JOŠKA BROZ: Ljudi danas napadaju Tita jer im treba opravdanje za njihovu nesposobnost

Joška Broz, unuk našeg predsednika Josipa Broza Tita, otkrio je šta mu je deda priznao kao svoju najveću grešku, ali i mnoge druge vrlo bitne detalje njegovog života

Nakon prve operacije priča Joška, pitao je Tita koja mu je najveća greška.

- To što sam pustio ustav iz 1974. Deset dana je stajao kod mene na stolu ja ga nisam potpisao. A taj ustav je bio početak kraja i Jugoslavije i partije i republika...

Priča dalje da on taj ustav nije htio da potpiše. A na njegovo  pitanje zbog čega nije stavio veto, Tito mu je rekao:

- Ja kao demokrata nisam hteo da dozvolim da budem nadglasan u Skupštini. A mogao sam da stavim veto... Greška je bila što nisam, rekao je Joška Broz na TV Happy i nastavio: Mika Špiljak i Kiro Gligorov su potpisali ustav, a celu priču su izgurali Kardelj i Steva Krajačić. Stevo Krajačić je čovek koji je radio iz senke, koji je namestio Rankovića i mnoge. Uspeo je da Tita posvađa sa najbližim ljudima, a evo kako. 

Dođe kod Rankovića i kaže:

 - Marko, slušaj trebalo bi starom postaviti neke uređaje. Godine su u pitanju, znaš da mu se nešto ne dogodi a da mi ne vidimo. Prosto da imamo kontrolu.

I posle toga Ranković smenjen, a ti uređaji su postavljeni i u WC i u kupatilo... Ranković reč jednu lošu  nije rekao o dedi. Oni su bili kumovi. I posle tog smenjivanja su ostali verni jedan drugome jer su obojica znali pozadinu svega.

To je meni i Ranković rekao.

Jednim delom je i Jovanka kriva za to što su kasnije ona i Tito bili razdvojeni. E sad priče da je Jovanka bila željna vlasti je laž. 

Ona je njega izuzetno volela i onda je u jednom trenutku ta ljubav prešla u paranoju. Ona je sve želela da njega zaštiti. U toj svojoj želji ona je preterivala u mnogim stvarima. Tako je došlo i do onog spiska. To je spisak ličkih generala koja je ona napravila sa Đokom Jovanićem kako bi oni bili u najbližem obezbeđenju da bi ga zaštitili. E to su koristili Dolanc, Ljubičić koji su bili protiv toga.

 Jovanka je sve čula šta pričaju ovi kad izađu napolje, pa zakulisne priče i ona je prenosila to Titu.Tito je Jovanku mnogo voleo i to razdavajanje mu je veoma teško palo. Ja to najbolje znam. On se nikada nije zvanično razveo od nje. On je njoj rekao nekoliko puta da ona treba da se brine o osoblju u kući ali da se u politiku ne meša.

Video sam po Titu da mu je bilo teško. Dođem kod njega i onda sedimo i ćutimo. I samo u jednom trenutku kaže:

- Uh, što joj je to trebalo...

Zbog nje maltene nije dolazio u Beograd, a u Ljubljani nije želeo da je vidi.

Jovanka je bila protiv Ljubičića i Dolanca i dokazalo se da je bila u pravu. Na sahrani nije htela ni ruku da im pruži. Bio je veliki pritisak da Jovanka ne prisustvuje Titovoj sahrani. Kao što je bio pritisak da se ona ne sahrani pored Tita.

Ja sam prvi rekao da ona na to ima pravo kao njegova zakonita žena.

Pogledajte pod kakvom je torturom ona živela, pogledajte gde je živela. A to je sve zato jer su se plašili da ona ne objavi sve ono što zna.

Te priče da on nije sahranjen u Kući cveća i da nije umro 4. maja već dva meseca ranije su gluposti. Deda je umro tog jutra, 4. maja umro. Trećeg maja uveče su mu proradili očni kapci. Počeli su da se pomeraju. Pitao sam doktore šta to znači i objasnili su mi da su to zadnji trzaji. I sutradan ujutru je umro. Nemoj da mi sad neko priča neke gluposti.

Što se sahrane tiče... Tito je ubačen u metalni sanduk koji je zavaren. A onda onaj načelnik nekadašnjeg DB, ono đupre, priča kako je tu stavljen pesak, kako je narod prevaren. Nisam se odvajao od tog kovčega do sahrane. Kad je završen prvi deo sahrane nije bila stavljena ona stena... Posle je noću u dva ujutru došla dizalica i tu stenu od devet tona stavila i ja sam tek onda otišao kući. Zašto ne puste mrtvog čoveka na miru. Nema dana da ga neko ne spomene.

Kad smo 1979, posle posete Kubi, na terasi Kuće cveća stajali Ljubičić, Tito, ja i još neko, onda je deda pitao - Šta ono gradite tamo?

- Muzej, rekao je Ljubičić.

- Mauzolej?

- Ne, ne druže predsedniče, pravimo muzej.

- Ja želim ovde da budem sahranjen, rekao mu je Tito.

A zvezda petokraka nije stavljena jer u prvom tom delu sahrane je napravljena to što je izgledalo kao kutija šibica... I to se tako zatvaralo. Da su stavili zvezdu ona nikad ne bi izgledala ko prava zvezda, jer zbog tih šina to ne bi izgledalo kako treba...

I deda nije bio mason, to su gluposti.

Deda nije bio vernik. Imao je onu uzrečicu - Boga mu...

Tito je vodio računa o crkvenim velikodostojnicima. Kada je patrijarh German izabran on je pitao:

- U čemu se vozi German?

- U fići...

- Odmah da ste mu dali mercedesa iz garaže, rekao im je Tito.

Slavljenje slave se nije branilo. Čak sam mu i ja rekao da sam išao kod nekoga na slavu.

A ljudi danas napadaju Tita jer im treba opravdanje za njihovu nesposobnosti, završio je Joška Broz. 

OD KLAGENFURTA DO ISTANBULA: Ovako bi izgledala Jugoslavija da se ostvario Titov veliki plan

Milioni se danas s nostalgijom sećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živelo bezbrižnije i sigurnije, a ko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita

 Neki istoričari smatraju da je Tito želeo još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svetska.

Istoričarka Sabrina Ramet prošle godine je za medije rekla kako je SFRJ pod Titom htela da stvori integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Trakiju, Albaniju, Bugarsku, bar jedan deo austrijske Koruške, kao i celu italijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslovenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba pre stvaranja Jugoslavije 1918. godine.

Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati "od Soče do Soluna". Možda najčudnije u ovom sistemu deluje to što su kao deo Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slovena. Pokret Zveno učestvovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine. Zahtevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tokom Drugog svetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i celu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

 - Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uslovi bili takvi da smo morali privremeno da je napustimo. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti - poručivao je Tito.

Takođe, pojavila se zanimljiva karta koja proedviđa kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

* da je maršalova vizija uključivala Albaniju i delove Rumunije i Grčke, uključujući i Solun

* da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslovenskih zemalja

Autor neobične karte ističe da bi u nekom "paralelnom svemiru" komunistička revolucija u Grčkoj barem delimično uspela, čime bi se neki delovi zemlje odcepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas istorijsku pokrajinu Rumunije.

Da se kojim slučajem ovaj ipak neverovatan scenario dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Klagenfurta do Istanbula.

VELIKA PLJAČKA: Nestalo Titovo blago iz vile "Mir"

Vila "Mir" na Dedinju i nekoliko objekta u njenom kompleksu bili su puni vrednih umetnina, ali im se gubi svaki trag nakon što su tu 1999. uselili Slobodan Milošević i Mirjana Marković, kaže istoričar umetnosti Živko Brković 

Arheološka zbirka, skulpture, oružje, nakit, slike najvećih slikara, zlatni i srebrni servisi za kafu, pokloni koje je dobijao Josip Broz Tito, egipatska sfinga, konjička sablja sa dijamantima, korintski šlem iz 7. veka pre nove ere… sve te umetnine bile su u državnoj vili Mir u Užičkoj 15 na Dedinju.

Ni danas se ne zna šta je bilo s tim blagom koje ima neprocenjivu vrednost, tvrdi za Kurir istoričar umetnosti Živko Brković.

Intimna rezidencija maršala Tita

Velelepno zdanje vile "Mir" na Dedinju sagrađeno je 1979. godine, zauzima 3.000 kvadratnih metara, a u sklopu kompleksa je i lovačka kuća, bilijarnica i amfiteatar. Sagrađena je za Tita, ali je on nije koristio jer je ubzo po gradnji umro. U njoj je pre izručenja Haškom tribunalu živeo Slobodan Milošević sa suprugom Mirjanom Marković.

On kaže da kaže da se Slobodan Milošević uselio u "zaštićeni prostor" na Dedinju, koji je tada pripadao Memorijalnom centru "Josip Broz Tito", te je zato bio pun retkih eksponata, od kojih neki datiraju još iz antičkog doba.

"Neke od tih stvari nemaju cenu. Koristim igru reči, pa kažem da sve to vredi 100 milijardi dolara. Činjenica je da se najvećem broju toga gubi trag nakon što se tamo uselio Milošević, koji je prešao u krug koji su činile grobnica, mauzolej, nekoliko objekata i muzeja… A među imovinom je bio, recimo, korintski šlem iz 7. veka pre nove ere, koji je Tito dobio od grčkog kralja Pavla. Njegova vrednost je neprocenjiva. Zatim, mnogo je vredna i sfinga koja je dobijena od egipatskog predsednika Nasera", kaže Brković.

Ovaj istoričar umetnosti kaže da su, nakon Miloševićevog useljenja, sva ta dela ostala van kontrole stručnih službi i da su lako mogle da budu prodata ili opljačkana. Tvrdi da je još tada pisao nadležnima, ali da odgovor nikada nije dobio.

"Do danas vlada ćutanje o ovom pitanju", kaže Brković za Kurir i dodaje da je zato i dalje nepoznato da li je državno blago izmešteno i negde sačuvano.

Titova udovica Jovanka Broz tražila je deo te imovine, ali ništa nije dobila.

PRAVNA BORBA TITOVE UNUKE SAŠE BROZ: "Spriječila sam prodaju Titova imena!"

Redateljica Saša Broz i otac Mišo Broz nedavno su zakonski zaštitili ime i potpis Josipa Broza Tita u Hrvatskoj a podigli su i nekoliko optužbi!

Redateljica Saša Broz, unuka Josipa Broza Tita, nedavno je sa svojim ocem Mišom Brozom ostvarila višegodišnju želju - pravnim je putem zaštitila ime svog djeda te njegove osobne potpise, koji se u posljednje vrijeme uz njegovu sliku mogu vidjeti na ambalažama raznoraznih artikala poput duhana, šalica, upaljača, pa čak i čarapa. 
Drugim riječima, nije zaštitila samo ime Tito - koje postoji i kao osobno ime mnogih - već puno ime svog djeda te njegove karakteristične potpise, ali i varijantu u kojoj ime Tito stoji uz sliku Josipa Broza. 

Razlog tome je što korištenje Titova imena i potpisa u komercijalne svrhe smatra “prostitucijom svog djeda”: 

“Radi se o trendu koji je intenziviran u posljednje dvije godine, vjerojatno po uzoru na strana tržišta gdje je brandiranje normalna pojava. Naravno da postoje proizvodi i mjesta koji za ljude imaju nekakvu emotivnu vrijednost, kao što je kafić ‘Titova’ u Sarajevu, i to su stvari koje nas kao obitelj vesele. Radi njegova digniteta ne želimo da se zarađuje na imenu našeg pokojnog pretka, pogotovo ne na ovako deplasirani način da na njegov lik nailazimo na tržištu - u obliku čarapa. Zamislite da se netko dosjeti izbaciti Titove prezervative.”

Zato su ona i njezin otac, hrvatski veleposlanik u Indoneziji, početkom 2006. podnijeli zahtjev za zaštitom imena Josipa Broza Tita na 10 godina, što je stupilo na snagu 26. rujna ove godine. To za sada vrijedi samo u granicama Hrvatske, ali u dogovoru s odvjetnicima zaštitu Titova imena planiraju proširiti na čitavu Europu. Nakon odobrenja zahtjeva, u skladu s međunarodnom klasifikacijom, ime Josipa Broza se tako bez njihova odobrenja ne može naći na nizu proizvoda: 

“Iako nismo mislili obuhvatiti toliko artikala, na kraju smo zbog takve podjele na razrede u okviru međunarodne klasifikacije zaštitili gotovo 90 posto proizvoda od kojih su neki vrlo zanimljivi, pa i duhoviti. Na primjer, u istom razredu s kućanskim potrepštinama i kutijama za namirnice su i materijali za čišćenje i čelična vuna. Naravno da nismo mislili tako daleko ići ali tko zna, možda bi netko išao i do takvih apsurda.”

VLASNICA BRENDA J. B. TITO Od 26. rujna ove godine ime Josipa Broza Tita ne može se upotrijebiti bez odobrenja Saše i Miše Broza

Već dugo sluša, kaže, o raznim artiklima s Titovom slikom i potpisom, od majica do vina koja se osim u Hrvatskoj proizvode i u Italiji i Švicarskoj. No presudan trenutak pri donošenju odluke o zaštiti imena bio je novinski članak o poduzetniku iz Zagorja, koji je Titovo ime iskoristio kao brend za svoju vodu iz njoj neprihvatljivih razloga: 

“On je svoju vodu nazvao ‘Titov izvor’ jer su mu u jednoj marketinškoj agenciji rekli da bi se s takvim imenom mogla dobro prodavati. Na to ga je novinar pitao je li razlog tome kakva nostalgija, a on je odgovorio: 
‘Ma kakvi, uopće me ne zanimaju ni Tito ni njegova politika, jedino što me interesira je zarada.” 

Ljuti ju, kaže, kad ju pitaju hoće li od toga imati financijske koristi te ističe da će nju i njezina oca ta odluka stajati “jako puno živaca, vremena i novca”. Isto je, kaže, na području Srbije već poduzeo Titov unuk Joško Broz, član Društva “Josip Broz Tito”. Joško i Saša Broz dvoje su od šestero Titovih unuka koji žive u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Saša i njezin brat Andrej djeca su Miše Broza, Titova jedinog sina iz neslužbenog braka sa slovenskom sveučilišnom profesoricom Hertom Haas. Prije nje Tito je bio oženjen za Ruskinju Pelagiju Belousovu, s kojom je imao troje djece od kojih je dvoje vrlo rano preminulo od upale pluća. Najstariji sin zvao se Žarko i ima četvero djece, o kojima Saša Broz kaže: “Sa Zlaticom i Joškom smo u iznimno dobrim odnosima, dok sa Svjetlanom koja je u BiH i Eduardom koji je u Hrvatskoj, na žalost, nismo u kontaktu. Moj je tata praktički odrastao s Joškom i Zlaticom i generacijski im je bio puno bliže nego bratu Žarku. S Jovankom nije imao djece i ona nije nikada dolazila na Brijune za obiteljskih okupljanja.”
Josip Broz je, kaže, preminuo kada je ona imala 12 godina i pamti ga kao iznimno duhovitu osobu, “veseljaka”, ali poprilično opterećenog svojim poslom: 

“Kao djeca nismo mogli prisustvovati formalnim dijelovima protokola, ali na nekim poluprotokolarnim večerama smo bili i mi kao obitelj. Sjećam se da se djed znao usred tih večera ispričati i dok su svi vjerojatno mislili da je otišao tamo gdje i car ide pješice, on bi završio u svojoj kinodvorani gledajući vesterne. Pretpostavljam da mu je u određenim situacijama pucao film i odlazio je potražiti svoj mir.”

Baku Hertu Haas, kaže, redovito posjećuje u Beogradu i naziva ju “moralnom vertikalom obitelji”. Ima 92 godine i odličnog je pamćenja, tako da je Saši Broz ona oduvijek glavni pripovjedač o obiteljskoj povijesti. “Iz njezinih priča sam upoznala djeda iz sasvim druge perspektive, čemu je najviše pridonijelo kada mi je govorila o njihovoj ljubavnoj priči koja je doista čudesna. Smatram da bi ona trebala ostati u krugu obitelji, zbog čega i ne odobravam snimanje filmova kojih ćemo se nagledati iduće godine. Oni se nikad nisu uspjeli formalno vjenčati jer je počeo rat, ali je ona ipak nosila vjenčani prsten. Za rata znamo što se događalo, a kako je ona izuzetno ponosna žena preko svog ljudskog ponosa nije mogla prijeći, makar znam da je najveća ljubav njezinog života i dalje ostao moj djed. Uvijek sam se pitala kako bi izgledao život cijele naše obitelji da su moji baka i djed ostali skupa i sigurna sam da bi nam svima bilo ljepše, a pogotovo mom ocu koji bi imao puno mirniji i sretniji život.”

Emocionalna vezanost za Hertu Haas i Josipa Broza je, kaže, i najveći razlog zbog kojeg su se ona i otac odlučili na takvu zabranu proizvoda s Titovim potpisom i likom. Ta se zabrana neće odnositi i na suvenire koji se prodaju u kumrovečkom Starom selu, unutar kojeg je i rodna kuća Josipa Broza. No odbili su dati odobrenje da se pokrene proizvodnja suvenira s Titovim likom i potpisom u Nacionalnom parku Brijuni, između ostalog i iz političkih razloga: 

“Jedini koji se mojoj obitelji formalno obratio za odobrenje za korištenje žiga mog djeda u svrhu proizvodnje plastičnih olovaka, podmetača, uredske opreme i sličnog bio je ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni Ratomir Ivčić. No premda kao obitelj mislimo da je jedan od boljih ravnatelja, nismo se s tim složili iz političkih razloga. Za predizbornih kampanja je u Istri posebno zloupotrebljavano ime mog djeda za dobivanje jeftinih političkih poena, pogotovo od vladajuće koalicije SDP-a i IDS-a - desne koalicije koja vodi politiku upravo suprotnu od one moga djeda. Stoga smo odlučili da, dok u upravnim odborima nacionalnog parka sjede ljudi koji trenutačno obnašaju vlast u Istri, nećemo dopustiti distribuciju takvih predmeta. Uostalom, radi se i o koaliciji koja me političkim metodama maknula s mog radnog mjesta.”
Njezinu nedavnu smjenu s mjesta ravnateljice Istarskog narodnog kazališta definira kao “političku smjenu koja nije utemeljena ni na čemu”, zbog koje je i pokrenula dvije tužbe - jednu protiv Grada Pule, a drugu protiv samog Istarskog narodnog kazališta. “To je zapravo bio indirektni politički obračun s mojim zaručnikom Livijom Bolkovićem, koji je prije tri godine izašao iz tamošnjeg SDP-a i sada je član Istarskog socijaldemokratskog foruma. On i Luciano del Bianco su nositelji oporbene politike u Istri, a za njihova mandata sam postavljena. Tako da su moji poeni i njihovi, a to sadašnjoj vlasti ne odgovara i zato su me maknuli. Službeno sam smijenjena zbog ‘neizvršavanja programa’, bez obzira na to što sam od grada dobila 700.000 kuna manje nego što je potrebno za realizaciju programa, a ipak sam prvu godinu upravljanja kazalištem završila s više od 300.000 kuna plusa i pet premijera u godinu dana.”
Trenutačno se, kaže, “puni pozitivnom energijom” i priprema "nešto što nema veze s kazalištem, ali će okupiti brojna velika glumačka imena". Također bira tekst koji će režirati u Velikoj Gorici, koja uskoro dobiva svoje kazalište kojim će ravnati Senka Bulić, “njezina muza s kojom je napravila sve svoje predstave”. Namjerava i dalje živjeti na relaciji Zagreb-Pula, u koju je zbog zaručnika doselila prije dvije i pol godine, bez obzira na to što joj je od smjene u INK živjeti u Puli ipak "drukčije”. Nada se da su zadovoljni oni koji su podržali njezinu smjenu, jer "sada mogu doći u INK kušati vino i gledati kako se farbaju zidovi, a možda se organizira i kakav tečaj šivanja."
--
Na udaru trgovci
Idući korak u proceduri zaštite imena Josipa Broza je angažiranje osobe koja će obilaziti prodajna mjesta i locirati gdje ima takvih proizvoda, za što će se pobrinuti odvjetnički ured Vesne Džubur Kusturice. Protiv vlasnika tih lokala podnijet će tužbe nakon kojih će oni, prema sudskoj odluci, trebati povući takvu robu iz prodaje. Ako se na to ogluše uslijedit će policijska pljenidba. Jedan od tih proizvoda su duhan “Tito” te šibice i upaljači s njegovim likom kojih ima na kioscima.
Tvrtke 'Josip Broz Tito'
Osim artikala poput prehrambenih proizvoda i literature, Titovo ime neće moći nositi ni tvrtke, jer su Saša Broz i njezin otac Mišo zaštitili i osobne i društvene usluge. "Čuli smo da Josip Broz Tito žele nazvati jednu zaštitarsku tvrtku te jednu školu stranih jezika, što je prostitucija", govori Saša Broz.

UZ MARŠALA TITA GRMELO JE U KOREJI: Gvozdeni hor peva na srpsko-hrvatskom! (VIDEO)

Najvećem sinu naših naroda i narodnosti priređena je veličanstvena dobrodošlica u Pjongjangu gdje ga je impresivno dočekao tadašnji predsjednik NDR Koreje Kim Il-sung

Tada je u zvaničnu posjetu NDR Koreji došao predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Najvećem sinu naših naroda i narodnosti priređena je veličanstvena dobrodošlica 28. augusta 1977. godine u Pjongjangu gdje ga je ugostio tadašnji sjevernokorejski predsjednik Kim Il-sung. Uvijek je dobro podsjetiti se kakav je to velikan bio, u vrijeme kada je komšija volio komšiju i kada smo bili 4. svjetska sila.

Centralni dio Titove posjete bio je impresivni slet na stadionu koji danas nosi ime Kim Il-sunga. Iako su mnoge svjetske zemlje odavale veliku počast jugoslovenskom predsjedniku, mnogi smatraju da ništa nije uporedivo sa sletom u Pjongjangu 28. augusta 1977. Zbog svog nuklearnog oružja Sjeverna Koreja je ovih dana dospjela u centar pažnje svjetske javnosti. Država na istoku azijskog kontinenta važi za najzatvoreniju u svijetu, jedan od posljednjih bastiona socijalizma.

Pogledajte snimak od kojeg zastaje dah:

OBAVEZNO PROČITATI: Evo šta je Tito poručivao svakom đaku u Jugoslaviji!

Više od 90% Jugoslovena i danas često kažu kako je život u Titovoj Jugoslaviji bio mnogo bolji nego danas i da se tada mnogo bolje živjelo

Tito je imao motivacionu poruku za svakog školarca, pa je na početku svake đačke knjižice pisala njegova poruka u kojoj je stajalo sljedeće:

“Učite dobro i slušajte svoje nastavnike. Oni žele da stvore od vas dobre, prosvećene građane naše zemlje. Nastojte da budete što bolji. Oni koji teže uče treba da ulože malo više napora, pa će i oni postići dobar uspjeh. Morate biti istrajni u radu; ako nije dovoljan jedan sat da naučite neku lekciju, radite dva ili više, ali je uvijek savladajte dobro. Učite uporno i ozbiljno, jer znanje ima veliku važnost za građane socijalističke zemlje kao što je naša Jugoslavija.

Imajte uvijek na umu da prema socijalističkoj Jugoslaviji imate velike obaveze.

Uvijek treba da pamtite da su se, zajedno sa starijima, za našu novu Jugoslaviju borili i svjesno išli u smrt i omladinci od petnaest i više godina, da su u najžešćim borbama jurišali ne misleći na to da li će iz borbe izići živi. Naši ljudi davali su svjesno svoje živote da bi budućim generacijama i omladini koja dolazi omogućili bolji život. Nemojte to nikad zaboraviti i neka vam je uvijek na srcu težnja da se tim žrtava odužite na taj način što ćete dobro učiti i postati svjesni građani socijalističke Jugoslavije”, pisalo je u đačkim knjižicama đaka SFRJ.

MARŠALOV PRATIOC:Na jahte predsjednika SFRJ dolazili su carevi i predsednici, ali i svjetske ljepotice

Penzionisani pukovnik Petar Dukić (79) iz Banatskog Velikog Sela deset godina je kao komandir pogonskog brodskog odreda službovao na jahtama „Jadranka“, „Primorka“, „Podgorka“, „Galeb“ i na razaraču „Split“

Većina ovih plovećih rezidencija Josipa Broza Tita preselila se u istoriju, ali su sećanja na dane provedene na brodovima sa najvećim sinom naših naroda i narodnosti još sveža:

– Najpre sam službovao na „Jadranki“. To je bila prva Titova jahta. Zapravo se radilo o nekadašnjoj jahti Kraljevine Jugoslavije „Beli orao“. Ali od svih jahti, Tito je najčešće koristio „Podgorku“. Ona je bila lepotica Jadrana. Sećam se da je Titov pas Tigar voleo da onjuši svaku rupicu na jahti. Interesantno je da je uvek lajao i režao na jednog člana posade. U šali smo govorili da je otkrio špijuna na brodu – priseća se Dukić. 

Najdraži rođendan 

I nakon toliko vremena od Titove smrti, javnosti je zaokupljena zabludama i mitovima o njemu. Evo kako Dukić opisuje Maršala:

– Uveravam vas da je Tito bio jednostavan čovek. Pamtim ga kao uvek nasmejanu osobu. Najlepša uspomena veže me za 23. jun 1977. godine. Tada sam večerajući sa Titom proslavio 39. rođendan. To je za mene bila izuzetna čast – kaže Dukić.

– Na jahte su, kako je u to vreme protokol nalagao, gosti stizali deset do petnaest minuta pre Tita. Jednom prilikom kasnila je Indira Gandi. Startovali smo motore na „Podgorki“. Dva su kresnula, a treći, kao za inat, zakazao. Iako je kvar bio otklonjen za sedam-osam minuta, meni se činilo da je protekla čitava večnost. U tom trenutku na vrata kabine banuo je Tito i izustio: „Boga mu ljubim, šta se ovo događa?“ Ne znam kako sam smogao snage da mu otpozdravim i odgovorim da smo imali tehnički problem. Sećam se da je mojim pretpostavljenima kasnije rekao: „Da mi niste dirali mašinca“ – seća se Dukić.

Svi su hteli da čuju Tita 

Tito je na jahtama primao vodeće političare tog doba:

– Najveći utisak na mene su ostavili Hajle Selasije, poslednji car Etiopije, kao i Vili Brant, kancelar Nemačke. Vili Brant se prema Titu ponašao kao sin koji voli oca. Kada nismo bili na pučini, dane smo provodili na Brionima. Za vreme arapsko-izraelskog sukoba, tokom sedam dana, došlo je 110 državnika i predsednika vlada. Svi su želeli da čuju šta o tome misli Josip Broz – ističe Dukić.

– Na jahti smo viđali najpoznatije glumice i lepotice tog doba – Đinu Lolobriđidu, Sofiju Loren i Elizabet Tejlor. Potajno smo zavideli Titu. Meni su lično, ipak, lepše i izazovnije bile naše gimnazijalke – iskren je Dukić.

MARŠALOVA GENIJALNOST: Titov odgovor američke novinare ostavio bez riječi!

Gospodine predsjedniče, šta predstavlja najveći pozitivan rezultat Niksonove posjete Jugoslaviji, pitali su ga novinari.

Poslije historijske posjete Ričarda Niksona Jugoslaviji, 1970. godine, predsjednik SFRJ Josip Broz Tito uzvratio je posjetu Americi, sljedeće godine.

Posjeta je bila i više nego uspješna, a vođa SFRJ je dočekan s najvišim mogućim počastima.

U nacionalnom klubu štampe u Vašingtonu, Tito je odgovarao na pitanja američkih novinara.

Zahvaljujući Titovoj duhovitosti i pristupačnosti, maršal je ubrzo uspostavio prisan kontakt s novinarima, i na konferenciji je zavladala srdačna atmosfera.

Svojim duhovitim odgovorima, Tito je imresionirao i najprovokativnije novinare. Ipak, jedno pitanje se izdvojilo, a postavio ga je Amerikanac.

– Gospodine predsjedniče, šta predstavlja najveći pozitivan rezultat Niksonove posete Jugoslaviji?

– To što sam ja danas u Americi – odgovorio je Tito.

TITO O VJERI: "Ko hoće da ide u crkvu da se moli - nek se moli!"

"Vjernicima smo omogućavali da ta osjećanja slobodno ispoljavaju, što je takođe doprinosilo jačanju povjerenja u nas i našu borbu.
Tačno je da smo mi hapsili i neke od njih, ali samo one koji su sarađivali sa okupatorom! "

Da li je u Vašem životu vjera ikada igrala neku značajnu ulogu ?

ODGOVOR: Mi se ni u toku rata, ni kasnije, nikada nismo postavljali tako da vjeru treba likvidirati. Mi smo realisti. Znali smo da ima mnogo ljudi koji vjeruju, ali smo uvijek polazili od toga da i oni treba da se bore zajedno sa nama za slobodu i napredak naše zemlje. 

Ja sam, na primjer, u ratu imao i jednoga sveštenika u Vrhovnom štabu. Bio je to Vlada Zečević. I kad bi smo tako došli s Vrhovnim štabom u neki kraj, gdje su vjerska osjećanja bila dublje usađena kod ljudi, on bi usput održao i poneko bogosluženje u pravoslavnoj crkvi, krštavao je i djecu, i slično. Isti slučaj je bio i sa nekim katoličkim sveštenicima. Mnogi su i poginuli u ratu. Mi smo onima koji vjeruju omogućavali da ta osjećanja slobodno ispoljavaju, što je takođe doprinosilo jačanju povjerenja u nas i našu borbu.

PITANJE: Ali, Vi osobno niste religiozni... ?

ODGOVOR: Ja lično sam ateista. Ali, ko hoće da ide u crkvu i da se moli - nek se moli; ja se tome ne protivim. 
Širile su se vani razne priče o tome da se mi borimo protiv crkve, vjere, da hapsimo vjernike. Tačno je da smo mi hapsili i neke od njih, ali samo one koji su sarađivali sa okupatorom. Takav je slučaj bio i sa nadbiskupom Stepincem u Zagrebu koji je bio ustaša; za vrijeme rata u Hrvatskoj je prekrštavao pravoslavne u katoličku vjeru. Sarađivao je sa Nijemcima i ustašama. Bio je otvoreni neprijatelj nas i naših naroda. I morali smo da ga hapsimo i sudimo na 15 godina. Kasnije i nije bio u zatvoru, već je upućen u svoje selo gdje je imao crkvu i mogućnost da se moli. Tu je i umro od leukemije. 
Vjerujem, inače, da znate da sam ja bio primljen i kod Pape. Zapravo, za vrijeme rata tadašnji Papa mene je ekskomunicirao iz katoličke crkve.

POJAM ZA SVE: EU bi molila Tita da uđe u Jugoslaviju!

Joška Broz smatra da bi EU maršala, da je poživeo još malo, molila da ih primi u Jugoslaviju!

- Mi smo, bre, bili pojam za sve. Da je Tito poživeo još deset godina, ne bi sada Srbija molila EU da joj se priključi, nego bi sve te kao velike sile nas molile da ih primimo pod petokraku. Jugoslavija je bila EU za sve ostale zemlje, bili smo na čelu nesvrstanih, što je činilo dve trećine planete.

Zato su nas i razbili, jer tek posle raspada SSSR i Jugoslavije Evropska unija je krenula da dobija na snazi. A sada smo mi na dnu lestvice, kako ove bivše republike što su ušle u Uniju, tako i ove ostale, koje i dalje čekaju - kaže Joška. O tome kako će istorija pamtiti njegovog dedu, po dobru ili po zlu, Joška za „Alo!” poručuje da to zavisi od političara.

- I danas, posle toliko godina, svi samo pričaju o Titu i citiraju ga. To znači da je bio veliki čovek, bilo da ga predstavljaju u lošem ili dobrom kontekstu.

Istoriju bi trebalo prepustiti istoričarima, a ne političarima, koji je samo koriste kako bi zavadili narod. U Hrvatskoj paradiraju ustaše, u Srbiji četnici, i jedno zlo rađa drugo. Tužno je sve ovo što se danas dešava, Tito bi znao kako s tim da izađe na kraj - kaže Joška.

FOTO: KAKO JE MARŠAL SAM PEŠICE PO SNEGU KRENUO NA POSAO

Uslikan davne 1953. godine: Maršal po snijegu pješke krenuo na posao!

Davne 1953. godine Josip Broz Tito uslikan je bez svoje uobičajene pratnje koja ga je pratila 24 sata.

Maršal je uslikan na ulicama Beograda, a pretpostavlja se da je krenuo na neki sastanak, bilo državni ili partijski.

Zli jezici su komentarisali kako je to bio samo marketinški trik, dok mi znamo kako ovo nije ništa čudno jer se dešavalo da Tito s vremena na vrijeme 'pobjegne' obezbjeđenju.

Dragi naš druže Tito! Čestitam ti rođendan i Dan mladosti u ime omladine, naroda i narodnosti naše socijalističke samoupravne domovine!

Milivoje Maričić, poljoprivrednik iz Selevca kod Smedereva, imao je čast da 25. maja 1976. godine štafetu mladosti preda maršalu Josipu Brozu:

- Imao sam ogromnu tremu, plašio sam se da se ne zbunim i ne zaboravim tekst čestitke!

"DRAGI naš, druže Tito. Čestitam ti rođendan i Dan mladosti u ime omladine, naroda i narodnosti naše socijalističke samoupravne domovine. Sa tobom smo u borbi za mir u svetu i za bolje sutra. Volimo te, druže Tito!"

Ovo je čestitka koju je Milivoje Miša Maričić (66), poljoprivrednik iz Selevca kod Smedereva, uputio Josipu Brozu Titu predajući mu štafetu mladosti 25. maja 1976. Posle četiri decenije, čika Miša tekst nije zaboravio.

- Ne može to da se zaboravi - kaže dok reprizno recituje čestitku.

Zapinje baš na istom mestu, kao tada, pred milionima očiju, a najvažnije, pred maršalovim.

- Evo, i sad zastanem kod "samoupravne". To je čudo. Tada sam, od trčanja uz stepenice, baš tu ostao bez daha. Publika počela da aplaudira, bodri. Tito, misleći da neću moći da nastavim, pružio ruku da uzme štafetu. Ali, ja ne dam. Sve dok nisam izgovorio čestitku do kraja.

Tekst je, veli, sam napisao, a onda ga, sa kolegama iz SKJ, "pročešljao". Priznaje, nije znao da se Titu ne persira, i da mu se godine ne pominju.

Kada mu je saopšteno da je Savezni odbor za proslavu Dana mladosti doneo odluku da on, kao uzoran 25-godišnji poljoprivrednik, preda Titu štafetu za 84. rođendan, priznaje, nije bio najsrećniji.

- Ma, bio sam u čudu, preplašen. Šta ja, običan seljak, da predajem štafetu? Nisam mogao sebe da zamislim. Tek posle sam osetio sreću, ponos, shvatio koliko je to velika stvar. Za mene, kao san.

"Kao divan san", upravo je stajalo i na naslovnoj strani "Novosti" 1976. ispod fotografije Tita i Miše Maričića. Pokazuje nam patinom pozlaćene isečke iz novina u albumu, dok pozira za nove naslovne, uz opasku da ne ume da se smeje.

Priča kako je, dok je selo bilo na nogama od ushićenja, zbunjen ostavio roditelje, suprugu, sina, 20 junadi i 200 tovnih svinja, i 11 dana pre pre sleta pošao u prestonicu.

- Od dana kada je saopšteno da ću uručiti Titu štafetu, preuzeli su kompletnu brigu o meni. Znate, moglo je svašta da se desi. Da me zgazio auto, niko ne bi rekao nesreća, nego ubili ga. Doveli su me u hotel "Slavija". Imao sam domaćina, nekog Pantovića iz Predsedništva omladine SKJ. Svaki dan konferencije za medije, što mi je najteže bilo. Ispunjavali su mi svaku želju. Vodili u obilazak grada, Skupštine, da upoznam fudbalere Partizana... Šta sam, bre, Dragice, sve radio tih dana? - od supruge traži pomoć u oživljavanju uspomena.

Osim što je pripremao um, za 31. predaju štafete, morao je da trenira i telo.

- Imao sam kondicionog trenera, nekog Nikolu Petrovića, penzionisanog potpukovnika. Svakog dana smo trčali po desetak kilometara Topčiderskom alejom, šumom, oko stadiona. Jer, problem je bio posle trčanja uz stepenice izgovoriti tekst. Srećom, bio sam u kondiciji.

Maričić i Tito na naslovnoj strani "Novosti" od 26. maja 1976.

Slet sa 6.000 učesnika nosio je naziv "Znamo svoj put". Na stadion ga je dovezao dva sata uoči priredbe vojni automobil. Dok je unezveren čekao i šetao, došlo je mnogo ljudi da ga zagovara i hrabri.

- Ogrnuli su me crvenim plaštom. Imam ga i danas. Trema je bila sve veća. Samo sam mislio na tekst, i da ne zaboravim savet da Tita ne gledam u oči, kako se ne bih zbunio.

Čin Mišinog čestitanja rođendana Titu u svečanoj loži stadiona JNA ispratile su desetine miliona ljudi, a kasnije, na prijemu u foajeu, Tito i Jovanka su mu čestitali.

Kada se kao zvezda proslave Dana mladosti vratio u selo, osim svečanog dočeka, kaže, sve je bilo isto.

- Zatekao sam moje u njivi da kopaju. Šta ću, presvučem se, i 'ajd u kopanje.

Skinuo je belo odelo, sašiveno po meri, koje je nosio tog važnog dana, i obukao radno. Odelo je danas, uredno složeno, sa košuljom i kravatom, a od godina, kao i fotografije, dobilo je zlatkasti sjaj.

U svome domu u Selevcu, čika Miša danas uživa sa tri naslednika Maričića, unucima Mihajlom, Lukom i Viktorom. Viktor, dvogodišnjak, dekin je mezimac.

- On je moja štafeta. Rođen je 25. maja - priča sa širokim, najponosnijim osmehom, čovek koji kaže da ne ume da se smeje.

PROSULI MU PIVO PO ODELU

Dok razmišlja da odelo sa sleta iz 1976. pokloni Muzeju, kroz smeh, seća se anegdote od tog 25. maja.

- Zbog odela, zamalo da ostanem bez domaćina. Pred slet, prosuo mi je pivo po rukavu. Dok sam u toaletu sušio rukav deset minuta, ovaj se pomerio nije, sedeo beo i ukočen. Tek kada se uverio da fleke nema, počeo je da me grli i ljubi od sreće...

UKRALI MU SAT - POKLON OD TITA

- Tito mi je poklonio pozlaćeni sat "marvin" i rekao da ga sačuvam za uspomenu. Odgovorio sam: Druže Tito, ako treba, i stražu ću da stavim pored njega. Ali, nažalost, nisam ga sačuvao. Poklonio sam ga starijem sinu, a njemu opljačkali kuću i ukrali sat.

ANALIZA TITOVOG PLANA: Kako je Tito planirao da Jugoslavija postane svetska sila

Svi normalni ljudi se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije i kako se tada živjelo bolje, bezbrižnije i sigurnije, a da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita, danas bi Jugoslavija bila svetska sila!

Istorija nedvosmisleno pokazuje da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska. Historičarka Sabrina Ramet je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”. Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.

Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

“Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja: da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun, te da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja.

Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji.

Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske. Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.