PropellerAds

понедељак, 23. мај 2016.

BATA ŽIVOJINOVIĆ I BORIS DVORNIK: DVA VELIKA PRIJATELJA

DVA VELIKA PRIJATELJA JE PROKLETA POLITIKA RAZDVOJILA, ALI JE NA KRAJU PRIJATELJSTVO IPAK POBEDILO!



Bata Živojinović je bio poznat po svom bliskom prijateljstvu sa glumcem Borisom Dvornikom.
Živojinović i Dvornik su se 1991. odrekli jedan drugog u nizu otvorenih pisama, u gestu koji je bio viđen kao simbolika raspada SFRJ. 
No, 2004. je javljeno da su njih dvojica pokušala da se pomire, a javno su se pomirili 2006. putem video linka između Splita i Beograda. 
Živojinović je izjavio da "poslednjih godina nije bilo mržnje između nas", a Dvornik se nadovezao da je to bio "samo nesporazum".

FILMSKA BIOGRAFIJA: VELIMIR BATA ŽIVOJINOVIĆ

Bata Živojinović rođen je 5. juna 1933. u selu Koraćica (po drugom izvoru u Jagodini) blizu Beograda. Kao petnaestogodšnjak je radio kao scenski radnik i statirao u Akademskom pozorištu "Branko Krsmanović" u Beogradu. Potom je pohadjao srednje glumačke škole u Nišu i Novom Sadu.




Posle završetka srednje škole upisao je pozorišnu akademiju u Beogradu.

U Beogradskom dramskom pozorištu je igrao nekoliko godina i u tom periodu je imao i do 300 angažmana godišnje.




Na filmu, kojem se potpuno posvetio, debitovao je 1955. u "Pesmi sa Kumbare" Radoša Novakovića.


BITKA NA NERETVI

Po Živojinovićevim rečima, prvu značajniju ulogu dobio je 1957. godine u filmu Veljka Bulajića, Vlak bez voznog reda.


KOZARA

Živojinović je igrao u više od 340 filmova i TV serija.




Publika ga pamti po ulogama u partizanskim filmovima snimanim šezdesetih i sedamdesetih godina, Valtera u "Valteru u Sarajevu" Hajrudina Krvavca, u filmovima "Bitka na Neretvi" i "Kozara" Veljka Bulajića, kao pijanog Zagorca iz "Breza" Anta Babaje, kao i ulozi "U raljama života'' Rajka Grlića.



Tu su i antologijski filmovi Jugoslovenske kinematografije "Maestro i Margarita", "Skupljači perja", "Tri".


PARTIZANI


Uloge Bate Živojinovića nisu bile samo velike, već i raznovrsne, glumio je i heroje i zlikovce i lako je prelazio iz uloge glavnog u ulogu sporednog lika. 
Tokom šezdesetih se filmovima poput Kozara (za koju je nagrađen u Puli) i Bitka na Neretvi ustoličio kao jedna od najvećih zvezda kinematografije bivše Jugoslavije, ali je zenit njegove popularnosti došao tokom 70ih filmovima sa tematikom Drugog svetskog rata. Jedan od najpoznatijih njegovih filmova iz ovog perioda je Valter brani Sarajevo, koji je postigao veliki uspeh u Kini, a Živojinović je još uvek velika zvezda u Kini. Tokom osamdesetih Bata je parodirao na svoju sliku akcionog heroja ulogama u nizu lakih komedija.
Živojinović je bio je inicijator i osnivač (neko vreme i predsednik) Udruženja filmskih glumaca Srbije, takođe i direktor filmskog programa Slobodarskih svečanosti u Sopotu.
Bata Živojinović je bio poznat po svom bliskom prijateljstvu sa glumcem Borisom Dvornikom. Živojinović i Dvornik su se 1991. odrekli jedan drugog u nizu otvorenih pisama, u gestu koji je bio viđen kao simbolika raspada SFRJ. 2004. je javljeno da su njih dvojica pokušala da se pomire, a javno su se pomirili 2006. putem video linka između Splita i Beograda. Živojinović je izjavio da "poslednjih godina nije bilo mržnje između nas", a Dvornik se nadovezao da je to bio "samo nesporazum".
Bata Živojinović je preživeo srčani udar 17. 10. 2006. Preminuo je 22. maja 2016.
Ostavio je iza sebe ostavio suprugu Julijanu, sina Miljka, ćerku Jelenu i šestoro unučadi.

недеља, 8. мај 2016.

SF/SN DRUGARICE I DRUGOVI - DANAS JE DAN POBEDE NAD FAŠIZMOM!

Beograd - Dan pobede nad fašizmom 9. maj biće obeleženi u Srbiji i širom Evrope nizom manifestacija i odavanjem pošte žrtvama Drugog svetskog rata


Ove godine se obeležava 71. godina od završetka Drugog svetskog rata i 66 godina od pokretanja inicijative za stvaranje današnje Evropske unije.
Na groblju oslobodilaca Beograda u 11.30 počeće državna ceremonija povodom Dana pobede nad fašizmom koju će predvoditi ministar za rad zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Aleksandar Vulin, dok je za podne zakazan početak šetnje ka Ruskom domu preko Ruzveltove ulice, Bulevara kralja Aleksandra, Doma sindikata i hotela "Moskva". 
Parada povodom 25. godišnjice pobede na fašizmom. Josip Broz Tito i Kenet Kaunda, predsednik Zambije, 9. maja 1970. u Beogradu.

U zemljama Evropske unije poseban značaj ima Dan Evrope kao dan koji je označio prekretnicu u odnosima evropskih zemalja i otvorio put stvaranju zajednice zemalja na tom kontinentu, dok je u Rusiji težište na proslavi Dana pobede u Drugom svetskom ratu. 

Rusija će dan kada je 1945. godine Nemačka kapitulirala, čime je u Evropi završen Drugi svetski rat, obeležiti tradicionalnom vojnom paradom na Crvenom trgu u Moskvi. 

Manifestacija "Besmrtni puk", kojom se odaje počast poginulima u Drugom svetskom ratu, prvi put je 7. maja održana u glavnom radu Kine, Pekingu, blizu Ruskog kulturnog centra. Komemorativni marš organizovan je i u brojnim drugim gradovima Evrope i sveta. 

U Parizu, francuski predsednik Fransoa Oland je u nedelju, 8. maja povodom godišnjice završetka Drugog svetskog rata u Evropi predvodio ceremoniju koja je počela polaganjem venca na spomenik Šarlu de Golu, bivšem predsedniku i lideru francuskog pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata. 

Dan Evrope, 9. maj, ustanovljen je kao dan sećanja na deklaraciju francuskog ministra spoljnih poslova Roberta Šumana iz 1950. godine, koja se smatra prvim zvaničnim korakom u nastajanju EU. 


Deklaracija je bila predlog bivšim neprijateljima, Francuskoj i Nemačkoj, da uspostave organizaciju koja će zajednički upravljati njihovim industrijama uglja i čelika, kako se rat u Evropi nikada ne bi ponovio. Predlog je doveo do stvaranja Evropske zajednice za ugalj i čelik 1951. godine, prethodnice Evropske ekonomske zajednice, odnosno današnje EU.

среда, 4. мај 2016.

04.05.1980. - DAN KADA SE JUGOSLAVIJA GUŠILA U SUZAMA

Na današnji dan 1980. godine u 15 sati i 5 minuta u ljubljanskoj bolnici umro je drug Tito. Vijest da doživotni predsjednik nije više živ drhtavim glasom na televiziji Zagreb izgovorio je Miroslav Lilić, a na TV Beograd spiker Jugoslavenske radio televizije Miodrag Zdravković



Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito”, pisalo je u proglasu koji je pročitan na državnim televizijama Jugoslavije nešto prije 17 sati. Na TV Zagreb vijest da Tito više nije među živima pročitao je Miroslav Lilić, a na TV Beograd istu stvar je napravio spiker Jugoslavenske radio televizije Miodrag Zdravković.





U tom trenutku prekinuta su sva događnja u zemlji, život je naprosto stao. Iako je već duže vrijeme "najveći sin naroda i narodnosti Jugoslavije" bio bolestan i njegova se smrt očekivala milijuni građana Jugoslavije neutješno su plakali. Kao da nisu vjerovali da se to zaista i može dogoditi. Zavladala je duboka tuga i žalost.





Snimke uplakanih građana i građanki Jugoslavije obišle su svijet, a Titova smrt opisivana je kao najtužniji dan u povijesti Jugoslavije. 
Legendarna je i snimka velikog derbija Hajduka i Crvene Zvezde na Poljudu. Nogometaši plaču, a na tribinama 50 tisuća ljudi u glas pjeva “Druže Tito, mi ti se kunemo”.




Umro je samo 3 dana prije svog 88. rođendana u ljubljanskoj bolnici u kojoj je boravio duže vrijeme zbog problema s cirkulacijom u nogama. Amputirana mu je lijeva noga, a u međuvremenu je dobio gangrenu od koje je i umro nakon 35 godina vladanja Jugoslavijom.
Josip Broz Tito sahranjen je 8. svibnja 1980. godine u Beogradu u Kući cvijeća, a na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta.



уторак, 3. мај 2016.

IN MEMORIAM: Prije 39 godina preminuo je naš predsednik Josip Broz Tito

Prije 39 godina, 4. maja 1980. godine, preminuo je najveći sin naših naroda i narodnosti, Josip Broz Tito - veličanstveni lider Jugoslavije, proslavljeni ratni komandant i jedan od osnivača i čelnik Pokreta nesvrstanih.


Rođen je u Kumrovcu, u Zagorju, maja 1892. godine. Tokom njegovog života kao datum rođenja obilježavan je 25. maj i to kao Dan mladosti.
Kao austrougarski vojni obveznik učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, s činom kaplara, između ostalog i na srpskom frontu. Ranjen je i zarobljen u Galiciji, na ruskom frontu 1915. godine, pa je izvjesno vrijeme u toj zemlji proveo kao zarobljenik.


U njegovim zvaničnim biografijama, u poratnom periodu, navođeno je da je potom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji.
U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem oktobra 1920, kada postaje član Komunističke partije. Godine 1937. postao je generalni sekretar KPJ, poslije smjenjivanja i streljanja Milana Gorkića, prethodnog lidera te partije.
Radio je i školovao se, 1936. i 1937. u Kominterni u Moskvi. Bilo je to vrijeme najoštrijih čistki unutar sovjetske nomenklature, i komunističke internacionale, kada je likvidiran znatan broj i jugoslovenskih komunističkih prvaka.


Kao vođa KPJ predvodio je u Drugom svjetskom ratu partizanski pokret (Narodnooslobodilačka vojska), a iz rata je izašao kao legendarni vođa.
Na čelu Jugoslavije nalazio se punih 35 godina.
Godine 1948. odbacio je Rezoluciju Informbiroa komunističkih partija i odolijevao snažnom Staljinovom pritisku, nakon čega je godinam vješto lavirao između istočnog i zapadnog bloka, izborivši sasvim osobenu poziciju Jugoslavije kao čelnice Pokreta nesvrstanih.



Tokom pedesetih godina, Jugoslavija je otuda dobijala značajnu finansijsku i vojnu pomoć od SAD.
Bio je jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih, što je u tadašnjim međunarodnim okolnostima imalo veliki značaj. Njegova uloga u tom pokretu, u poznijoj fazi, posebno je upamćena po dosljednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po strani od uticaja pojedinih problokovski opredjeljenih članica.

Sahrani Josipa Broza Tita, u Beogradu, prisustvovao je više od 200 visokih ličnosti iz cijelog svijeta, što je nesumnjivo izraz njegove sasvim posebene historijske uloge i izuzetnog ugleda koji je uživao.

TANJUG: Statistika o sahrani Josipa Broza Tita

Ustanoviti precizan broj delegacija i članove delegacija na pogrebu Josipa Broza Tita 8.5.1980. godine se ispostavilo kao krajnje težak zadatak. Relativno pouzdan magazin „Time“ u svom članku od 18.5.1980. navodi da je sahrani prisustvovalo službenih „123 delegacije država od čega 4 kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera te preko 100 predstavnika komunističkih ili radničkih partija“




TANJUG, službena jugoslavenska novinska agencija, prema pisanju „Time“ magazina, sahranu je nazvala „Samit čovječanstva“ aludirajuću da su pristigle delegacije gotovo svih država svijeta.



En.wikipedija.org navodi 50 državnih delegacija sa imenima članova delegacija. Engleska wikipedija kao izvore navodi nekoliko knjiga poput „Jasper Ridley, Tito: A Biography“ s UDK brojem 0-09-475610-4 (Univerzalna Decimalna Klasifikacija) što je relativno pouzdano. Pouzdanost podataka je još veća jer su navedena imena članova delegacija, osim za delegaciju Arapske Lige.
Prema njihovim službenim stranicama, Ujedinjeni Narodi su 8.5.1980. imali 148 zemalja članica. Zimbabve postaje 149. članica 25.8.1980. kao prva nova članica nakon Titove sahrane, iako je poslao delegaciju. Ako uzmemo u obzir da su neke države poput Svetog Tome i Principesa, Sajšela ili Svete Lucije postali članovi UN-a tek krajem 70-ih, (Sveta Lucija 18.9.1979.), vrlo nevjerojatno djeluje podatak kako su došle „123 delegacije država“. Krajnje je upitno jesu li države poput Svete Lucije 8.5.1980, ni godinu dana nakon primanja u UN, imale takvu diplomatsku mrežu da su poslale delegacije. Podatak o „123 delegacije“ postaje još upitniji nakon što se primijeti da se nigdje ne mogu pronaći imena članova delegacija ne tako „sporednih“ poput Australije ili Irske.

Čak i Engleska wikipedija koja ne navodi članove svih delegacija donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća.
 Do broja od „123 delegacije“ se može doći samo sporednim putem, ako u delegacije ubrojimo veleposlanike država, a dolazak kolonijalnog gospodara predstavimo kao dolazak delegacije tada odnedavno samostalne države. Naprimjer, ako dolazak delegacije Velike Britanije smatramo dolaskom i delegacije svih dominiona (Novi Zeland, Australija…).
Kao najverojatnije, čini se da je zaista došao „cijeli svijet“, ali cijeli važan svijet, dok delegacije manjih, diplomatski neaktivnih zemalja poput Svete Lucije, nisu prisustvovale.

Zbog svega ovoga, broj od „123 delegacije“ ostavlja se diskutabilnim dok se ne istraže sve arhive viših krugova jugoslavenske vlasti. Jedino na taj način se može doći do preciznog broja i to samo u slučaju da su sve delegacije popisane, što može biti slučaj, a i ne mora. Eventualno, video snimke sprovoda bi nakon detaljnog izučavanja mogle otkriti neke delegacije.
Ipak, zadržimo se na sigurnom broju od 50 državnih delegacija koje navodi en.wikipedija.org. Prisustvovalo je 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra vanjskih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 1 predsjednik parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar financija, 1 Generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Wojciech Jaruzelski i Edward Gierek i SSSR-a Leonid Brezhnev, bez titula koje bi se mogle podvesti pod „klasične“.
Državnički „najjaču“ delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh – Predsjednika, Kancelara i Ministara vanjskih poslova. Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR su također poslali cjelokupan državni vrh.
Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo koje je uz premijerku Thatcher poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943., SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Cartera, Egipat koji je poslao sina i kćer predsjednika Gamal Abdel Nassera te Vatikan koji je poslao svećeničko lice, diplomatu, ujedno i nadbiskupa.
Predsjednik Carter se našao javno prozvan od strane svog potpredsjednika Busha Starijeg jer nije osobno otišao.
Uz delegacije država, sahrani su prisustvovali i Glavni tajnik UN-a, Generalni direktor UNESCO-a, Potpredsjednik Europske Komisije i delegacija Arapske lige.

Mnogobrojna su bila i izaslanstva raznih pokreta i organizacija iz kojih se mogu izdvojiti Yasser Arafat, lider tada međunarodno nepriznate Palestine, Mohamed Abdelazi, Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike, međunarodno djelomično priznate države te lideri Socijalističke Partije Čilea, Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda. Iako lider Čilea, Augusto Pinoche nije poslao službenu državnu delegaciju.
Čak i sa sigurnim brojem od 50 državničkih delegacija kojima se pridružuju 4 delegacije međunarodnih organizacija te 12 delegacija pokreta i stranaka, sahrana Josipa Broza Tita je najveća državnička sahrana u povijesti.

Za kraj, tri vrlo indikativne činjenice:
- Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu.
- Nitko od državnika nije „pobrao“ negativne političke bodove kod kuće jer je došao Titu na sahranu. Jedine negativne bodove zaradio je predsjednik SAD-a, Carter i to zato jer nije otišao osobno, a Brezhnev jeste.
- Prema protokolu, sve strane delegacije polagale su cvijeće ispred Titovog lijesa, a većina delegacija se naklonila, uključujući Thacher i Brezhneva. Yasser Arafat je salutirao vojnički, a Saddam Hussein se pokraj lijesa zadržao najduže, sve dok ga ljudi iz protokola nisu zamolili da ode budući da je iza njega bilo još mnoštvo delegacija.
Za povijesno potpuno relevantne podatke, morat ćemo pričekati istraživanje gore već spomenutih arhiva. To tada, i ovaj članak može poslužiti, makar kao indikativan, jer su sva imena delegacija skoro sigurno točna, a broj od 66 delegacija minimalan. Ostaje samo da se sljedeći popis nadopunjava kako se dolazi do novih podataka.

Na sahranu Josipa Broza Tita došle su sljedeće delegacije:
1. Službene delegacije država:
1. Alžir
a. Predsjednik Chadli Bendjedid
b. Predsjednik parlamenta Rabah Bidat
2. Angola
a. Ministar obrazovanja Ambrósio Lukoki
3. Argentina
a. Alberto Rodríguez Varela
4. Austrija
a. Predsjednik Rudolf Kirchschläger
b. Kancelar Bruno Kreisky
5. Afganistan
a. Premijer Sultan Ali Keshtmand
6. Bangladeš
a. Predsjednik Ziaur Rahman
7. Belgija
a. Kralj Baudouin
8. Bugarska
a. Predsjednik Todor Živkov
9. Kanada
a. Generalni guverner Edward Schreyer
10. Cipar
a. Predsjednik Spyros Kyprianou
11. Čehoslovačka
a. Predsjednik Gustáv Husák
12. Danska
a. Princ Henrik, suprug danske kraljice Margarete II
13. Egipat
a. Sin Gamal Abdel Nassera
b. Kćer Gamal Abdel Nassera
14. Etiopija
a. Predsjednik Mengistu Haile Mariam
15. Finska
a. Predsjednik Urho Kekkonen
16. Francuska
a. Premijer Raymond Barre
b. Ministar vanjskih poslova Jean François-Poncet
17. Njemačka (zapadna)
a. Predsjednik Karl Carstens
b. Kancelar Helmut Schmidt i
c. Ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher
18. Njemačka (istočna)
a. Predsjednik Erich Honecker
19. Gvineja
a. Predsjednik Ahmed Sékou Touré
20. Gvineja Bisao
a. Predsjednik Luís Cabral
21. Kina
a. Predsjednik Hua Guofeng
b. Zamjenik premijera Ji Pengfei
22. Kuba
a. Član vlade Isidoro Malmierca Peoli
b. Član vlade Carlos Rafael Rodríguez
23. Mađarska
a. Predsjednik János Kádár
24. lndija
a. Premijerka Indira Gandhi
25. ltalija
a. Predsjednik Sandro Pertini
b. Premijer Francesco Cossiga
26. lrak
a. Predsjednik Saddam Hussein
27. Japan
a. Premijer Masayoshi Ōhira
28. Jordan
a. Kralj Hussein od Jordana
29. Mali
a. Predsjednik Moussa Traoré
30. Nizozemska
a. Princ Bernard, suprug kraljice Juliane
b. Princ Claus, suprug kraljice Beatriks
31. Nepal
a. Kralj Birendra od Nepala
32. Libija
a. Muammar Gaddafi
33. Luksemburg
a. Veliki vojvoda Jean
34. Norveška
a. Kralj Olav V od Norveške
35. Pakistan
a. Predsjednik Muhammad Zia-ul-Haq
36. Poljska
a. Wojciech Jaruzelski
b. Edward Gierek
37. Portugal
a. Predsjednik António Ramalho Eanes
b. Premijer Francisco de Sá Carneiro
38. Rumunjska
a. Predsjednik Nicolae Ceaușescu
39. Sirija
a. Predsjednik Hafez al-Assad
40. Sjedinjene Američke Države
a. Potpredsjednik Walter Mondale
b. Lillian Gordy Carter, majka predsjednika Cartera
c. Diplomat William Averell Harriman
d. Ministar financija George William Miller
41. Sjeverna Koreja
a. Predsjednik Kim Il-sung
42. SSSR
a. Leonid Brezhnev
b. Ministar vanjskih poslova Andrei Gromyko
43. Španjolska
a. Premijer Adolfo Suárez
44. Švedska
a. Kralj Carl XVI. Gustaf od Švedske
45. Tanzanija
a. Predsjednik Julius Nyerere
46. Turska
a. Premijer Süleyman Demirel
47. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske
a. Premijerka Margaret Thatcher
b. Princ Philip, muž kraljice Elizabete II
c. Ministar vanjskih poslova Peter Carington
d. Brigadir Fitzroy MacLean, vođa britanske misije pri Titovom štabu 1943.
e. William Deakin, Churchillov osobni asistent, diplomata i stručnjak za britansko-jugoslovenske odnose
48. Vatikan
a. Nadbiskup Novalicijana i diplomat pape Ivana Pavla II, Achille Silvestrini
49. Zambija
a. Predsjednik Kenneth Kaunda
50. Zimbabve
a. Predsjednik Robert Mugabe
2. Delegacije međunarodnih organizacija:
1. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kurt Waldheim
2. Generalni direktor UNESCO-a Amadou-Mahtar M’Bow
3. Potpredsjednik Europske Komisije Wilhelm Haferkamp
4. Delegacija Arapske Lige za koju nisam pronašao imena članova
3. Delegacije stranaka i političkih organizacija:
1. Lideri Socijalističke Partije Čilea Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda
2. Predsjednik i istaknuti član Socijalističke Partije Francuske François Mitterrand i Lionel Jospin
3. Predsjednik Panhelenskog Socijalističkog Pokreta iz Grčke, Andreas Papandreou
4. Predsjednici Italijanske Socijalističke Partije, Bettino Craxi i Italijanske Komunističke Partije, Enrico Berlinguer, Enzo Bettiza, novinar i pisac rođen u Splitu 1934, Giancarlo Pajetta, član Parlamentarne komisije za vanjske poslove i političar Paolo Bufalini
5. Istaknuti član Progresivne Socijalističke Partije Libanona Walid Jumblatt
6. Lider Palestine Yasser Arafat
7. Mário Soares, opozicijski lider, i Álvaro Cunhal, glavni sekretar Komunističke Partije Portugala
8. Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike Mohamed Abdelaziz
9. Glavni tajnik Španjolske Socijalističke Radničke Partije Felipe González
10. Predsjednik Republičke Radničke Partije Turske Bülent Ecevit
11. Političarka i bivša premijerka Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike
12. Predsjednik Laburističke Partije Velike Britanije James Callaghan
13. Predsjednik Socijaldemokratske Partije Njemačke Willy Brandt

недеља, 1. мај 2016.

DRAGI JUGOSLOVENI SREĆAN VAM PRVI MAJ - PRAZNIK RADA !

Prvi maj u Jugoslaviji je postao državni praznik kojim su se slavila radnička prava. U čast Prvom maju organizirane su veličanstvene parade, u kojima je povremeno sudjelovala i vojska.
Zbog svog društvenog karaktera Prvi maj je postao, uz Dan republike i Novu godinu, omiljeni jugoslavenski praznik



Zasluge za obilježavanje Prvog maja ponajprije pripadaju američkim sindikatima, koji su 1. svibnja 1886. godine stupili u generalni štrajk. Bila je to reakcija na neispunjeno obećanje vlasti o donošenju zakona o osmosatnom radnom vremenu - koji je upravo tog 1. svibnja trebao stupiti na snagu.
Diljem SAD-a radnici su krenuli u prosvjede, a samo tri dana kasnije potekla je krv: policija je u Chicagu 3. svibnja pucala na radnike okupljene oko zatvorene tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick i ubila između dvoje i šestero prosvjednika. Bila je to uvertira za prosvjed koji se održao dan kasnije na Trgu žitne burze u Chicagu, a koji je policija također naumila rasturiti.
Sukob radnika i policije na Trgu žitne burze u Chicagu
Kada je policija krenula u napad na radnike, na njih je iz mase bačen dinamit. Bio je to početak krvoprolića u kojem je smrtno stradalo oko 50 prosvjednika, a ranjeno ih je još 70-ak. Sedmorica uhićenih prosvjednika kasnije su pogubljeni vješanjem, i to zbog optužbi da su držali "zapaljive govore" čime su, prema optužnici, potakli nepoznatog atentatora da baci bombu na policiju.
Radnička borba za osmosatno radno vrijeme nakon ovih se krvavih događaja više nije mogla ignorirati, niti zaustaviti. Godine 1889. u Parizu, na prvom kongresu Druge radničke internacionale, odlučeno je da će se od 1. svibnja naredne godine mirnim prosvjednim povorkama obilježavati pokolj u Chicagu. Kao simbol radničkog bunta prihvaćen je crveni karanfil, koji je trebao asocirati na krv prolivenu u borbi za radnička prava.
Konotacije koje se uz Prvi maj vežu kroz godine su se drastično promijenile; nekad je to bio praznik kojim se odavala počast borbi za radnička prava, dok većinu građana danas Prvi maj asocira tek na neradni dan i roštilj u prirodi.


U Jugoslaviji su bile organizirane velike parade vojske i radnog naroda u povodu 1. svibnja, Praznika rada
"Krvavi Prvi maj" i u Hrvatskoj
Svoj "krvavi Prvi maj" imala je i Hrvatska; 1. svibnja 1920. godine u Puli je ubijeno sedam, a ranjeno 126 radnika. Tada je radničke demonstracije, koje su krenule od ranog jutra, pokušala prekinuti vojska. Kada su im se prosvjednici suprotstavili, vojnici su počeli pucati po radnicima. Istog je dana u znak prosvjeda zbog pokolja u Puli u čitavoj Istri započeo generalni štrajk.
Nakon Drugog svjetskog rata obilježavanje Prvog maja u Jugoslaviji dobilo je drugačiji karakter. Umjesto prosvjeda u organizaciji sindikata i ljevičarskih organizacija, Prvi maj postao je državni praznik kojim su se slavila radnička prava. U čast Prvom maju organizirane su veličanstvene parade, u kojima je povremeno sudjelovala i vojska.

Začeci prvomajske proslave kakvu poznajemo danas datiraju iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Tada se ustalio i institut prvomajskog uranka: večer prije palila bi se logorska vatra oko koje su se građani počeli okupljati od ranih jutarnjih sati. Fokus s parada na roštiljanje u prirodi sasvim je prebačen 70-ih godina prošlog stoljeća.


 Postalo je tada popularno na livadu gdje se okreće janje ili peku ćevapi dovesti i automobil, otvoriti sva vrata i raspaliti muziku.

Zbog svog društvenog karaktera Prvi maj je postao, uz Dan republike i Novu godinu, omiljeni jugoslavenski praznik. Kao takvog ga se u razgovoru za podgoričke Vijesti prisjetio i popularni bosanski glumac Emir Hadžihafizbegović.


"To je bio jedan od ljepših praznika uz Novu godinu i 29. novembar, s obzirom na to da je padao u vrijeme kada proljeće uveliko pušta svoje cvjetove i behare i posebno je bio lijep u Hercegovini. Moja prva asocijacija na 1. maj su prelijepi proplanci u okolini mog rodnog grada Tuzle gdje se izlazilo na uranak i tada se tu okupljalo blizu deset hiljada ljudi. Ono čega se ja sjećam su roditelji i velika porodica i familija. Uglavnom su se pekli janjci, pila dobra ohlađena, domaća rakija, a djeca se igrala lopte. Jedna idilična atmosfera koja se prenosila i na 2. maj", prisjetio se Hadžihafizbegović.


Spajanje praznika s vikendima često je radnicima omogućavalo da im se prvomajska proslava pretvori u pravi mali godišnji odmor. Razvila se tako i tradicija sindikalnih prvomajskih putovanja, ali i obiteljskih shopping izleta, gdje je kao najpopularnija destinacija slovio Trst. Svi ti običaji naprasno su nestali u ratnim devedesetim godinama, kada nikome nije bilo do slavlja. Prvomajske proslave opet su se vratile u modu krajem devedesetih, ali očuvani su uglavnom hedonistički običaji ustaljeni u Jugoslaviji dok je radnička borba, dobrim dijelom i zbog jalovih sadašnjih sindikata, pala u drugi plan.