Naravno da ubijanjem poslodavaca i paljenjem banaka ne bismo daleko stigli ali bismo naše gospodare ipak malo uznemirili...
Jedanaesta knjiga a ujedno sedmi roman Vedrane Rudan, „Muškarac u grlu“ predstavlja ovu provokativnu spisateljicu u dosad najzrelijem izdanju. Kroz odnos glavne junakinje s nekoliko različitih muškaraca, Vedrana Rudan bez dlake na jeziku otvara nekoliko tematskih okvira koje u svojoj prozi ranije nije doticala. Ispod spoljašnjeg sloja narativa lagano izbija opor utisak o nemogućnosti komunikacije, o teškoćama na koje nailazimo u nastojanjima da dosegnemo ideal istinske bliskosti između dvoje ljudi, o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu uspijemo da ostvarimo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima. Naracija je brza, duhovita, lucidna; radnja romana smiješna i tužna ujedno. Roman „Muškarac u grlu“ objavila je Laguna, a na minulom beogradskom Sajmu knjiga ovo je bio jedan od najčitanijih naslova.
Vedrana Rudan (1949, Opatija) objavila je deset knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenački, poljski, francuski, italijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i dvije knjige. Pozorišne predstave dramatizovane prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljka TV emisije. Svaki put je dobila otkaz. Vedrana Rudan piše na svom blogu www.rudan.info. Ima sto šezdeset hiljada sljedbenika a stranica je pogledana preko deset miliona puta. Živi u Rijeci s mužem stalno, a s unukom povremeno.
U ovoj knjizi dotakli ste se suštinskih tema o svrhi ljudskog življenja. Pa kad smo već kod toga: ima li čovjek pravo i na svoju nesreću? Ili je ljudska nesreća produkt “prava” moćnika koji hoće da unesrećuje druge ljude?
- Ljudsko biće bi trebalo imati pravo na sreću. Nažalost, svijetom ne vladaju topla ljudska bića nego bešćutne zvijeri. Kako u maloj Crnoj Gori ili maloj Hrvatskoj tako i u velikoj Americi. Običan čovjek ima pravo samo na nesreću osim ako se poneki od njih sam ne izbori za komadić sreće. Mislim da je sreća kad spoznaš što te „malo“ može razveseliti. Lijep dan, zdravo dijete, žena koju voliš, posao, zdravlje… Doduše, danas to više nisu male stvari. Postaju ogromne jer sve ima svoju cijenu. Odlazak liječniku pedeset eura, najobičniji lijek trideset eura, školske knjige sto pedeset eura…
Teško je danas biti sretan jer živimo u najgorem od svih vremena. Postali smo robovi, svijetom upravljaju korporacije, potpuno je svejedno da li živiš u Budvi ili Njujorku, tvoje su patnje iste. Rješenje ne vidim. Ljudi se bore za opstanak, nemaju vremena za dizanje revolucije a i neprijatelj nema lice. Na koga ćeš nasrnuti da bi ti bilo bolje? Na Kokakolu?
Moji čitatelji prazne svoju agresiju čitajući moje tekstove umjesto da svom bankaru ili poslodavcu razvale glavu!
ОдговориИзбришиNaravno da ubijanjem poslodavaca i paljenjem banaka ne bismo daleko stigli ali bismo naše gospodare ipak malo uznemirili...