PropellerAds
Приказивање постова са ознаком kapitalizam. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком kapitalizam. Прикажи све постове

четвртак, 10. децембар 2015.

NEOLIBERALNI KAPITALIZAM: Globalna Prijevara koja je Superbogate učinila još Bogatijima

Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijardi dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.




  • Neoliberalna politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih
  • Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali
  • Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njezina rasta niže
  • Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je – kontraproduktivna
  • Potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć
  • UN: “Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji jedini je način da se konačno prevlada kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”
  • Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara
Ovo se nije dogodilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je izravni rezultat politike.

Evo nekoliko poteza: smanjenje poreznih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomske naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.
Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To se u teoriji nije moglo predvidjeti. Ekonomisti Friedrich Hayek, Milton Friedman i njihovi učenici – u tisućama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj suvremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.
Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprječavajući “nadolazeću plimu koja podiže sve brodove”. Ovi pioniri su 30 godina provodili svoj globalni eksperiment i sada imamo rezultate.




Potpuni promašaj.
Stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali, ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći kaos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokracije.
Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hayek, Friedman i njihovi učenici. Izvješće nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.
Kako se neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela stezati od 1980-ih na ovamo, stopa rasta je počela opadati, a nezaposlenost rasti.



Izraziti rast u bogatim zemljama tijekom 1950, 60-ih i 70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalih 99% jedinstvenu šansu zahtijevati preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimuliralo potražnju.
Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.
U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebala se povećati ekonomska učinkovitost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.
Kako su se smanjivali porezi bogatima i poduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pala je razina investicija, kao i očekivani rast.
Zagovarači neoliberalizma su također inzistirali da će nekontrolirana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale. Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je kontraproduktivna.
Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti potaknuti privatno poduzetništvo, ali će se obogatiti špekulanti koji su upropastili ekonomiju: Goldman Sachs i druge banke sada razmišljaju odgoditi isplatu bonusa kako bi to iskoristile.
“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji”, kažu UN jedini je način da se konačno prevladati kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja “.
Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara.
Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i provođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć.

A Hrvatska? Duplo više mulijunaša nego prije 10 godina!

U proteklih šest godina od kada gospodarska kriza trese Hrvatsku broj ljudi čije bogatstvo prelazi 167 milijuna kuna povećao se i trenutno ih ima 250. Oni raspolažu s 41 milijardom kuna. Prije deset godina u Hrvatskoj ih je bilo 128, a prema procjenama do 2023. godine trebalo bi ih biti 293.
Rezultati su to izvješća “The Wealth Report 2014″ koje je objavila konzultantska kuća za pitanja imovine sa sjedištem u Londonu, Knight Frank. U imovinu multimilijunaša Knight Frank ubraja kuće za stanovanje, nekretnine, dionice i druge vrijednosne papire, umjetničke kolekcije, zlato, jahte, vino, satove i ostale predmete putem kojih najbogatiji nastoje sačuvati i uvećati imetak, piše Glas Slavonije.




S druge strane sve je više siromašnih radnika. Hrvatska je, prema istraživanju Europske komisije najsiromašnija u EU uz Bugarsku i Grčku. Na 1000 građana siromašno je njih čak 209. Petina od 800 tisuća mladih u Hrvatskoj u povećanom je riziku od siromaštva, njih je, dakle, oko 150.000. Čak 85 tisuća radnika koji su zaposleni su siromašni jer mjesecima ne primaju plaću, a siromašnim se smatraju samci koji mjesečno raspolažu s manje od 2100 kuna, ili primjerice bračni par s dvoje djece čiji je mjesečni budžet manji od 4221 kune.
Zavod za zapošljavanje trenutno broji oko 296 tisuća osoba, no krajem rujna ta će se brojka povećati nakon što završe sezonski poslovi.
U Hrvatskoj je sve više siromašne djece. Njihov broj se u zadnje dvije godine povećao za deset posto i trenutno ih je u Hrvatskoj oko 45 tisuća.
U Hrvatskoj je siromašno 26 posto osoba starijih od 65 godina, 17% osoba u dobi od 17. do 54. godine, 42% jednočlanih kućanstava u kojoj živi žena 41%, kućanstava u kojima živi samac stariji od 65 godina, 40% kućanstva u kojima živi samohrani roditelj i dijete, 15% kućanstava u kojima žive dva roditelja i dijete.

петак, 30. октобар 2015.

KAPITALIZAM JE NAJTEŽA BOLEST ČOVEČANSTVA

Današnje zlo nije očigledno jer ga prikrivaju prividne draži kapitalizma. U nekim okvirima zlo je jasno uočljivo – postoje masakri, siromašnim zemljama otimaju sirovine, a za naftu se vode žestoki ratovi



Danas je, na neki način, zabranjeno da čovek ne bude demokrata, kaže Alen Badju, francuski filozof, matematičar, dramski pisac, romansijer, levičar, aktivista koji se ne libi da govori i piše o neuralgičnim tačkama savremene politike. Filozofski opus tog mislioca svetske slave raznovrstan je baš kao i njegova politička aktivnost.
Rođen je 1937. u Maroku, a u Parizu je završio studije filozofije na prestižnoj Ekol normal superior. Godine 1964. objavljuje roman „Almagest”. Slede filozofska dela „Teorija subjekta”, „Može li se misliti politika”, „Biće i događaj”, „Manifest za filozofiju”, „Etika”, „Logike svetova”, „Komunistička hipoteza”, „Platnova država” i dr. Kod nas su prevedeni „Pregled metapolitike” (izdavač „Filip Višnjić”), „Sveti Pavle: utemeljenje univerzalizma” („Albatros plus”) , „Pohvala ljubavi” („Adresa”), „O mračnom slomu” i „Buđenje istorije” (oba u izdanju Centra za medije i komunikacije)...
Razgovor koji smo vodili ovog leta, u jedno rano jutro – njegov omiljeni deo dana, u mirnom delu Pariza, započinje pričom o maju ’68. i o revoluciji u koju i danas veruje...



Iako se svet promenio, ostali ste verni ideji revolucije. Da li se zalažete za onu unutrašnju, moralnu, ili za spoljašnju, društvenu revoluciju?
Danas je teško razlikovati te dve stvari. Treba izvući pouke iz prošlosti. Na primeru SSSR i Kine uverili smo se da revolucija ne vodi nužno emancipaciji, jer su to u velikoj meri bile terorističke, despotske, ali naposletku zemlje-gubitnici. Moj profesor Altiser je govorio: „Marks je zagovarao dve revolucije: jednu naučnu, vezanu za materijalizam i privredu, i drugu misaonu, filozofsku.” Takav pristup je danas potreban.

Početkom novog veka objavili ste „Komunističku hipotezu”. Iako je u 20. veku komunizam doživeo poraz, vi i dalje verujete u njega?
Verujem u prvobitan smisao komunizma koji je izložen u „Manifestu komunističke partije”: emancipacija i jednakost u društvu. Diktatura privatne svojine razorila je društvo. Sva moć je u rukama male grupe oligarha koju opslužuju bankari i političari. Takav sistem stvara svet bez pravde i budućnosti. Tokom vladavine kapitalizma izbila su dva svetska rata. Rat i danas pogađa razne krajeve sveta.

Bivše komunističke zemlje, poput Rusije i Kine, kao i države nekadašnjeg Istočnog bloka, teže kapitalizmu. Siromašne zemlje, baš kao i bogate, fascinira kapitalizam...
Očaranost kapitalizmom je razumljiva pojava jer je on razvio privredu sledeći sopstvena pravila i iznedrio bogate i moćne zemlje. Ljudi su opčinjeni njime kao deca šljaštećim igračkama. Ta fascinacija je razumljiva, naročito u svetu u kojem je druga hipoteza poražena, jer su socijalističke zemlje doživele poraz. Ali u tom divljenju ljudi zanemaruju pitanje pravde.


Da li smatrate da u kapitalizmu nema pravde?
Kapitalizam je izgrađen na suštinskoj nepravdi. Bogatstvo je u rukama šačice ljudi. Tokom krize jedan odsto stanovništva nastavio je da povećava profit, a ostalih 99 odsto bilo je na gubitku. Jedan odsto ljudi poseduje 45 odsto svetskog bogatstva, a 10 odsto stanovnika raspolaže s 86 odsto ukupnog bogatstva. Nejednakost je ogromna – ne samo u bogatstvu, već i u moći. Politika bogatih zemalja svodi se na odbranu ličnih povlastica. Ne biraju sredstva – ako treba, ratuju. Svet nije samo nepravedan, već i nestabilan. Ko misli da će kapitalizam zauvek vladati – greši!

Kažete da je kapitalizam razbojništvo i da ga treba srušiti.
Kapitalizam daje moć šačici ljudi i to na osnovu sredstava za proizvodnju i bogatstva. To je bolestan svet. Patologije treba istrebiti ili izlečiti a kapitalizam je postao bolest čovečanstva. On nije normalno stanje. U današnjem svetu možda i jeste, ali samo zato što se komunizam, do sada, pokazao kao neodrživ.

Oštro pišete i o demokratiji. Kažete da danas demokratija otkriva jedno autoritarno lice i da je, na neki način, zabranjeno ne biti demokrata.
Svaka demokratska vlada oslanja se na kapitalizam. Nema izuzetaka. Marks je rekao da demokratske vlasti rade u korist kapitala. Bio je u pravu, a to danas najjasnije uviđamo. U Francuskoj je za predsednika izabran levičar. On vodi istu politiku kao njegov prethodnik, desničar.


Zašto?
Jer nema izbora. Primoran je da vodi politiku koja jača ekonomske interese vladajuće klase. Političari spasavaju banke i kapitalistički sistem. Osuđujem ovu ulogu vlade.
To nije vođenje prave politike. Ona se svela na izborne kampanje.


Tvrdite da zlo u našem svetu nije vidljivo. Kako ga onda prepoznati?
Današnje zlo nije očigledno jer ga prikrivaju prividne draži kapitalizma, ono potiče od kapitalizma koji vlada svetom. U nekim okvirima zlo je jasno uočljivo – postoje masakri, siromašnim zemljama otimaju sirovine, a za naftu se vode žestoki ratovi... Veliki imperijalistički konflikti su zlo. SAD izjavljuju da zastupaju dobro i to im daje pravo da šalju vojne ekspedicije da intervenišu gde im se prohte.

„Zlo je perverzija istine”, beležite u „Etici”. Pojam perverzija ovde ima posebno značenje?
Zlo je ono što se izdaje za istinu, a to nije. Zlo čine obmane: ugnjetavanje i surovost koji su servirani kao vrlina i pravda; stvarno zlo je ono koje obmanjuje ljudsku svest. Zlo koje nas ne dovodi u zabludu lako prepoznamo i, samim tim, borimo se protiv njega. Kad se nađu pred neskrivenom strahotom, npr. masakrom, ljudi reaguju. Ali ono što mi vidimo samo je jedan segment zla. Jer, zlo je u svojoj najčistijoj definiciji skriveno i ogrnuto velom dobra. Upravo bih tako opisao imperijalističku politiku zapadnih zemalja koje promovišu demokratiju i političku istinu. Laž predstavljena kao istina jeste zlo, u tome je perverzija istine.

Kad govorite o zlu, govorite i o istini. Ali, pojam istine koristite u množini.
Ideja o postojanju jedne istine nije filozofska, već religiozna. Religija je usmerena ka jednoj istini. U nereligijskom smislu, pojam istina se koristi u množini. Izneo sam četiri različita tipa istine: prve su naučne, opštepriznate, druge – umetničke, a treći tip čine političke istine. Nasuprot prividnoj istini o kojoj smo maločas pričali, prava politička istina je verna svojim principima. Četvrti tip su ljubavne istine. One se odnose pre svega na odnose muškaraca i žena. Ljubavna istina je podloga za otkrivanje sveta udvoje. Ljubav je najosnovniji oblik komunizma – ona je komunizam udvoje.


Kad opisujete filozofa, tvrdite da je on i naučnik, i umetnik, i aktivista, i ljubavnik. Kakav je filozof-ljubavnik?
Filozof-ljubavnik je mislilac koji je iskusio ljubav. Značenje je veoma jednostavno. Već sam naveo četiri tipa istine: umetnost, nauka, politika i ljubav. U svojim razmišljanjima filozof treba da se približi svakoj od njih. Cilj filozofije je da razjasni pitanje istina.

Kažete da je danas ljubav ugrožena. Kakva joj to opasnost preti? Da li ljubav treba ponovo osmisliti, kako to kaže Rembo?
Ljubav ugrožavaju dve okolnosti. Prva je kapitalistički model života. Danas vlada sebični individualizam, a u ljubavi čovek treba da žrtvuje deo sebe i prihvati potpunu prisutnost druge osobe. Između egoizma i istinske ljubavi često postoji nesklad, pa zato ljudi sve više teže sigurnosti u ljubavi. Na internetu traže sebi sličnog partnera i ne prepuštaju se riziku koji sa sobom nose nova, slučajna poznanstva. Tako, na određen način, sklapaju ugovore, a to ugrožava ljubav koja vapi za avanturom i slučajnošću. Drugo, u modernom svetu je bitan seks kao oblik hedonizma, vladaju razvrat i seksualne slobode. Kapitalistički planiran brak, s jedne strane, i libertinizam, s druge, prete ljubavi. Danas više nego ikad treba braniti i ponovo osmisliti ljubav.


Kako to čine filozofi?
Najveći filozofi nisu zagovarali život u sigurnosti. Potraga za istinom nikad nije lišena rizika, baš kao ni ljubav. Filozof mora da se upusti u rizik ljubavi.
Neda Valčić Lazović

Berlinski zid i Kosovo

Pad Berlinskog zida, posle koga je usledio i raspad Jugoslavije, mnogi nazivaju krajem komunističke utopije. Šta se, po vašem mišljenju, dogodilo u bivšoj Jugoslaviji?
Tih godina Jugoslaviju su zahvatile dve krize. Prva je bila kriza socijalističkih država koja je poprimila svetske razmere. Sovjetski Savez se raspao, dok su se pojedine bivše komunističke zemlje priklonile takozvanom Zapadnom bloku. Kina je postala neokapitalistička i birokratska država. Dakle, bila je to svetska kriza koja je pogodila i Jugoslaviju. Na neki način, posle Drugog svetskog rata, Komunistička partija je ujedinila Jugoslaviju i održavala je kao celinu.
Druga kriza je bila nacionalne prirode. Njeni koreni su mnogo stariji i složeniji. Izbio je sukob nacionalnih entiteta, a potom su se te dve krize spojile. Jedinstven ideološki i politički sistem ujedinjavao je jugoslovenske zemlje, a njegovim rušenjem staro nacionalno pitanje je u tom regionu opet uzelo neverovatnog maha. Došlo je do sukoba i vođeni su stravični građanski ratovi, kao da se ta kriza mogla rešiti jedino raspadom Jugoslavije i stvaranjem novih, nacionalnih država... Po mom mišljenju, takav ishod nije nimalo dobar.
Tadašnja jugoslovenska kriza jeste najavljivala njen raspad, ali, stvaranje malih, nezavisnih država nije išlo u prilog tim malim državama, već velikim i moćnim zemljama. Sjedinjene Američke Države i Kina se neće razjediniti.

U političkom eseju „Okolnosti”, pisali ste i o Kosovu...
Da, pisao sam o Kosovu. Katkad pišemo samo zato što nismo u poziciji da imamo neku stvarnu moć. Ja, naime, nisam siguran u pravičnost kosovarskog separatizma. Kosovo, koje je danas potčinjeno inostranim zemljama, postalo je poprište užasnih trgovina i korumpirane politike. Takav rezultat nimalo nije vredan hvale. O njemu se ne može govoriti kao o „velikom oslobođenju”.
U Jugoslaviji su se dogodili prvi primeri sukoba u kojim je veoma teško razaznati gde je Dobro. Tamo će, jednog dana, budućnost morati da se gradi na novim temeljima.
Pod izgovorom da im se jezici i kulture razlikuju, ljudi tvrde da je suživot tu apsolutno nemoguć. To nije put napretka i globalizacije. Sad shvatate zašto se pojam istine koristi u množini.