OD KLAGENFURTA DO ISTANBULA: Ovako bi izgledala Jugoslavija da se ostvario Titov veliki plan

Milioni se danas s nostalgijom sećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živelo bezbrižnije i sigurnije, a ko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita

 Neki istoričari smatraju da je Tito želeo još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svetska.

Istoričarka Sabrina Ramet prošle godine je za medije rekla kako je SFRJ pod Titom htela da stvori integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Trakiju, Albaniju, Bugarsku, bar jedan deo austrijske Koruške, kao i celu italijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslovenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba pre stvaranja Jugoslavije 1918. godine.

Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati "od Soče do Soluna". Možda najčudnije u ovom sistemu deluje to što su kao deo Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slovena. Pokret Zveno učestvovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine. Zahtevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tokom Drugog svetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i celu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

 - Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uslovi bili takvi da smo morali privremeno da je napustimo. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti - poručivao je Tito.

Takođe, pojavila se zanimljiva karta koja proedviđa kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

* da je maršalova vizija uključivala Albaniju i delove Rumunije i Grčke, uključujući i Solun

* da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslovenskih zemalja

Autor neobične karte ističe da bi u nekom "paralelnom svemiru" komunistička revolucija u Grčkoj barem delimično uspela, čime bi se neki delovi zemlje odcepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas istorijsku pokrajinu Rumunije.

Da se kojim slučajem ovaj ipak neverovatan scenario dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Klagenfurta do Istanbula.

TITOVO IME NOSI VIŠE OD 180 ULICA U SVETU: Maršal i dalje drma planetu Zemlju!

Po drugu Titu su nazvane avenije, parkovi, trgovi u Indiji, Tunisu, Egiptu, Rusiji, Brazilu, Italiji...

U Zagrebu odnedavno ne postoji Trg maršala Tita, ali ulice, trgovi, parkovi, avenije i plaže sa imenom Josipa Broza i dalje postoje širom sveta, i to ih je više od 180!

U regionu ih najviše ima u Vojvodini i Istri, a istarski grad Rabac ima i plažu maršala Tita. Brozovo ime nose ulice i avenije gradova Afrike, Azije, Evrope i Južne Amerike, pogotovo zemlje nekadašanjeg nesvrstanog bloka.

Titova ulica postoji u Nju Delhiju u Indiji, te Adis Abebi (Etiopija), Luandi (Angola), Akri (Gana), Susu (Tunis), Kairu (Egipat), Moskvi (Rusija), Sao Paulu (Brazil) i u nekoliko italijanskih gradova.

Što se tiče Jugoslovenskih republika, situacija je sledeća: glavna ulica u Sarajevu zadržala je naziv Ulica maršala Tita, a celoj u Bosni i Hercegovini 19 ulica nosi Maršalovo ime.

Glavni trg u Titovom Velenju u Sloveniji je Titov trg, a jedna ulica u Titogradu i dalje se zove po Maršalu. U Beogradu je 14 ulica sa imenom doživotnog predsednika SFRJ. Istina, nijedna nije u centru, a najviše ih je u Grockoj - čak sedam.

SAŠA BROZ: Tito i najlepše žene sveta

Saša Broz pokazala sa kojim je predivnim holivudskim divama provodio vreme njen slavni deda

UNUKA Josipa Broza Tita, Saša Broz, na svom je Facebook profilu objavila rijetko viđene fotografije svog djeda, u slavnom društvu.

"Bravar i ekipa", napisala je Saša ispod fotografija na kojima je Tito u društvu holivudskih diva Sophije Loren i Elizabeth Taylor, ali i nekih drugih slavnih ličnosti poput Gusa Grissoma.

MARŠAL TITO JE KAO KOMANDANT, POLITIČAR I PREDSEDNIK BIO GENIJALAN I NENADMAŠAN

Titova analiza odnosa Zapada i Istoka, tačnije Vašingtona i Moskve, aktuelna je i realna i dan danas, prije svega u posmatranju uzroka tenzija i smisla postojanja NATO saveza, prenosi Newsweek

U autorskom tekstu "O određenim aktualnim međunarodnim pitanjima", napisanom za ugledni američki magazin Foreign Affairs, maršal Josip Broz Tito predstavio je manifest spoljne politike koja će obilježiti njegovu vladavinu u narednih 20 godina.

Već na samom početku, Tito kao prioritet definiše čvrstu odluku da se svi međunarodni problemi rješavaju mirnim putem i saradnjom.
Prema njegovom mišljenju, upravo ljudi čija je dužnost da održavaju mir i sigurnost, najčešće sami narušavaju princip mirne koegzistencije upornim dijeljenjem svijeta na zone uticaja.

PORIJEKLO TENZIJA

"Porijeklo tenzija koje danas muče svijet može biti povučeno skroz do vremena Teherana, Jalte i drugih konferencija o određenim međunarodnim problemima kao što je podjela svijeta na sfere uticaja. 

Za njih, svijet su činile tri velike sile; sve druge nacije posmatrane su kao protektorati i njihovi napori su ignorisana", piše Tito. 

U kritikama velikih sila, Josip Broz nije štedio ni Zapad, ni Sovjetski Savez. On Zapad optužuje za licemerje, jer koristi princip nezavisnosti u propagandne svrhe, dok u praksi čini upravo suprotno - narušava pravu nezavisnost manjih i slabijih država. 

Tito je savršeno svjestan da je Staljinova politika odgovorna za veliko nepovjerenje SAD-a i Evrope u vezi planova SSSR-a, ali ne može objasniti zašto to nepovjerenje ne samo da nije prestalo, već je u porastu i nakon Staljinove smrti. 

Titova analiza odnosa Zapada i Istoka, tačnije Washingtona i Moskve, aktualnija je danas nego ikada ranije, prije svega u posmatranju uzroka tenzija i smisla postojanja NATO saveza, prenosi Newsweek.

POSTAVLJANJE VOJNIH BAZA

"Neću otkriti nikakvu tajnu kada kažem da postavljanje vojnih baza u Evropi, na Bliskom istoku i u Aziji predstavlja trajnu prijetnju miru jer dovodi do legitimnog nepovjerenja druge strane, u ovom slučaju sovjetskih lidera. Sovjetske vođe gledaju na ovo, s pravom po mom mišljenju, kao na politiku okruživanja, vojnu prijetnju i agresivan pokušaj izolacije Sovjetskog Saveza", pisao je Tito. 

Uporedimo li ovo viđenje s saopštenjima Kremlja u posljednjih nekoliko godina, vidjećemo da je ključni problem na relaciji Washingtona i Moskve, suštinski nepromjenjen.

Na njega su se samo u međuvremenu pojavili drugi problemi, kao što je pitanje američkog raketnog štita u Evropi ili Južnoj Koreji, koji su dodatno zakomplikovali situaciju. 

Postojanje NATO pakta, primjećuje Tito, imalo je smisla kada je Savez nastajao - tokom vladavine Josifa Visarionoviča Staljina. Kako su faktori zaslužni za uspostavljanje saveza nestali, ne postoji apsolutno nikakvo opravdanje za njegovo dalje postojanje, a naročito ne za širenje i razvoj. 

S obzirom na Titovo fundamentalno protivljenje "blokovskom sastavu" spoljne politike, sličan stav važi i za Varšavski pakt, premda je njegov "pokretač" bila neophodnost protivteže NATO-u. 

"Uvjeren sam da će Varšavski pakt nestati čim nestane i NATO", pisao je Tito.

RJEŠENJA ZA BUDUĆNOST

Genijalni Jugoslovenski lider predlaže kolektivni sigurnosni sporazum, koji bi osigurao mir i stabilnost na temeljima povjerenja između nacija i država, koje bi dalje omogućilo daleko efikasnije rješavanje međunarodnih problema. 

Da bi to uspjelo, neophodno je da princip rješavanja međunarodnih problema počiva na koegzistenciji država, nezavisno od političkih uređenja, odnosno od toga da li je na vlasti komunistički ili demokratsko-kapitalistički režim. Miješanje u unutrašnja pitanja, koje se u današnjoj političkoj sceni najviše zamjera Washingtonu, za Titovu koncepciju međunarodnih odnosa predstavlja veliku opasnost i "može dovesti do nove katastrofe za čitavo čovječanstvo". 

Josip Broz veoma je rano razvio političku viziju svijeta koja se, osim po socijalističkim elementima, u mnogim segmentima preklapa sa današnjim naporima i uvjerenjima. Titova diplomatska zrelost bila je svojevremeno daleko veća nego kod mnogih koji su zastupali hladnoratovski način razmišljanja. Trebalo je više od 30 godina da bi SAD promijenile stav prema Rusiji (kao nasljednici SSSR), ali i to je bilo kratkog roka.

NEPOVJERENJE PREMA SVETSKIM VOĐAMA

U današnjem svijetu ponovo vlada veliko nepovjerenje između Istoka i Zapada, govori se o drugom Hladnom ratu, a sve češće su i procjene o mogućim ishodima Trećeg svjetskog rata. Kako bi smanjili šanse za globalni konflikt, današnje vođe teže političkim unijama, vojnim savezima, interkontinentalnim ugovorima o slobodnoj trgovini i sličnim obavezujućim pravno - administrativnim sredstvima, koje su u svojoj osnovi i dalje bazirani na blokovskoj politici. 

Nezavisnost i neutralnost, koje Tito ističe kao ključne za mirnu koegzistenciju, opet su ugrožene, ovog puta sve nejasnijim granicama između nacija i kultura i novom željeznom zavjesom između demokratskog i liberalnog Zapada i tradicionalističke Rusije na Istoku. 

Nezadovoljstvo koje proizilazi iz pomanjkanja nezavisnosti već se manifestuje usponom nacionalizma i takozvanog "populizma", kroz rasne tenzije i sve veće nepovjerenje ljudi u njihove vođe. Sudeći po 2016., sigurno je da će ovo stoljeće donijeti još brojne političke potrese i promjene. 

Jedan od njih možda će presuditi ko je bio u pravu - Tito ili, manje više, svi ostali.

DVA KOLOSA: POGLEDAJTE SUSRET KASTRA I TITA (VIDEO)

Kastro, bivši predsjednik i legendarni vođa kubanske revolucije, pred Titov je govor prišao Josipu Brozu kako bi upoznao vođu kojeg je iznimno cijenio

Josip Broz Tito i Fidel Castro upoznali su se u septembru 1960. godine u hodniku palate Ujedinjenih nacija.

Kastro, bivši predsjednik i legendarni vođa kubanske revolucije, pred Titov je govor prišao Josipu Brozu kako bi upoznao vođu kojeg je tada iznimno cijenio.

Nakon toga, dva zvaničnika često su se družila. Castro je dolazio na Brione, Tito je putovao na Kubu.

 Iako su imali različite stavove u politici, te razlike nikad nisu izazvale sukob. Naprotiv, dvojica lidera su zadržala bliske političke i lične odnose čak i septembra 1979. godine kada su na Samitu nesvrstanih u Havani vodili veliku bitku u odbrani ”izvornih načela nesvrstavanja”.

Pogledajte kako je Tito dočekan na Kubi tokom posjete Castru:

NAJPOZNATIJE METE SOVJETSKE KGB: Kako je KGB planirao ubistva Tita, Lava Trockog, pape...

Poznato je kako je sovjetska špijunska agencija KGB koristila brutalnu taktiku u eliminaciji i zastrašivanju svojih neprijatelja.

Urbana legenda kaže da su sredinom 80-ih nakon otmice sovjetskih diplomata u Libanu, agenti KGB oteli i ubili rođaka jednog od otmičara. Zatim su teroristima slali deo po deo tela u odvojenim paketima. Na taj način su pokazali da se protivnici Rusije ne igraju sa njima.

Dokumenti CIA koji više nisu tajni otkrivaju kako je KGB imao specijalan tim samo za izvršavanje ubistava. KGB-ov 13. odjeljenje nazvano je "Direkcija za specijalne zadatke", koja je sprovodila izvršavanje zadataka ili tekuće poslove, odnosno ciljana ubistva. Cilj je bila eliminacija onih koji predstavljaju pretnju SSSR.

Većina agenata nije znala da direkcija ima dve posebne laboratorije, jednu za proizvodnju jedinstvenog oružja i eksploziva, a drugu za razvoj otrova i droga. Otrovi su bili omiljena metoda za slučajeve koji su bili pod većim nadzorom suda, zato što su privlačili manje pažnje, a često bi se takva smrt zamenila sa prirodnom smrću.

"Biznis Insajder" sastavio je listu devet pokušaja ubistava u režiji KGB. Neka su bila uspešna a neka ne...

1. Lav Trocki

Lav Trocki bio je ključni igrač u boljševičkom preuzimanju Rusije, 1918. godine za kojeg su mnogi smatrali da će naslediti Lenjina nakon njegove smrti. ali ipak je Staljin pobedio u toj igri. Trocki je kritikovao novu sovjetsku vlast za gušenje demokratije pa je izbačen iz vlasti.

Na kraju ga je Staljin prognao iz SSSR. Nastanio se u predgrađu glavnog grada Meksika, ali čak ni velika udaljenost od Rusije, nije ga zaštitila od Staljinove smrtne kazne. Trocki je umro 1940. ubio ga je španski komunista, koji ga je napao šiljkom za led.

2. Josip Broz Tito

Legendarni vođa Jugoslavije se nakon Drugog svetskog rata nije hteo da se odrekne samostalnosti svoje zemlje. Kako je Josip Broz Tito odbio ujedinjenje sa Sovjetskim blokom Staljin je odlučio svoju frustraciju da izleči drugim metodama. Odlučio je da se reši Tita, kao što se rešio mnogih prethodnih prepreka u politici.

Rusi su Tita pokušali da ubiju pomoću kuge u spreju, poslali su mu kutiju koja je ispuštala otrovni gas kada bi se otvorila. Pokušali su da ga ubiju još 20 puta, ali je Tito osujetio svaki Staljinov plan. Na kraju mu je u Moskvu poslao telegram: "Prestanite da šaljete ljude da me ubiju. Ako ne prestanete, poslaću ja jednog u Moskvu. I neću morati da šaljem drugog."

3. Džon Vejn

Glumčeve izjave protiv komunizma, nisu se dopale Staljinu koji je navodno naručio njegovo ubistvo. Dva ruska režisera Sergej Gerasimov i Aleksej Kapler upozorili su Orsona Velsa za naručeno ubistvo. Vels je rekao Vejnu, ali glumca je već prethodno upozorio i FBI agent, za kojeg je sam Vejn kasnije rekao da mu je spasao život.

Džon Vejn i njegov prijatelj scenarista planirali su da otmu ubice, da ih odvedu na plažu i zaprete im kako bi izvukli informacijee. Dvojica egzekutora su se na kraju predali i počeli da rade za FBI, a Vejn se preselio u sigurniju kuću sa ogromnom ogradom.

4. Lev Rebet

Lev Rebet bio je ukrajinski pisac, preživio je nacističke logore, a zatim je postao strasni protivnik komunizma. Jedno vreme, bio je na čelu ukrajinske vlade. Rebet je 1957. iznenada umro na putu za Minhen, kao uzrok navedeno je da je reč o prirodnoj smrti.

KGB-ov agent je četiri godine nakon toga pobegao na zapad i otkrio kako je Rebetova smrt, zapravo bilo ubistvo. Ubio ga je pomoću pištolja koji je ispuštao gas cijanida. Istim tim oružjem ubio je i Banderu, šefa stranke Leva Rebeta.

5. Georgi Markov

Na autobuskoj stanici u Londonu 1978. godine svoj prevoz je čekao Georgi Markov, komunistički dezerter iz Bugarske koji je u Engleskoj stvorio novi dom. Čovek koji je stajao pored njega ispustio je svoj kišobran tako da je udario Markova u nogu. Zabolelo ga je, ali Markov gotovo da nije reagovao. Čovek sa kišobranom se izvinio i obojica su nastavili svojim putem.

Markov je umro četiri dana nakon toga. Autopsija je pokazala kako u nozi ima kuglicu sa dva miligrama smrtonosnog otrova koja se koristi kao bojni otrov. Još jedan Bugarin koji je napustio komunistički režim, Vladimir Kostov, preživeo je sličan napad. Kuglica sa otrovom pronađena je u njegovim leđima. O napadu je govorio na jednoj radijskoj stanici, četiri dana nakon susreta sa smrću.

6. Georgij Okolovič

Vođa anti komunističke grupe u egzilu Georgij Okolovič 1954. godine na svojim vratima zatekao je Nikolaja Hohlova. Bilo je to u Frankfurtu, u zapadnoj Nemačkoj. Hohlov mu je tada rekao: "Georgij Okoloviču, dolazim iz Moskve. Centralni komitet komunističke partije Sovjetskog Saveza naručio je tvoje ubistvo." Ali agent ga nije ubio, nego je prebegao u SAD i preko konferencije za novinare otkrio kakvo je oružje trebalo da koristi.

Bilo je reči o kutiji cigareta koje su, u stvari, maleni prigušeni pištolji na elektronsko upravljanje, a koji ispaljuje cijanid.

7. Nikolaj Hohlov

Kako bi se osvetili za njegov beg i to što nije ubio Okoloviča, Kokolova supruga je osuđena na prisilno presljenje u Sovjetskom Savezu, a odeljenje 13. je naručilo njegovo ubistvo. Trebalo je da ga otruju talijumom, što bi bila prva upotreba radioaktivnog oružja u KGB. Talijum je element koji se često koristio za trovanje pacova i mrava, ali prestao je da se koristi zbog mogućih loših posledica. Kada je Hohlovu koža počela da puca, gubio je kosu, i krvario bez zgrušavanja krvi, znao je o čemu je reč.

Nemački lekari su mu dali protivotrov i preživeo je.

8. Papa Jovan Pavle II

Kada je poljski kardinal Karol Jozef Vojtil izabran za papu 1979. godine, Sovjetski savez nije bio oduševljen. Smatrali su kako je on sam ogromna pretnja za njihovu moć, pogotovo u Poljskoj. Kada je 13. maja 1981. godine papa upucan i ranjen, čitav svet je tražio širu pozadinu koja stoji iza njegovog napadača, Turčina po imenu Mehmet Ali Agdža.

Pokret solidarnosti direktan je rezultat papine posete Poljskoj 1979. i postao je stalna iritacija sovjetskim vođama.

Knjiga u kojoj se iznose dokumenti koje je agent Vasilij Mitrohin preneo na zapad, pokazuje kako je KGB sproveo svoj pokušaj atentata kao osvetu papi za njegov pokušaj potkopavanja sovjetskog režima.

Aleksandar Litvinjenko

Aleksandar Litvinjenko je radio za KGB od 1986. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. Nastavio je da radi u ruskoj bezbednosnoj službi još dugo nakon toga. Ubacivao se u grupe organizovanog kriminala. Na konferenciji za novinare 1998. optužio je svoje nadređene da su naredili ubistvo ruskog medijskog tajkuna.

Dva puta je hapšen, a Vladimir Putin ga je lično otpustio. Agent je Putina optužio da je bombardovao ruske stanove i ubio ruskog novinara, kako bi ga izabrali za predsednika. Sa porodicom je pobegao u London gde je počeo da piše knjige i savetuje britansku obaveštajnu zajednicu o ruskim aktivnostima.

Navodno je postao meta FSB, naslednice KGB. Naglo se razboleo 2006. oslabio je i više nije mogao da se kreće. Kada je smešten u bolnicu, specijalisti su napravili testiranja na radioaktivne materijale i otkrili su kako u telu ima element Polonijum-210.

Hemijski element koji zrači alfa radijaciju koja oštećuje samo ljudsko tkivo, nakon što ga proguta. Britanske službe otkrile su polonijum u Litvinjenkovoj šolji za čaj, koja je 200 puta veća od uobičajene smrtonosne doze.

NOVINARI PITAJU: LIČNI USPEH J.B. TITA I UTICAJ NA ISTORIJU

Sa tonom strahopoštovanja i izvinjenja obratio mu se jedan strani novinar: 

- Čemu pripisujete Vas licni uspjeh?

Pitanja koja su se ticala uloge licnosti u istoriji nisu mimoilazila ni Tita. Ali tu mu je uvijek vidljivo smetalo sto se to povezuje sa njegovom ulogom i doprinosom. 

Sa tonom strahopoštovanja i izvinjenja obratio mu se jedan strani novinar: 

- Ljudi se interesuju za vas kao čoveka. To je cijena koju placate zato sto ste marsal....Čemu pripisujete Vas licni uspjeh?

- Jedino narodu ciji sam sin. Ne moze biti licnosti koja bi igrala znacajniju ulogu ako nema saradnika, ako nema naroda za sobom koji ga razumije. Licnost ponekad u historiji igra veliku ulogu, ali samo ukoliko je ta licnost zaista izrasla iz svog naroda, ako teznje koje ta licnost izrazava odgovaraju teznjama naroda. 

U jednoj drugoj prilici upuceno je Titu slicno pitanje:

- Smatrate li da veliki ljudi imaju uticaja na istoriju?

- Mislim da imaju. Samo ne treba zaboraviti da jedna licnost ne moze crpsti sama iz sebe svu snagu i vidovitost, ako nema narod uza se. Jer jedna licnost moze postati historijska samo ako je narod podrzava i omogucava joj taj uticaj. Sama po sebi, licnost tu ulogu ne dobija. Jednostavno receno: ona najprije dobija, pa zatim daje. 

Polazeci uvijek od toga da je narod motorna snaga, a licnost ili rukovodeci kolektiv organizatorska i usmjeravajuca, i shodno tome, odbacujuci nepogresivost vodece licnosti i teoriju da licnost stvara istoriju, Tito dalje kaze:

- Licnost moze da doprinese stvaranju historije, da u tom pogledu igra izvjesnu ulogu samo ako umije da shvati sta je bitno kod naroda, sta narod stvarno osjeca i zeli, jednom recju, sastavni dio naroda.

J. B. TITO: "IMA RAZNIH VRSTA HRABROSTI"

"Ima hrabrosti koja polazi od toga da covjek mora uciniti sve sto je u interesu njegovog naroda."

''Ima raznih vrsta hrabrosti. 
Ima hrabrosti ljudi koji nisu svjesni opasnosti. 
Ima hrabrosti kod onih koji ne mare za zivot i koji ga daju bez razloga i cilja. 
Ima hrabrosti koja polazi od toga da covjek mora uciniti sve sto je u interesu njegovog naroda. A to znaci suociti se i sukobiti sa stvarnoscu, sa onim sto je pred tobom, bilo da je to u ratu ili u neko drugo vrijeme. Takva hrabrost nije neka fizicka ili psihicka kategorija, vec prije svega svijest da je nesto potrebno uciniti, da covjek, pogotovo kad se nalazi na ovakvom mjestu, mora uciniti sve bez obzira sto mu se licno moze dogoditi. '' - Titov odgovor na pitanje jednog Holandjanina o njegovom shvatanju hrabrosti.

SVEDOČANSTVO: KENEDIJEV SUSRET SA TITOM

 Da je bilo komotno i bezbrižno - nije!

Vašingtonska policija je u službi američkog predsjednika i pod kontrolom federalne vlade. Da je bilo komotno i bezbrižno - nije! Najveći izazov sa naše strane im je bio što smo koristili kamere i fotoaparate. Mnogi bi u tim trenucima brže-bolje, svojim "parolama" zaklonili lica. U svakom slučaju, nešto do tada nedoživljeno u Titovoj pratnji. 
Zvanična vijest o posjeti je glasila da je predsjednik Sjedinjenih Država Džon Kenedi, pozvao predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita da dođe u Ameriku radi "široke razmjene gledišta o izvjesnom broju pitanja od interesa za obje zemlje". 
Pozdravljajući Tita ispred Bijele kuće, Kenedi je, između ostalog, rekao: "Svijet u kome živimo je pun teškoća i opasnosti. Smatram da je veoma značajno što i pored mora koja nas razdvajaju i možda razlike u političkim filozofijama, imamo razumijevanje za osnovne političke ciljeve zemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila".

Izrazio je na kraju nadu da će kao rezultat posjete, odnosi između naroda dviju zemalja postati još prisniji i da će "naša odanost prema nacionalnoj nezavisnosti biti ojačana". 
Saglašavajući se sa onim što je njegov domaćin rekao, Tito je, zahvaljujući na dočeku, naglasio: 

"Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajedničkim težnjama, a naročito za vrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednički borili za ostvarenje onih ideala čovječanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija".

Predsjednici su odmah započeli razgovore, uz učešće saradnika: sa jugoslovenske strane, Mijalka Todorovića, Koče Popovića i Veljka Mićunovića, a sa američke, Dina Raska i njegovog pomoćnika Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predviđenog za ručak, a nastavljeni poslije podne. Po završetku prvog dijela, domaćin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kuću. Na ručak je, pored učesnika u razgovorima i još nekoliko ličnosti iz Titove pratnje, pozvano i više američkih zvaničnika. Među njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada, zatim nekoliko senatora, među kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, državni podsekretar Averel Hariman, predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivši ambasadori u Jugoslaviji - Džordž Alen i Džordž Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegovi prethodnici, Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbu vašeg naroda u periodu od dvadeset godina". 
Tito je izrazio uvjerenje da će razmjena gledišta sa predsjednikom Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naših dobrih odnosa". Predložio je da se Amerika i druge miroljubive države udruže u zajedničkom naporu za očuvanje mira i da "rade u prilog miroljubivog međunarodnog razvoja i saradnje". Zdravice nisu čitane, već improvizovane, što je pojačalo neposrednost ovog važnog susreta.

U razovorima koji su, kako je naglašeno u zajedničkom saopštenju, vođeni u prijateljskoj atmosferi i koji su se odlikovali iskrenošću, izvršena je razmjena mišljenja o nizu važnih pitanja aktuelne međunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglašen značaj, tih dana najčešće spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao početnom koraku u smanjivanju međunarodne zategnutosti. Data je snažna podrška Ujedinjenim nacijama, uz obostrano izražavanje želje da sve zemlje istraju u naporima, čija je svrha da se poveća efikasnost svjetske organizacije. U dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izrazio zahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoći u poslijeratnim godinama. Dva predsjednika su izrazili nadu da će odnosi između dviju zemalja, i kada direktna pomoć više nije potrebna, moći - sem političkih - da se razvijaju i na drugim poljima, naročito na polju razvoja normalne spoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i drugih oblasti.

U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da američka vlada ispituje mogućnost da se, kao pomoć nastradalom Skoplju, sa američkih skladišta u Evropi preda Jugoslaviji 10.000 stambenih jedinica. Američka inženjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produžila za Skoplje kako bi se što uspješnije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaža.

U kasno popodne, po završetku zvaničnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istim helikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobičajene konferencije za štampu predsjednika Tita, pred Bijelom kućom, Kenedi se, kako to tamošnji protokol predviđa, zvanično oprostio od svoga gosta. Konferencija je završena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minuta kasnio. Kenedi je za to dočuo i brzo izašao u park sa svoje dvoje djece: šestogodišnjom Kerolajn i trogodišnjim Džonom. To je, sada već privatnom ispraćaju, dalo toplu, ljudsku notu. U jednom trenutku mali Džon se našao u naručju Jovanke Broz, sa prstićem u ustima, a važno uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu još zateklo, pritrčali su da iskoriste šansu.
Moja pažnja bila je usredsređena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest i opušteno, prirodno držanje: lijeva ruka u džepu od pantalona, u desnoj ručica Kerolajn. Na jednu stranu malo nagnut. Dok je služio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanski razarač naletio je na Kenedijev torpedni čamac i potopio ga.

Vreme opasne konfrontacije dve supersile

Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali sa ozbiljnim povredama. Desetak godina kasnije, u to vrijeme već kao senator, bio je prinuđen da ode na bolničko liječenje zbog oboljenja kičme. Poslije dve teške operacije, u postelji je proveo više od pola godine. U novembru 1960, u svojoj četrdeset i trećoj godini, izabran je za - do tada - najmlađeg predsjednika, zamjenjujući u istoriji SAD najstarijeg čovjeka na tom položaju, Dvajta Ajzenhauera. Čuvenog komandanta iz Drugog svjetskog rata, u predsjedničkoj stolici, ipak, previše vojnika, zamijenio je naglašeno opredijeljeni demokrata. Samim tim rapidno se mijenja i politički stil na vrhu države. Mladi Kenedi okuplja oko sebe štab vrhunskih intelektualaca i stručnjaka. Inicira program socijalnih reformi i uspostavljanja pravednijeg društvenog poretka na unutrašnjem planu, i početak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali, suočava se i sa sve žešćim otporima konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politiku administracije u svim njenim aspektima. Kenedi je, međutim, odlučno slijedio započeti kurs popuštanja međunarodne zategnutosti. I njegov poziv Titu da posjeti SAD neki politički analitičari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu.
Vrijeme opasne konfrontacije između dvije najveće sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnih baza na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i to na početku njegovog mandata, najveće iskušenje. Tu pred Bijelom kućom toga dana oživjelo mi je u sjećanju i Titovo angažovanje u vezi sa tom krizom. Naročito mi je jedan trenutak upečatljivo ostao u pamćenju. Poslije nekog uobičajenog programa u Zagrebu, Tito je kasno poslije podne krenuo na Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznad Kvanerskog zaliva. Zašto baš tu - ne znam. Nije se imalo šta vidjeti; bio je već potpuni mrak. U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje alarmantnu. Izgledalo je da svakog časa može da plane nuklearni rat. Lični sekretar Branko Vučinić i ja prišli smo predsjedniku da ga upoznamo s tom viješću. Saslušao je, bez riječi, začuđujuće miran. Vraćajući se svojim automobilima sa povraćenim spokojstvom, nas dvojica smo zaključili: Nema rata! Ali, čim smo stigli na Brione, započela je Titova intenzivna aktivnost: najprije telefonske konsultacije s najbbližim saradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka najodgovornijim državnicima. U dva-tri naredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tišini pratio dramatična događanja, uspostavljena je živa komunikacija na važnim međunarodnim pravcima. Sa Hruščovom, posebno, Tito je u to vrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim odnosima. Ukratko, u naporima da se nađe izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio ni nepoznat i međunarodni nezapažen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuće razmišljam o uočljivoj Kenedijevoj pažnji prema Titu, zaključujem lično da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog značaja.

Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo opuštenih očnih kapaka, između vjeđa, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usađenih bora. Njegovo lice imalo je zamišljen izraz, u mome viđenju - pomalo i tužan. Kao da se u njemu već nazirao nagovještaj skore kobi...

Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to po ličnom pozivu guvernera Pata Brauna, koji je već u Titovu čast "sazvao" veliki svečani prijem u San Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam ja bio, planirano je u ponoć između 17. i 18. oktobra. Motori su već bili pokrenuti. Čuli smo i ono uobičajeno: "Vežite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utišava. Poruka radio vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Po zvaničnom saopštenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja.

Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vašingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetiti promuklost, što lako može da izazove i čaša hladne vode. Usput rečeno, u Americi kao da se i ne služi nikakvo piće bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u početku nije bilo. Ali uveče se javila temperatura, i porasla dosta visoko, što je već bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i da se program mijenja. Lično ne bih isklkjučio da je time laknulo i onim ljudima iz naše bezbjednosti, koji su u San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili.
Titov lični ljekar Stipe Radovanović, Dalmatinac sa Korčule, borac sa iskustvom iz partizanskih dana, uz aspirin i C vitamin, odlučio se i za narodnu terapiju.

Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljim ubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito će njemu, dosta mrzovoljno, ali i poslušno: "Pa, ti mene Stipe liječiš kao što se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom, Tito je već sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.

"Neću da umrem, bilo bi malo prerano"

U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme dežurao je odred "sedme sile". Čim je Tito izašao u vrt, znatiželjnim novinarima i snimateljima obratio se riječima: "Kao što vidite - zdrav sam! Nisam ni imao namjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osim toga, ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava šteta". I nastavio je da pravi šale. Kada su mu na trgu pokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka, uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danas takvi".
Na vijest da je Tito lakše obolio, Kenedi mu je poslao telegram, izražavajući želju za ozdravljenje i nudeći svu potrebnu ljekarsku pomoć. Tito mu je zahvalio, izražavajući žaljenje što je bio prinuđen da odustane "od posjete nekim vrlo zanimljivim dijelovima Vaše velike zemlje". Telegram slične sadržine uputio je i guverneru Braunu... Sve naše misli i aktivnosti brzo su preusmjerene prema Njujorku.
(Blažo Mandić

Iz knjige„Tito u dijalogu sa svijetom“ )

TALENTI I OBOŽAVAOCI: MI SMO TITOVI, TITO JE NAŠ !

Kako su umetnici, pevači, pisci i zabavljači gradili kult ličnosti u kojem je Josip Broz Tito predstavljen na razne epske načine

● „Epski div!“
● „Tito ne može da umre!“
● „Meteor koji je ogrejao mapu čovečanstva!“
● Obožava Tita i u snu! Sanja ga, samo, mladog!
● Šljive i papagaji kao pokloni!
● „Đe si, diktaturo?!“
● On je poljubio Tita!
● „To majka više ne rađa!“
● „Kad govori, kao da zvezde padaju!“
● Kraljica Elizabeta II: „Ako je on bravar, onda ja nisam kraljica!“
● Od blata bi ga pravio!

DA GA MOJA PESMA RAZGOVORI!…

Dušan Duško Radović:
Želja devojčice
„Procvetalo u Titovoj bašti
belo, žuto i rumeno cveće.
Zapevala senica na grani
kraj Titova krova i prozora.
– Volela bih da sam i ja ptica,
da sam ptica ili ljubičica.
Kad se Tito od rada umori,
da ga moja pesma razgovori;
da ga moja topla ljubav sretne
kad pogleda na bokore cvetne.“
OSMEHOM JE MOGAO PLANINU DA POKRENE!…
O Titu, samo, velikim… pardon!… VELIKIM SLOVIMA!

Marijan Beneš:

Ne psuj mi Tita!
„NE PSUJ MI TITA NI NJEGOVO VRIJEME,
NE KRIVI NJEGA ZA DANAŠNJE PROBLEME,
ZA TEŽAK ŽIVOT, TAJ, NAJMANJE JE KRIV,
DRUGAČIJE BI BILO DA JE „STARI“ ŽIV!

NE PSUJ MI TITA NI NJEGOVO VRIJEME,
NE KRIVI NJEGA ŠTO JE PROKLIJALO SJEME
STARE MRŽNJE U SRCIMA NACIONALISTA,
SKRIVENE POD MASKOM DOMAĆIH FAŠISTA!

NE PSUJ MI TITA NI NJEGOVO VRIJEME,
NE KRIVI NJEGA ŠTO NE IZDRŽASMO BREME
KOJE JE SVE NACIJE SPAJALO U SRODSTVO
I SVI SMO SE KLELI U „BRATSTVO I JEDINSTVO“!

NE PSUJ MI TITA I NJEGOVO VRIJEME,
OSMIJEHOM JE I PLANINU MOGAO DA POKRENE,
NIKAD SE, BRATE, NEĆE ŽIVJET BOLJE.
KAD SPOMENEŠ TITA… SKINI KAPU DOLJE!“

Marijan Beneš:

Jesam, dva puta…

„- Sreli ste Tita?

– Jesam, dva puta. Tile je bio laf! Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A, ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi, druže Tito, viši!”… Zagrcnuo se od smijeha… Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik, i rudar, i čistač ulica, i liječnik. Sad gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu, i u Beogradu, i po Banjoj Luci!“

SVEDOĆANSTVO: U Titovom društvu su i najokoreliji kapitalisti postajali - socijalisti !

''Gospodine Predsjednice, ja sam, kao sto znate, kapitalista. Ali, slusajuci vas, ja iskreno postajem socijalista." 

Medju mnogobrojnim stranim posjetiocima, koje je Tito primao u raznim povodima i u razlicitim svojstvima, bilo je dosta i onih koji su dolazili sa svakojakim predubjedjenjima-i o Jugoslaviji i o licnosti njenog predsjednika. Bilo je i onih koji su se sa tim predubjedjenjima i vracali, jer nisu ni dolazili sa zeljom i spremnoscu da ih se oslobode. Ali tesko da je iko izasao bez vidljivog ushicenja Titovom licnoscu. 

Jedni su, nakon razgovora sa Titom, isticali jasnocu njegovih misli i snagu ubjedjenja. Drugi su naglasavali otvorenost i dosljednost. A i jedni i drugi-izuzetnu neposrednost, smisao za humor i Titov sarm. Zapazeno je da su njegovi pokreti opusteni i umirujuci, da iz njegovog blagog osmjeha i ukupnog drzanja zraci privlacnost neobicne snage.

Clan jedne strane parlamentarne delegacije, senator-da pomenemo samo jedan primjer-posmatrao je i slusao Tita, kao uostalom i drugi-netremice. U jednom trenutku rekao je: 

''Gospodine Predsjednice, ja sam, kao sto znate, kapitalista. Ali, slusajuci vas, ja iskreno postajem socijalista." 

Nenametljivo i prirodno, Tito je stvarao dobru atmosferu i kada su mu u gostima bili oni sa kojima je malo zajednickog. Zahvaljujuci njegovim pomenutim osobinama, i u slucajevima kada bi na pocetku susreta vladali uzdrzanost i hladnoca, ubrzo bi se to pretvorilo u dobro razumijevanje i bliskost.

(Autor Blazo Mandic, savetnik za stampu i pratilac druga Tita. Sa Titom je bio na svim konferencijama sefova drzava ili vlada nesvrstanih zemalja, osim kairske.)

IN MEMORIAM: Prije 39 godina preminuo je naš predsednik Josip Broz Tito

Prije 39 godina, 4. maja 1980. godine, preminuo je najveći sin naših naroda i narodnosti, Josip Broz Tito - veličanstveni lider Jugoslavije, proslavljeni ratni komandant i jedan od osnivača i čelnik Pokreta nesvrstanih.

Rođen je u Kumrovcu, u Zagorju, maja 1892. godine. Tokom njegovog života kao datum rođenja obilježavan je 25. maj i to kao Dan mladosti.

Kao austrougarski vojni obveznik učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, s činom kaplara, između ostalog i na srpskom frontu. Ranjen je i zarobljen u Galiciji, na ruskom frontu 1915. godine, pa je izvjesno vrijeme u toj zemlji proveo kao zarobljenik.

U njegovim zvaničnim biografijama, u poratnom periodu, navođeno je da je potom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji.

U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem oktobra 1920, kada postaje član Komunističke partije. Godine 1937. postao je generalni sekretar KPJ, poslije smjenjivanja i streljanja Milana Gorkića, prethodnog lidera te partije.

Radio je i školovao se, 1936. i 1937. u Kominterni u Moskvi. Bilo je to vrijeme najoštrijih čistki unutar sovjetske nomenklature, i komunističke internacionale, kada je likvidiran znatan broj i jugoslovenskih komunističkih prvaka.

Kao vođa KPJ predvodio je u Drugom svjetskom ratu partizanski pokret (Narodnooslobodilačka vojska), a iz rata je izašao kao legendarni vođa.

Na čelu Jugoslavije nalazio se punih 35 godina.

Godine 1948. odbacio je Rezoluciju Informbiroa komunističkih partija i odolijevao snažnom Staljinovom pritisku, nakon čega je godinam vješto lavirao između istočnog i zapadnog bloka, izborivši sasvim osobenu poziciju Jugoslavije kao čelnice Pokreta nesvrstanih.

Tokom pedesetih godina, Jugoslavija je otuda dobijala značajnu finansijsku i vojnu pomoć od SAD.

Bio je jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo veliki značaj. Njegova uloga u tom pokretu, u poznijoj fazi, posebno je upamćena po dosljednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po strani od uticaja pojedinih problokovski opredjeljenih članica.

Sahrani Josipa Broza Tita, u Beogradu, prisustvovao je više od 200 visokih ličnosti iz cijelog svijeta, što je nesumnjivo izraz njegove sasvim posebene historijske uloge i izuzetnog ugleda koji je uživao.