PLAKALA JE CELA JUGOSLAVIJA: Najveća avionska nesreća u istoriji SFRJ (VIDEO)

Prvog decembra 1981. godine srušio se INEX ADRIA avion na planini San Pjer pri čemu je poginulo 180 ljudi

Jedna od najvećih jugoslovenskih avionskih nesreća dogodila se 1. decembra 1981. godine kada je avion Inex Adrije DC9 Yu – ANA, na Korzici udario u planinu u blizini grada Ajačija. Poginulo je svih 173 putnika i 7 članova posade.
Ova nesreća svrstana je među najgore nesreće na svetu iz 1981. godine i 36 najgorih nesreća ikada. Avion je poleteo iz Brnika kod Ljubljane i trebalo je da sleti kod grada Ajači na Korzici, ali se srušio na oko dvadeset kilometara od njega. U njemu su se većinom nalazili Slovenci koji su krenuli na odmor, a do nesreće je došlo najverovatnije zbog nesporazuma u komunikaciji između posade i kontrole leta.

Tokom prilaska aerodromu u u 7.52 časova, kontrola leta je naložila pilotu da se spusti na minimalnu održavajuću nadmorsku visinu od 1.364 metara. Dok se spuštao, u avionu se oglasio alarm upozorenja za prebrzo približavanje tlu, što je navelo posadu da naglo reaguje i počne sa usponom. U tom trenutku, jedno od krila aviona udarilo je u vrh planine San Pjer i otpalo, a tako oštećen avion prešao je još 700 metara, zatim udario u brdo i srušio se. Spasioci su uspeli do mesta nesreće da se probiju tek oko 16 časova.

Razbitine letala na Korziki 21-02-08 VIDEO:

Istraga je pokazala da je kontrola leta pogrešila i da su mislili da je avion bio iznad mora, dok je on u stvarnosti još bio nad kopnom, tačnije 15 km unutar planina Korzike. Posada je bila iznenađena što joj je kontrola leta dala znak da počne sa sletanjem, te su još nekoliko puta ponovili da su još u fazi prilaska, što je kontrola i primila k znanju. Posada aviona nije bila upoznata sa aerodromom na koji sleće, a takođe nisu imali informacije o udaljenosti jer im je ovo bio prvi let na Korziku. Istraga je dalje pokazala da je nedovoljno poznavanje i netačno korišćenje jezika i posade i kontrole u značajnoj meri uticalo na nesreću. Iako je kontrola leta oslobođena sumnje za nemar, kontrolor leta je nakon svega premešten na drugi aerodrom.

Odstranjevanje razbitin letala Inex Adria na Korziki VIDEO:

BRANKO KOCKICA BRILIJANTAN UŽIVO: Ovu verziju pesme "U svetu postoji jedno carstvo" NIKAD NISTE ČULI! (VIDEO)

Čuveni dečji hit sjajno zvuči i uživo, kad se uključe pojačala

Legendarni Branko Kockica odavno se zna sa čuvenim srpskim bluzerom Dragoljubom Crnčevićem Crnketom i ekipom iz “Point Blanka”, pa se pojavio kao gost na jednoj njihovoj svirci, i izveli su nesvakidašnju, bluz-rok verziju čuvene “U svetu postoji jedno carstvo”.
Svi znamo melodiju iz špice čuvene emisije “Kocka, kocka, kockica”, međutim, iznenadićete se kako to dobro zvuči i u sasvim drugačijem ambijentu, kada se uključe pojačala.

Ova neobična, spontana saradnja nije mogla da prođe, naravno, bez prepoznatljivih Brankovih fazona.

Pogledajte kako je sve to izgledalo:

Dr.Project Point Blank Blues Band & Branko Kockica - U svetu postoji jedno carstvo VIDEO:

(VIDEO) TEORIJA ZAVERE O DVOJNICIMA - Da li je legedarni pukovnik Gadafi ipak živ?

Nismo pristalice raznih teorija zavere, ali pogledajte video prilog i procenite sami. Alžirske novine tvrde da je Gadafi živ i da je osoba koja je mučena i ubijena Majid Ali Al Andalus. 

U Libiji danas vlada bezakonje i haos, zbog čega mnogi "dozivaju" bivšeg vođu u pomoć i sećaju se lepih vremena kada nije vladalo nasilje u njihovoj zemlji. Ali, mnogi veruju da Gadafi i nije mrtav...

Legendarni libijski vođa Moamer el Gadafi vladao je zemljom od 1969. do 2011. godine, kada je i ubijen u oktobru. Međutim, ne veruju svi u njegovu smrt. Razne teorije kako je on i dalje živ kruže internetom, posebno na mnogim arapskim forumima.

Sumnje da je mrtav su počele da se spominju odmah nakon njegovog ubistva, u rodnom mu gradu Sirtu. Dosta toga je ostalo nejasno oko Gadafijeve smrti, zbog čega je organizacija Ujedinjenih nacija zvanično zatražila istragu jer bi ona mogla da bude ratni zločin.

Alžirske novine tvrde da je Gadafi živ i da je osoba koja je mučena i ubijena Majid Ali Al Andalus, koji je već od pre bio poznat po sličnosti sa libijskim vođom. Veliki broj ljudi zna da imati dublera u političkom svetu nije nepoznanica.

Prema teorijama zavere, Gadafi je i dalje živ, i misli se da je CIA sa svojim prijateljima plasirala lažnu vest. Njegove pristalice i dalje tvrde i veruju da je on živ!

DA LI GADAFI IMA DVOJNIKA?

VIDEO:

ANALIZA - Zašto se Zapad i NATO pakt panično boje ujedinjenih Slovena?

Objedinjena slovenska civilizacija – bio bi to geopolitički džin u globalnim razmerama, a sudbina Evrope bila bi u slovenskim rukama. Ove reči poznatog ruskog filozofa i geopolitikologa Nikolaja Danilevskog, možda bi mogle da budu najbolji odgovor na pitanje zbog čega su gotovo sve slovenske države zbrisane sa mape. Kraj 20. veka obeležio je raspad SSSR, SFRJ, Čehoslovačke, sada se rastače Ukrajina, a u Poljskoj Pokret za autonomiju Gornje Šlezije traži federalizaciju države po ugledu na SAD…

Istoričari i geopolitičari smatraju da je rastakanje slovenskih država dirigovano spolja i da je reč o nameri velikih sila da taj prostor rasparčaju, kako bi njime lakše vladale.

– To što je govorio Danilevski, još davno su shvatili mnogi uticajni krugovi, pa su u tom smeru mnogo toga i uradili – kaže Dušan Proroković, direktor Centra za strateške alternative.

– Pomenuću Habzburge i SAD, mada je lista značajno duža. Zato danas ne možemo biti optimisti kada se govori o slovenskom jedinstvu.

A da li su slovenske države bile prilično lak plen i ako jesu zbog čega?

– Društvo je prelazilo iz jednog društvenog sistema u drugi, iz socijalizma u kapitalizam, bilo je dezorijentisano i nije imalo demokratske institucije koje bi ga držala ne okupu – ocenjuje sociolog Slobodan Vuković.

– U opštoj pometnji nisu se snašli ni narodi ni elite. A u takvoj situaciji i najmanja varnica spolja izazove požar.

Kao glavne spoljne sile koje su doprinele dezintegraciji ovih zemalja, Vuković vidi Nemačku i SAD.

– Raspad SFRJ počela je Nemačka, a završila Amerika. Države koje su izgubile Drugi svestki rat – Nemačka, Italija, Austrija, Mađarska, Bugarska – bile su protiv Jugoslavije. Amerika je to podržavala od prvog dana, jer joj je bila važna saradnja sa Nemačkom – kaže Vuković.

Tu je, dodaje on, i Katolička crkva, koja je vršila pritisak na katoličke države da se otcepe:

– To je bilo evidentno u slučaju bivše Jugoslavije, a sada se to vidi u Ukrajini, gde Katolička crkva podržava Unijatsku crkvu. Takođe, jedan od razloga je širenje NATO, preko koga se kontroliše cela Evropa.

Da je na ovim osetljivim prostorima prednost uvek na strani geopolitike, smatra istoričar Mile Bjelajac.

– To znači da postoji tendencija širenja moći i kontrole prostora koji je lakše kontrolisati ako je usitnjen. To nema veze ni sa demokratskim principima niti sa proklamovanim ideologijama – to je ideologija moći i ostvarivanja određenih interesa – navodi on za naš list.

S druge strane, ukazuje Bjelajac, u Nemačkoj postiji deo istorijske svesti koji je opterećen ocenama o nemačkoj ulozi krivca za oba svetska rata.

– Veliki napor je učinjen posle Prvog svetskog rata da se izvrši revizija tog rata i da se čitav jedan mirovni poredak posle 1919. godine, poznat kao versajski poredak, označi kao nepravičan. Politički, revizuju tog sistema počeo je Hitler. Ni danas u Nemačkoj nisu retki oni koji tvrde da je naučno dokazano da je versajski sistem bio nepravedan, da Nemačka nije isključivi krivac za rat i da je Hitler možda bio u pravu kada je napao Poljsku i počeo da redizajnira taj poredak. Prema tome, i slovenske zemlje i pitanje granica povučenih posle Prvog svetskog rata, bile su predmet revizije. Došlo je do poništenja poljske, slovačke i jugoslovenske državnosti i na kraju do napada na SSSR – pojašnjava Bjelajac.

To se nastavilo i devedesetih godina.

Pa tako Bjelajac podseća na zalaganje namačkog političara Ruperta Šolca (CDU) koji se 1991. godine, posle ujedinjenja Nemačke, otvoreno zalagao za ‘dokidanje’ poslednjih tragova nepravičnog versajskog sistema i ‘dokidanje’ tih veštačkih tvorevina kao što su Jugoslavija i Čehoslovačka“.

S druge strane, Dušan Proroković smatra da se ne mogu svi primeri raspada slovenskih država trpati u isti koš. Dodaje da se nisu raspale sve te države – pre svega se nije raspala najveća slovenska država, opstala je.

– SSSR nije bio „čista“ slovenska država – značajan procenat je činilo neslovensko stanovništvo, a njegov raspad je posledica izgubljenog Hladnog rata. Raspad SFRJ se desio jer joj je "istekao rok trajanja", u geopolitičkom kontekstu takva tvorevina više nikome nije bila potrebna, a mi sami nismo umeli da je očuvamo. Čehoslovačka je, opet, bila veštačka tvorevina, više napravljena zbog geostrategijskih interesa Velike Britanije i Francuske, a manje zbog volje dva slovenska naroda. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati intelektualci iz Praga i Bratislave koji su tako nešto zagovarali do 1918. – nabraja Proroković.

On ističe da su razlike prevagnule u odnosu na moguće tačke homogenizacije slovenskog bloka, na čemu su mnogo poradile i zapadne sile.

– Habzburzi su mnogo ulagali u to da se Poljaci što više udalje od Rusa, Hrvati od Srba… Vidimo da su SAD preuzele takvu politiku u potpunosti, pa sada od Ukrajinaca prave ruske neprijatelje, a od Crnogoraca srpske.

Mile Bjelajac još zaključuje da živimo u vremenu u kome je sve dovedeno u pitanje, u kome se ne znaju granice, i nisu garantovane nijednoj državi ukoliko nije etnički čista.

REVIZIJA OSLOBODILAČKIH POKRETA

Jugoslovenski ratovi i novo viđenje srpskog faktora na Balkanu ohrabrili su revizuju celokupne istorije južnoslovenskih pokreta za oslobođenje i ujedinjenje – kaže Mile Bjelajac.

– Nasuprot tome počelo je sveobuhvatno promovisanje apologije jednog nestalog feudalnog carstava kao što je bilo Austrougarsko. S druge strane, uz pomoć nekih globalističkih težnji pokušava se rehabilitovati Osmanska istorija, pa se tako svi pokreti za oslobođenje u okviru Osmanske carevine i u Austougarskoj monarhiji proglašavaju tek zlim nacionalizmima koji su, iako stari preko 100 godina, postali faktor nasilja, mržnje i nazadovanja u ekonomskom i kulturnom pogledu.

TITOVI PIONIRI ODGOVARAJU: Sta je Republika i zasto volimo Jugoslaviju?

UPITANI ZASTO VOLE JUGOSLAVIJU I STA JE REPUBLIKA, TITOVI PIONIRI SU ODGOVARALI OVAKO

Na jednom satu u beogradskoj osnovnoj školi "Miloš Matijević­ Mrša" 1976. godine učiteljica je drugom razredu dala temu: "Što je Republika".

"Republika je država u kojoj ljudi žive slobodno i mirno, jer nad njima nitko ne vlada, a to se zove socijalizam".

Zoran Nikolić ne zna točno reći što je Republika, ali zato zna zašto je voli: "Zato što je uvijek slobodna i lijepa i ima svašta i lijepih stvari, ima i dobrih đaka i zato što se Tito rodio u njoj."

Za Valentinu Travlejev republika je nešto više od stvari i pojmova:

"Republika je narod koji se svom rođendanu raduje ..."

"Ja volim Republiku zato što u njoj stanujem. Ona je lijepa i velika i moja Republika se zove Jugoslavija".

U dječjoj mašti republika je dobivala najrazličitije oblike i definicije, a ni za jednu se ne bi moglo reći da nije točna.

"Republika je mnogo gradova i kada se svi ljudi vole, kada je sloboda oko nas i kad ima mnogo kuća i nebodera..."

"Republika je jedno veliko društvo koje se ne odvaja jedno od drugog i ja volim Republiku zato što će krv prosuti za sve nas u Jugoslaviji..."

"Republika je kada smo svi zajedno i kada se družimo i volimo, kada jedan drugome pričamo priče i kad smo dobri i nismo bezobrazni i kada se ne tučemo..."

"Republika je zemlja u kojoj živimo, prijateljstvo s čim se družimo u životu, cvijeće koje niče iz zemlje i miriše u ljubavi i srcima ..."

... iznijeli su svoju definiciju Republike Mirza, Predrag, Jasmina i Miško, a Svetlana dodaje:

"Republika je bijela kao snijeg, kao bijela balerina".

I pored mnogobrojnih definicija, nisu iscrpljene sve mogućnosti:

"Republika je nešto što je naše..."

"Republika su pioniri svi..."

"Republika je Jugoslavija, tu se održavaju mnoga predavanja i volim Republiku što je u mojoj zemlji što znam gdje je ..."

"Republika je razdragan život u mojoj Jugoslaviji..."

... kao što su napisali Svetlana, Goran, Mirjana i Jelena.

Zašto volim Republiku?

"Ja volim Republiku zato što mogu raditi što hoću i zato što drug Tito tu živi, i što su partizani pobjedili Nijemce, zato što su lijepi gradovi, zato što ima mnogo automobila, zgrada, škola i zato što ima mnogo aviona, autobusa, i zato što ima puno trgovina."

"Ja volim Republiku zato što je lijepa i značajna, pa i zato što sam se ja u njoj rodila" ­ objašnjava mala Marija.

"Volim Republiku zato što je ona moja domovina" ­ jednostavno kaže Jelena T.

"Volim domovinu jer mi donosi praznike i Novu godinu, a ja onda jedem torte koje mi mama spremi",­ u jednom dahu kaže mala Vesna.

"Ja Republiku volim zato što lijepo i na miru se igram i što ima puno toga za jesti, a to proizvode tvornice",­ očito je toga dana gurmanski bio raspoložen mali Mića.

Ptico moja šestokrila

Kada bi se dodeljivala nagrada za najljepšu pjesmu posvećenu Republici, bez sumnje bi je osvojio Miodrag Jelić, koji će jednoga dana, kada odraste postati vjerojatno pjesnik. Umjesto odgovora, predao je učiteljici papir na kome je pisalo:

"Republiko moja mila, ptico moja šestokrila.

Republiko moja draga, svi te vole do oblaka.

Republiko moja slatka, ko šlag si nam uvijek slatka.

Republiko, Republiko, opet nam je cvjetić nik'o.

Republiko bez ratova, bez lopova, bez somova."

Pjesnički su toga dana bili raspoloženi i Zoran, Jelena, Nena ...

"Republika je rođena

kada je naša zemlja

oslobođena..."

"Republiko, nekada krvava, danas si puna ševa i djece razdragane kao proljeće, koja stalno hvataju leptiriće."

"Što to piše na ogradi, što smišljaju male glave, Republici šalju mnoge lijepe pozdrave."

Najljepša domovina na svijetu

A zatim su učiteljici stigli zadaci u kojima je Republika bila cvijeće, trava, sunce... i u kojima se navode važne, lijepe i iskrene misli.

"Republika je gdje živimo, učimo, igramo se. To je nešto što je ljepše od bilo koje druge domovine na svijetu. Ona je za mene jedina domovina" ­ napisao je mali Predrag.

Lidija je ispisala: "Ja volim svoju domovinu jer je ona MOJA i ja živim u njoj."

Katarina voli Republiku zato što u njoj žive vrijedni ljudi.

"Ja volim Republiku zato što našim građanima kad se završio rat, nije bilo teško sagraditi Novi Beograd".

A Vlada o Republici kaže: "Po mom mišljenju, Republika je jedan nezavisan narod koji se bori za svoju slobodu ako dođe do rata".

Gordanina definicija, pomalo filozofska, glasi: "Republika je gradovi i ljudi i sve oko tebe i oko drugih."

Dejan opet voli Republiku iz osobnih razloga: "Ja volim republiku zato što je nama pionirima dala pionirske marame."

Možda za drugog neće biti važno, ali Srđanu je to jedan od glavnih razloga zašto voli Republiku:

"Prvo zato što sam se u njoj rodio i zato što imam ovdje svoju kuću i vrt i ja i Miša smo zasadili mrkvu i šipak i mama me je pustila da sam to radim."

Republika se rodi i ne može umrijeti

Dušičini planovi za budućnost su sasvim realni i veoma zreli. "Ja hoću u Republici odrasti i postat ću čovjek".

Mala Svetlana je napisala: "Republika se rodi i ne može umrijeti. A naša Republika Jugoslavija je novembarski crveni cvijet, cvijet svim građanima beskrajno lijep".

Najkraći zadatak je napisao plavokosi Duško: "Republika su slobodne planine, gradovi i sela".

Kada drugi put bude pisala Republici, Milica može izbrisati znak pitanja na kraju prve strofe svoje pjesme, jer Republika ništa tako ne voli kao svoju decu:

"Lijepa si mi ti, Republiko moja, ponosna sam na te i ti si na mene. "

Republika je cvijet koji raste u miru

"Krv smo svoju prodali za olovo i Jugoslaviju oslobodili", započinje svoj zadatak Goran Nedeljković.

"Jugoslavija je sada cvijet koji raste u miru, a zaliva ga sunce slobode.

Jugoslaviju volim kao svoje oči i žrtvovao bih se da moja zemlja buja i cvijeta pod nebom slobode. 

Jugoslavija je Republika junaka.

Živjela Jugoslavija ... Živjeli svi mi!"

Zabilježio: Jovan Antonijević (Praktična žena, 1976.) 

BORIS DVORNIK: Za ljude ja nisam ni Boris ni Dimnjacar, za njih sam ostao Roko

PRICA O BORISU DVORNIKU 

PRIVATNO, Boris Dvornik je čovjek rаsloloženjа. Ili­ ili. Sreli smo gа dvа putа, u dvа dаnа. I vidjeli dvа čovjekа.

Kаd hoće­ sve hoće, kаd gа uhvаti fjаkа, mrzovoljа ­ništа neće.

Imаli smo nepriliku dа ovаj rаzgovor povedemo u nevrijeme. Prvi sаt izgledаlo je dа od cijelog poslа ništа biti neće, аli, srećom i iznenаdа ­nаišlа je smjenа rаspoloženjа...

Možda i griješimo, аli čini nаm se dа u nаrаvi imаte dostа bliskog s Dimnjačarom iz "Kapelskih kresova": što biste vi izdvojili kаo sličnost?

Dimnjačаr je po prirodi tvrdoglаv, sаmovoljаn, je li, to je čovjek, koji nа svoj nаčin vodi nekаkаv svoj rаt... Kаd bi gа trebаlo uporediti s nekom životinjom on bi bio spoj jednog dobrog medvjedа i vidre, а otprilike sаm vаm to i jа.

Dа li i vi vodite nekаkаv svoj rаt?

Je, je. Kаd je neko "slobodnjаk" kаo jа, kаd se bаvi ovim nаšim filmom punim svаkojаkih neizvesnosti, on htio-ne htio je prinuđen nа privаtno rаtovаnje. Je li tаko...?

A, u stvаri, što jа znаm, moždа i nije tаko.

Kаko to izgledа sjediti u Splitu i čekаti аngаžman?

U Splitu je lijepo i sjediti...

Ne čini li vаm se dа je Roko Prč, junаk TV serije "Nаše mаlo misto", ostаvio suviše glumаčkog pečаtа nа vаs, ne mislite li dа gа vi uvijek iznovа pomаlo igrаte?

Hoćemo li dirаti u pokojnikа? Pа, jа mislim ovаko: Roko je meni nаjdrаžа ulogа i sigurno je dа sаm u njoj dаo nаjviše sebe, а pisаo ju je čovjek, koji mene predobro poznаje.

Može se reći dа je tu ulogu Miljenko Smoje pisаo zа mene.

I, sаd, tаj utisаk dа se Roko provlаči kroz druge uloge je u stvаri krivicа mojа i Smojinа.

Televizijski gledatelji, kojih je dаleko više nego onih iz kina, pаmte me po tom Roku. Uvijek, mа što igrаo, oni pronаđu neki detаljčić, koji ih nа njegа аsocirа.

Imа tu i jedаn fenomen: dаnаs djecа od dveije-tri godine, kаd me ugledаju zovu me Roko. A onа me i nisu moglа vidjeti u toj Smojinoj seriji. Čuli su, dаkle, od svojih roditeljа zа koje jа nisаm ni Boris, ni recimo, Dimnjačar, već sаm ostаo Roko.

Dа li biste se usudili igrаti negаtivcа, biste li se pribojavаli dа vаm se neće povjerovati?

Sаmo jednom, u filmu "Dogаđaj" Vаtroslаvа Mimice igrao sаm negаtivcа. Poslije premijere moji dobri prijаtelji su mi rekli da istu grešku više nikad ne ponovim. I nisаm.

Šta uvijek mrzite rаditi?

Evo, ovo, dа rаzgovаrаm s novinаrimа. Moždа novinаri i nisu loši ljudi privаtno, аli kаd se imа poslа s njimа teško je sresti nešto gore.

Uvijek kаd rаzgovаrаn s novinаrimа, osjećаm strаšаn pritisаk nа sebe, uvijek morаm biti oprezаn, misliti i pаziti što ću reći...

Jа, u stvаri, mrzim pritiske i to je, vаljdа, zаto.

Koje loše iskustvo ne možete zаborаviti?

Imаm jа velikа iskustvа, аli slаbu memoriju zа lošа iskustvа.

Je li teže rаsplаkаti ili nasmijati publiku?

Nаjteže je izbаciti je iz rаvnodušnosti.

Razgovarala: Jаsminа Lekić (RTV revija, 1976.) 

ПОРУКА ИЗ МАКЕДОНИЈЕ: „29 Ноември треба да се празнува !“

Сакал некој да признае или не, 29 Ноември, денот кога во 1943 година е одржано Второто заседание на АВНОЈ, е исклучително значаен датум за македонската историја. Југословенската федерација е создадена како израз на суверената волја на сите југословенски народи да живеат заеднички. Во документите на АВНОЈ, за прв пат во нашата историја, се дефинира изворниот суверенитет на македонската држава, потврден една година подоцна, со одлуките на АСНОМ.

Во доцните осумдесетти години на минатиот век, непосредно пред распадот на социјалистичка Југославија, неколку проминентни македонски автори пишуваа токму за изворниот суверенитет на македонската држава и за неотуѓивото право на Македонија самата да одлучи за својата судбина. Две-три години подоцна, нашата земја го оствари тоа право и се отцепи од југословенската федерација. Одлуките на АВНОЈ се правна основа на референдумот за осамостојување на Република Македонија.

За жал, под влијание на ретуширањето и на фалсификувањето на нашата историја, од античко време до денес, Македонија денес не го одбележува 29 Ноември. Не го спомнува ни опозицијата, веројатно во страв да не биде прогласена за југоносталгична. Јас, пак, се уште си го славам празникот. Скромно, со меѓусебни поздрави со пријателите, со чварки и со винце за ручек и со песна.

А бре Македонче, каде се спремаш, борба те чека, борба за слобода... 

Бранко Героски