompanije, korišćenjem različitih standarda u proizvodnji hrane za istočno i zapadno tržište, pakovanjem lošijih proizvoda u iste ambalaže, varaju potrošače u istočnoj Evropi!

 Prema rečima evropske komesarke za pravosuđe i zaštitu potrošača Vere Jurove multinacionalne kompanije za hranu i piće godinama varaju kupce u istočnoj Evropi jer im prodaju lošije verzije poznatih marki.

"Prvi put jasno kažemo da je reč o nepoštenoj komercijalnoj praksi", rekla je Jurova.

Ona je istakla da su sve verzije proizvoda za istočno tržište imale znatno lošiji kvalitet u odnosu na proizvode koji su namenjeni zapadnom tržištu, čak i oni koji su upakovani u istu ambalažu.

Obećala je da će prisiliti multinacionalne kompanije da zaustave "pokušaj dovođenja u zabludu potrošača u istočnoj Evropi", jer su predugo koristili različite izgovore za ovu praksu.

Pošto su u Coca-Coli kupljenoj u slovenačkim prodavnicama pronašli mnogo više šećera i frukto-glukoznog sirupa nego u Coca-Coli iz Austrije, rečeno je da je recept prilagođen lokalnim ukusima. U novijim istraživanjima istaknuti su i drugi poznati brendovi poput Lidla, Pepsi i Birds Eyea.

Multinacionalne kompanije insistiraju na tvrdnji da su reagovale na lokalnu potražnju i da nisu namerno zavaravale potrošače.

Jurova je rekla da Evropska komisija za sada neće imenovati kompanije koje su uključene, ali je poručila da je spremna da to uradi ako ne promene svoje ponašanje.

"Neću oklevati da navedem sve brendove, pa čak i da podstaknem ljude da ne kupuju njihove proizvode", rekla je Jurova.

Predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker rekao je da je spreman da deluje, legalno i finansijski ohrabrujući nacionalna tela za potrošače da istraže i progone one koji i dalje budu kršili zakon.

"Nezadovoljstvo ljudi koji osećaju potrebu da u inostranstvu kupuju stvari kako bi dobili riblje štapiće koji sadrže ribu ili sok od pomorandže koji sadrži pomorandžu je u porastu. Frustracija raste i trebalo bi nešto uraditi povodom toga", rekla je Jurova.

Naglasila je da je ovaj problem dugo bio tretiran kao nevažan, iako je jednak tretman potrošača veoma bitan.

"Razgovarala sam s predstavnicima trgovaca i proizvođača i svi imaju isti izgovor - da proizvod prilagođavaju nacionalnom ukusu i da za lokalna tržišta proizvode koristeći lokalne proizvode. Kažu da deterdžente prilagođavaju jer postoji meka i tvrda voda. Kako bismo osigurali da industrija ne izbegava odgovornost, radimo na uspostavljanju jedinstvene metode testiranja", rekla je.

Ovo pitanje uvršteno je na dnevni red Evropske komisije zahvaljujući konstantnom lobiranju istočnih država uključujući Bugarsku, Sloveniju, Češku i Mađarsku, koje su nedavno objavile komparativne studije.

ZOVEM SE LJUBICA - PRE 70 GODINA SAM OSLOBODILA ZAGREB OD FAŠISTA!

DONOSIMO ŽIVOTNU PRIČU 89-GODIŠNJE DRUGARICE KOJA JE SA 17 OTIŠLA U PARTIZANE, PROHODALA CIJELU JUGOSLAVIJU, PREPLIVALA NERETVU DRŽEĆI SE ZA REP KONJA, PRIMILA HRPU ORDENJA ZA HRABROST

Stigli smo na Trg Republike. Tamo su nas dočekale euforične mase. Ljudi su bili presretni. Narod je izašao na ulicu. Svi su nas grlili. Stalno su ponavljali kako ne mogu vjerovati da smo uspjeli. Rat je završio. Svi su pjevali i plesali kola. To je bio dan zbog kojeg se sve isplatilo. Nagrada za sve naše muke.  

DANAS, 70 GODINA KASNIJE, PRISJEĆA SE KAKO JE 8. SVIBNJA 1945. SA SVOJOM JEDINICOM PREKO AVENIJE DUBRAVA UŠLA U PRAZAN GRAD, DOK SU ZAGREPČANI U MRAKU, SKRIVENI IZA ZASTORA, NESTRPLJIVO IŠČEKIVALI OSLOBODITELJE

Ja sam Ljubica Mulec. Prije sedamdeset godina oslobodila sam Zagreb. Taj dan predstavljao je kraj jednog mučnog puta. Ponosna sam na taj dan. Imala sam samo devetnaest godina i bila sam partizanka. U dvije godine prehodala sam cijelu Jugoslaviju. Svašta sam prošla. Spavala na otvorenom, penjala se po planinama, gladovala, smrzavala se, ponekad bila vrlo blizu smrti i pokopala puno prijatelja.

Ipak, sve sam to zaboravila kada sam tog 8. svibnja 1945. godine sa svojim suborcima napokon ušla u Zagreb. Rodila sam se 1926. godine u Podgrađu Podokičkom ispod Žumberka. Odrasla sam u brojnoj i jako siromašnoj obitelji. Završila sam osnovnu školu, otac nam nije mogao priuštiti daljnje školovanje. Poslao me služiti jednoj bogatoj seoskoj obitelji u Gornjem Stupniku.

Morala sam njegovati staru i teško bolesnu ženu. Po cijele dane bila sam uz nju, hranila je i kupala. Nisam smjela maknuti pogled s nje. Ipak, u te dvije godine uspjela sam završiti krojački zanat. Moja obitelj se na početku Drugog svjetskog rata priključila partizanskom pokretu. Zbog toga smo imali strašnih problema. Jednog ujaka osudili su na smrt. Kasnije su mu se smilovali i kaznu promijenili u dugogodišnji zatvor. Drugi ujak je poginuo, a tetu su ustaše uhitili i maltretirali.

Sjećam se dana kada me je posjetio ujak. Bilo je proljeće. Pozvao me sa strane i rekao mi da se više ne mučim služeći drugima. “Uzmi pušku, priključi se partizanima i oslobodi ovu zemlju”, rekao je. Poslušala sam ga i krenula u nepoznato. Tada nisam znala koliko je moja odluka bila opasna.

Moja obitelj živjela je u neprestanom strahu. Bojali su se svakog nepoznatog gosta. Ja sam živjela dvadesetak kilometara dalje i strahovala od ružnih vijesti. Samo da nitko ne dođe i kaže mi da moje obitelji više nema. Sjećam se onog dana kada me je posjetio ujak. Bilo je proljeće. Pozvao me sa strane i rekao mi je da se više ne mučim služeći drugima. “Uzmi pušku, priključi se partizanima i oslobodi ovu zemlju”, rekao je. Poslušala sam ga i krenula u nepoznato. Nisam znala koliko je moja odluka bila opasna. Nisam imala pojma što me čeka. Bila sam mlada i hrabra. Ionako nisam imala što za izgubiti.

KAKO SAM POSTALA BORAC

Povezala sam se s jednom omladinskom antifašističkom grupom u Gornjem Stupniku i već sam se 10. lipnja 1943. godine pridružila partizanima. Tada sam imala samo sedamnaest godina. Pobjegla sam u šumu i priključila se 13. proleterskoj udarnoj brigadi “Rade Končar”. Prošla sam obuku za rukovanje oružjem. Dobila pištolj i pušku. I postala borac, partizanka, drugarica.  Nisam ni razmišljala da sam jako mlada, dijete s oružjem. Preda mnom je bio cilj, a oko mene ljudi s idealima. To je bilo posebno vrijeme. Svi su bili hrabri i čvrsto uvjereni u svoju odluku.

Počela je bitka na Žumberku. Vrlo brzo sam ranjena, i to dva puta u razmaku od petnaest minuta. Liječili su me u partizanskoj bolnici u šumi. Ležala sam na poljskom krevetu. Sjećam se da od granata nisam čula medicinsku sestru. Bila sam sretna jer ozljede nisu bile ozbiljne i što se brzo mogu vratiti u borbu. Stigla je nova naredba. Napuštamo Žumberak i krećemo dalje. Nisam znala gdje, a kamoli da će se taj put odužiti na dvije godine i sedamnaest tisuća kilometara.

Uvijek bih pronašla snagu i sjetila se nekog domišljatog rješenja. Nisam smjela odustati. Sjećam se da sam rijeku Neretvu preplivala držeći se za rep od konja. Bojala sam se visine i nisam se usudila hodati po onoj razrušenoj konstrukciji mosta kod Jablanice.

Krenuli smo prema Bosni. Zaustavili smo se u Drvaru. Tamo sam prošla medicinsku obuku pa sam ostatak rata provela kao bolničarka. Prehodali smo cijelu Bosnu. Sjećam se da smo planinu Vranicu, koja je visoka 2200 metara nadmorske visine, prelazili dvaput. Bili smo očajni, bez vode i hrane. Dvoje naših suboraca preminulo je od iscrpljenosti. To je bilo grozno razdoblje, ali ja sam bila hrabra. Uvijek bih pronašla snagu i sjetila se nekog domišljatog rješenja. Nisam smjela odustati. Sjećam se da sam Neretvu preplivala držeći se za rep od konja. Bojala sam se visine i nisam se usudila hodati po onoj razrušenoj konstrukciji mosta kod Jablanice.

ORDEN ZA HRABROST

Nakon pola godine hodanja napokon smo prešli Drinu i ušli u Srbiju.  Borili smo se u Durmitorskoj operaciji, jednoj od najgorih u Drugom svjetskom ratu. Tamo sam zaslužila orden za hrabrost jer sam spasila tri ranjena suborca. Krenuli smo prema Beogradu i sudjelovali u Beogradskoj operaciji, jednoj od najvećih i najznačajnijih bitaka u Drugom svjetskom ratu. Borili smo se mjesec dana i naposlijetku 20. listopada 1944. godine oslobodili grad. Slijedeći na redu bio je Zemun, koji je tada bio u sastavu NDH.

U grad smo ušli kroz Dubravu. Hodali smo cestom koja se danas zove Avenija Dubrava. Čula sam pucnjave u daljini. Većina ustaša je pobjegla, ali pojedine grupe još su pružale otpor. Grad je bio prazan. Ljudi su se sklonili u kuće i iza zastora napeto iščekivali osloboditelje.

Sjećam se dana kada je stigla naredba da krećemo u razbijanje srijemskog fronta. Mi smo bili hrvatski partizani i bili smo silno uzbuđeni jer smo znali da se napokon približavamo našem gradu. Priprema se oslobođenje Zagreba, dan o kojem smo svi maštali. U sljedećih pola godine trebalo je osloboditi Slavoniju. I napokon je sve bilo spremno za proboj prema Zagrebu. Bio je 8. svibnja 1945. godine. U grad smo ušli kroz Dubravu. Hodali smo cestom koja se danas zove Avenija Dubrava.

Čula sam pucnjave u daljini. Većina ustaša je već napustila grad, ali pojedine grupe su još pružale otpor. Hodali smo u koloni. Grad je bio prazan. Ljudi su se sklonili u kuće i iza zastora napeto iščekivali osloboditelje. Tramvaju nisu vozili, a dućani su bili zatvoreni. Prolazili smo današnjom Maksimirskom ulicom u smjeru Kvaternikovog trga. Putem su nam se priključivale druge partizanske jedinice i stvorila se ogromna gužva. Sjećam se kako su nam pricali da ustaše bježe prema austrijskoj granici.

Mnogo je majki iz svih dijelova Hrvatske tih dana doputovalo u Zagreb. Zanimala ih je sudbina njihovih sinova. Moji roditelji nisu dolazili. To me i danas rastuži. Bili su toliko siromašni da nisu mogli platiti put do Zagreba. A i netko im je rekao da sam poginula.

Svako malo smo morali stati. Odjednom mi se obratila starija žena: “Drugarice, koja je to jedinica?”. Odgovorila sam joj. Pitala me jesam li upoznala njezinog sina. “Jesam, majko, bio je moj komadant. Poginuo je u Srbiji.” Žena me samo tužno promatrala. Objasnila sam joj gdje smo ga sahranili. Zagrlila me je i šapnula: “Hvala ti. Napokon znam gdje mi je dijete”. Mnogo je majki iz svih dijelova Hrvatske tih dana doputovalo u Zagreb. Zanimala ih je sudbina njihovih sinova. Moji roditelji nisu dolazili. To me i danas rastuži. Bili su toliko siromašni da nisu mogli platiti put do Zagreba. A i netko im je rekao da sam poginula.

Stigli smo na Trg Republike. Tamo su nas dočekale euforične mase. Ljudi su bili presretni. Narod je izašao na ulicu. Svi su nas grlili. Stalno su ponavljali kako ne mogu vjerovati da smo uspjeli. Rat je završio. Svi su pjevali i plesali kola. To je bio dan zbog kojeg se sve isplatilo. Nagrada za sve naše muke.  Tog smo dana zaboravili na šumu, glad, hladnoću. Samo smo razmišljali o budućnosti koja nas čeka. Slavlje je završilo velikim mitingom oslobođenja, 11. svibnja 1945. godine, pred više od sto tisuća Zagrepčana, na kojem su govorili generali Jugoslavenske armije, a dva dana kasnije održana je prva velika vojna parada.

Nadređeni su me htjeli zadržati u vojsci. To sam rezolutno odbila. Bilo mi je dosta stege i discipline. Samo sam željela tešku ratnu priču ostaviti iza sebe i započeti normalan život. Brzo sam se zaposlila kao higijeničarka u domu za ratnu siročad. Kasnije sam se udala, završila gimnaziju i zaposlila se kao trgovkinja. Uvijek sam se radovala Danu oslobođenju Zagreba. Taj dan je obilježio moj život. I onda odjednom tišina. Taj datum se više ne spominje, kao da je izbrisan iz povijesti. Prije sam bila junak, primila sam brojna priznanja i ordenje, a sad se ne smijem glasno pohvaliti da sam oslobodila Zagreb od nacista. Moram šaputati o nečemu na što sam toliko ponosna.

Bila sam dio pobjedničke vojske. Moja generacija polako umire. Ostalo je tek nekoliko svjedoka tog vremena. Zbog toga sam odlučila napisati knjigu o svom ratnom putu.  Pisala sam dvije godine i zastala na događajima u Drvaru. Na pola puta. Toliko je sjećanja, ljudi i događaja. Toliko smo toga zajedno prošli. Toliko se žrtvovali. I sve bi bilo uzalud da se nije dogodio taj 8. svibnja. Dan kada je prije sedamdeset godina Zagreb napokon postao slobodan grad.

DVE LEGENDE: Ljubisa Samardzic o susretu sa drugom Titom

Imao sam zaista veliku privilegiju da upoznam druga Tita negde 1966-e godine. Tog dana u hotelu 'Rivijera' u Puli, bila je Mira/supruga/, Jovanka Broz, Tito, bio je Edvard Kardelj i Pepca Kardelj 

Tog dana smo sedeli, u stvari i razgovarali o svemu i svacemu. U te dane secam se da je napravio jedno veliko iznenadjenje. Oni su licno pozvali Pikasa, zamolili su ga najljubaznije da napravi jedan veliki plakat. Moram da priznam zacudjujuce deluje da je Pikaso rekao: 

- Nema problema, to ce biti gratis - znaci jednom recju, postovalac veliki svetskih umetnika, istovremeno postovalac, u stvari filmskih umetnika svoje zemlje. 

Kad je bila 'Bitka na Neretvi' secam se da smo napravili jednu veliku 'dalaveru', kako bi rekle moje Nislije. Nama je titov sef obezbedjenja rekao: 

- Tito nece moci da ostane na prijemu posle 'Bitke na Neretvi'. 

Ja sam tada Bati rekao: 

- Bato,molim te ajde da ti i ja sad pred sam pocetak da ga ubedimo da ostane makar sat vremena.

Tito je trebao da ide u Split, bila neka velika festa ujutro rano u 6h. I mi direktno kod njega, Bata kod Jovanke i u jednom trenutku ja mu kazem: 

- Druze Predsednice, pa malopre su Vam rekli da necete biti sa nama da podelite veliku radost, ovo je film koji ste i Vi nekako 'radjali' zajedno sa nama i Vasa proslost je u stvari negde ugradjena u to. 

I on pita Jovanku: 

- Jel' po istoj stvari?, kaze : - Jeste. 

Dosli su, ostali su sat i po. Verovali vi ili ne, da su nas policajci jurili sto smo napravili ovaj veliki gaf, jer je trebao od premijere pa do recimo Verudele, obezbediti put. 

Najlepsa stvar se desila u stvari onda kad smo mi napravili, secam se dobro kad smo radili i napravili 'Valter brani Sarajevo' i kad smo u Sarajevu imali veliku premijeru. Velika premijera na kojoj je on bio prisutan. On je sa velikim odusevljenjem prihvatio kompletno film i kad je bio veliki skup, on je rekao: - Ovo je potpuno 'novo' lice rata. Ovo je pravi, pravcati film popularan koji ce napraviti cudo.''

SUDBINA GA NIJE MAZILA: Potresna životna priča legendarnog Ljubiše Samardžića!

Ljubiša Samardžić potiče iz rudarske porodice. Život ga nije mazio, a talentovani glumac, koji je osvojio srca televizisjke publike brojnim ulogama, koračao je uzdignute glave čak i u njatežim momentima

"Ja sam u stvari čovek iz rudarske porodice, koji smatra da je taj rudarski hleb zaista težak. Znam da sam kao dete upamtio nešto veoma značajno, a to je poštovanje čoveka po svaku cenu i požrtvovanje za svakoga. Uvek sam u igru unosio srce i iskrenost, želeći po svaku cenu da mi se to vrati. Na sreću, ta moja iskrenost je bila presudna da imam veliki, ogroman kredibilitet autora i kod kolega", rekao je legendarni umetnik.

Ipak najteži životni udarac doživeo je kada je ostao bez sina Dragana, koji je preminuo u 34. godini od leukemije. Zbog gubitka sina njegov život je izgubio smisao na trenutak, međutim uz pomoć supruge Mire koja ga je podigla sa dna, uspeo je da se izbori i krene dalje.

"Od kad smo formirali porodičnu produkciju pre dvadeset i kusur godina, naš Gaga je obavljao veoma delikatne produkcione poslove. Posle njegovog odlaska produkcija je ostala bez glave. Majka u prvo vreme nije mogla ništa da radi, jer je njegov odlazak trebalo izdržati. Kada je Gaga odlazio, mislio sam da neću moći da izdržim i da će mi uskoro doći kraj, ali me je Mira trgnula i naterala da radim jer ću u tome, kako je rekla, naći smisao opstanka. Kako je vreme odmicalo, a teret bivao sve veći i veći na mojim plećima jer je dugove trebalo vratiti, Mira je shvatila situaciju i spontano je zauzela njegovo mesto u produkciji. Ona je oduvek mnogo radila jer potiče iz čestite i vredne porodice u kojoj je rad svetinja, a ne teret. Nas dvoje smo srećan spoj. Težimo istom cilju, da snimimo nešto prijatno, lepo, ukusno, da delo nosi toplinu, da ispunjava ljude, da mogu da gledaju i bake i deca. Mi jedno prema drugom imamo nesebičan odnos i u poslu i u životu, što je retkost za današnje brakove. Zajedno smo jači, odolevamo uspešno prekim pogledima", potresnim glasom pričao je tada Ljubiša Samardžić.

Poznat kao umetnik koji brižljivo čuva intimu, prilikom rada na seriji "Miris kiše na Balkanu" otkrio je nekoliko detalja o svojoj Miri koja mu je bila oslonac i davala vetar u leđa.

"Kao što je ljubav presudna u životu junaka "Miris kiše na Balkanu", tako je i za mene ljubav bila presudna u izboru životnog saputnika, iako je moja majka "zagovarala" drugu. Zavoleo sam prelepu, šarmantu, pametnu i premladu Miru iz čestite građanske porodice. Vodio sam računa s kim počinjem zajednički život. Osećao sam da je ona žena mog života. I nisam se prevario. Mira je rasla u porodici koja poštuje dom, knjigu, muziku, pozorište, ali ponajmanje film. Venčanjem je u moj razbarušeni život unela unutrašnji red i mir, neophodan za mirnu karijeru glumca. Divio sam se njenom odnosu prema deci, meni, prijateljima, smislu za lepotu, a posebno komunikaciji s ljudima. Bila je i ostala ponosna. Ćutala je i kada jesmo i kada nismo imali, znala je da drugima podari radost i pomoć, i sve je uvek činila srcem, iskrenošću. I sve ove vrline unela je i u naš zajednički posao", rekao je ranije Samardžić i dodao:

"Kad je Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me prenula i trgnula, jer je bila svesna da sam moralno pao, smršao, izgubio volju za bilo čime. Govorila mi je: "Čoveče, život je smrt, upamti to! Nastavi da radiš jer ćeš u tome naći smisao opstanka". Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju."

Nikada ga pozitivan duh nije izdao, a pre nekoliko meseci pojavio se na jednom događaju.

"Zdravlje nije baš najbolje, ali u svakom slučaju idemo dalje", rekao je pre nekoliko meseci Samardžić.

Osim supruge Mire, oslonac mu je ćerka Jovana, ali i unuci.

"Unuci su u naš život uneli novu energiju. Mira je bila i ostala stub kuće, oslonac i golema pomoć", rekao je Ljubiša.

Ljubiša je preminuo 8.septembra 2017. godine, u 80. godini života, posle duge i teške bolesti.

LEGENDARNI SMOKI: Po ovim ulogama ćemo pamtiti Ljubišu Samardžića

Tokom pola veka profesionalne karijere Ljubiša Samardžić odigrao je 98 uloga na filmu i 33 na televiziji. Debitovao je 1960. u filmu "Spletka i ljubav" Save Mrmaka i Janeza Šenka, a poslednji put pred kamerama se pojavio 2011. u filmu i TV seriji "Miris kiše na Balkanu" koje je i režirao

Ovo su neke od legendarnih uloga po kojima ćemo ga pamtiti:

Mikajlo - "Prekobrojna" (1962)

U filmu o životu mladih na radnim akcijama režirao je Branko Bauer. Ljubiša je igrao momka koji se zaljubio u studentkinju Nadu (Snežana Mihajlović) iako je bio u vezi sa Malenom (Milena Dravić) koja ga je stalno pratila na radnim akcijama, iako prekobrojna. Pošto nije uspeo u udvaranju, vratio se Maleni koja ga je verno čekala.

Bio je ovo prvi film u kojem je glumio sa Milenom Dravić. Igrali su zajedno u preko 30 ostvarenja i bili su jedan od omiljenih glumačkih parova u SFRJ.

- Milena je u početku bila mlado, bezazleno devojče sa prostosrdačnim licem, dakle " naivka", kako mi to kažemo, a već nakon dve-tri godine postala je izvrsna dramska glumica - rekao je Ljubiša 1983. u intervjuu za "Letnji as".

Milena Dravić je 2014. izjavila za "Mondo":

- Taj film nas je oboje izbacio u orbitu, to je neki naš lični pečat. Mislim da je trebalo da uradimo još neki film zajedno kao partneri. Ono što smo igrali igrali smo dobro, bili smo dobri partneri i prijatelji, nismo izneverili jedan drugog.

Smoki - "Peščani zamak" (1963)Ova uloga donela mu je doživotni nadimak. U filmu slovenačkog reditelja Bostjana Hladnika igrao je jednog od dvojice drugara na letovanju koji sreću devojku (Milena Dravić) samo u kaputu i bikiniju koja tvrdi da su joj ukrali novac i odeću dok se kupala. Ona im se pridružuje, pomalo se ljubakajući sa obojicom, dok oni počinju da kradu zbog nje. Četiri godine kasnije Samardžić je ponovio ovu ulogu i u šestodelnoj TV seriji "Smoki".

Mali - "Jutro" (1967)Jedan od prvih jugoslovenskih filmova koji je bio zabranjen režirao je Puriša Đorđević. Za ulogu partizanskog poručnika koji posle rata dolazi u Čačak i prolazi kroz razne sukobe sa bivšim saradnicima neprijatelja, ovaj nekadašnji vojnik nastavlja sa ubijanjem i u vreme mira. I pored zabrane film je Samardžiću doneo Zlatnog lava u Veneciji za najboljeg glumca, što do sada nikome više sa ex YU prostora nije pošlo za rukom.

- Film u Veneciji doživljava ovacije. Prolamalo se prepunom salom: "Bravi, bravi...!" Na konferenciji za štampu divljenje novoj filmskoj poetici i hrabrosti filma i pitanje: "Ko je glumac u ulozi Malog u filmu?" U holu palate srećemo legendarnog Luisa Bunjuela, koji nam se osmehuje. On posle nas ima projekciju filma "Lepotica dana" s  Katrin Danev i Žanom Sorelom. Tu je i "Stranac" Lukina Viskontija s Marčelom Mastrojanijem. Konkurencija za pamćenje - kazao je Samardžić 2015. u intervjuu za "Dnevni avaz" i potom dodao:

- Bliži se povratak. Ulazeći u hol vile u kojoj smo smešteni, nenadano u hotel stiže pismo direktora festivala Luiđija Kjarinija da se pre nego što krenemo Ljubiša Samardžić hitno javi direkciji festivala. Prvo što sam pomislio - najgore. Da se našem malom šestomesečnom sinu Gagi nešto nije desilo. Jurim ka direkciji festivala. Dočekuje me omanji, punačak, mio čovek s naočarima. Od srca mi uzvraća otpozdrav: "Vi ste dobili Zlatnog lava kao najbolji glumac festivala". Skočih kao oparen. Zgrabih čovečuljka i počeh da ga sumanuto okrećem oko ose uz moje divljenje: "Nije istina, nije istina!" U koloni pobednika supruga Mira i ja bili smo rame uz rame s Luisom Bunjuelom, Širli Najt, a iza nas članovi ekipe Bunjuela: Žan Sorel i Ketrin Danev. Bila je to svetla noć našu mladu porodicu.

Novak - "Bitka na Neretvi" (1969)U jednom od najuspešnijih jugoslovenskih filmova svih vremena, u režiji Veljka Bulajića, glavne uloge igrale su svetske zvezde Jul Briner, Orson Vels, Franko Nero i Hardi Kriger, a domaće glumce predvodio je Ljubiša Samardžić u liku Novaka mitraljesca koji zaustavlja četnički napad.

Film je bio nominovan za Oskara za strani film a Ljubiši Samardžiću doneo je Gran pri na filmskim susretima u Nišu.

U TV seriji Ive Štivičića, Samardžić je igrao vođu grupe krijumčara koja operiše u okolini Zagreba od 1941. do 1943. i bori se ne samo sa konkurencijom već i sa Nemcima i ustašama. Iako je snimljena sedamdesetih godina, u seriji TV Zagreb nema ni traga od partizana, revolucije ili drugih ideoloških elementa tipičnih za serije iz ovog perioda. Uprkos tome emitovala se zahvaljujući zauzimanju književnika Miroslava Krleže i političara Vladimira Bakarića.

Zis - "Valter brani Sarajevo" (1972)U kultnom filmu Hajrudina Krvavca, slobodnoj interpretaciji biografije antifašističkog borca iz II svetskog rata, Vladimira Perića Valtera (Bata Živojinović), Samardžić je igrao Zisa, njegovog najbližeg saradnika.

Kovač - "Bombaši" (1973)Igrao je najboljeg druga i hrabrog saborca Đoke (Bata Živojinović) u ratnom ostvarenju Predraga Golubovića. Antologijska je scena u kojoj njih dvojica žongliraju bombama pre nego što ih bace na nemački bunker.

Vojislav Trajković - "Ljubavni život Budimira Trajkovića" (1977)Igrao je oca glavnog junaka, Bude (Predrag Bolpačić), mladića od kojeg se očekivalo da nastavi porodičnu tradiciju graditelja mostova. No, ta profesija podrazumeva stalno seljakanje, što Budi kvari ljubavni život. Film je režirao Dejan Karaklajić a Budinu majku glumila je Milena Dravić.

Borivoje Šurdilović Šurda - "Vruć vetar" (1980)U seriji scenarista Siniše i Ljiljane Pavić i reditelja Aleksandra Đorđevića, Ljubiša je igrao legendarnog Šurdu, momka iz Vlasotinca koji dolazi u Beograd u potrazi za poslom i "privremeno" se nastanjuje kod ujaka Firge (Miodrag Petrović Čkalja).

Zanimljivo je da se "Vruć vetar" s uspehom prikazivao i u Češkoj, Rumuniji, Austriji i Mađarskoj.

U Mađarskoj je serija bila proglašena za najbolju svih vremena, a kada je Samardžić sredinom 80-ih došao u Budimpeštu kako bi dobio posebnu nagradu za glumca godine, dočekalo ga je više od 100.000 ljudi.

Uporedo sa serijom, snimljen je i film "Avanture Borivoja Šurdilovića". Za ulogu Šurde Samardžić je svojevremeno na jednom rimskom festivalu dobio nagradu za najboljeg glumca Evrope.

Siniša Pantić, 1980-86.

Igrao je nastavnika Sinišu Pantića u tri filma Milana Jelića: "Rad na određeno vreme" (1980), "Moj tata na određeno vreme" (1982) i "Razvod na određeno vreme" (1986). Trilogija prati život nastavnika bez stalnog zaposlenja koji se zaljubljuje u razvedenu majku (Milena Dravić) jednog svog đaka (Nikola Kojo).

Lampas - "Savamala" (1982)U filmu Živorada Žike Mitrovića o događajima iz 1936. koji su prethodili krahu buržoazije u Jugoslaviji a koji su prikazani kroz krvave štrajkove i buđenje građanske savesti u sirotinjskom beogradskom naselju Savamala, Samardžić je igrao neobuzdanog Lampasa, "solunca, kurvara, pijanca, borca za radnička prava, komunistu i nesvesnog anarhistu koji psuje ko kočijaš", kako ga je opisao Zoran Panović u "Danasu".

Dr Ivan Sekulović - "Nije lako sa muškarcima" (1985)U ovoj romantičnoj komediji udvarao se Mileni Dravić (Gordana Diklić), samohranoj majci tri ćerke koja, neplanirano, odlazi na letovanje sa sve tri i tamo doživljava pravu avanturu.

Valentino "Trovač" - "Život je lep" (1985)U filmu Bore Draškića, Ljubiša je igrao kelnera kafane uz prugu u kojoj su putnici iz voza primorani da provedu jedan dan jer je mašinovođa, kome se smučio sistem, zaustavio voz u nepropisano vreme na nepropisanom mestu.

U intervjuu za "Dnevni avaz" 2015. Samardžić je nabrojao svoje omiljene uloge:

- Lampas, Valentino, Šurda i Crni Roko. To su uloge koje nisam pravio, već ih nosio srcem.

Boško Simić - "Policajac sa Petlovog brda" (1993-94)U 12 epizoda TV serije u režiji Mihajla Vukobratovića, po scenariju Predraga Perišića, Smoki je bio policijski inspektor i otac petoro dece sa četiri bivše supruge (Svetlana Bojković, Neda Arnerić, Milena Dravić, Maja Sabljić). Sve njegove bivše su vrlo uspešne poslovne žene, a njihove karijere ne ostavljaju nimalo vremena za porodični život, dok Boško sa decom živi u kući na Petlovom brdu i za njih je i otac i majka.

- Ja sam jedan od glumaca koji je mnogo igrao na ekranu, mnogo voleo na ekranu, a nije mnogo ljubio! - govorio je Smoki za "Letnji AS" 1983.

- Jedan sam od onih retkih koji je ljubav iskazivao okom, kroz progutanu knedlu, trptaj, drhtaj, kroz način na koji se izjavljuje ljubav, često kroz ljubavni poraz. Više sam držao partnerku za ruku nego što sam je ljubio. Često sam svoju ljubav ispatio u nekom ćošku. Donosio sam ljubavnu setu, tako poznatu i prigvatljivu onim gledoaicma koji usamljenost i sami u tom trenutku osećaju.

Ljubišina supruga Mirjana ovako je opisala njegove uloge:

- Sve ono što ste videli u likovima, sve ono što je plemenito, toplo i ljudsko to je u njemu i to provejava u mnogim ulogama. Ne znam da li ste zapazili, ali on nikada nije igrao negativce i nije igrao ljubavnike, što ne znači da nije mogao da ih igra - rekla je gospođa Samardžić za Mondo 2014.