Pokazalo se da je to pravi mali povijesni ekskluziv jer riječ je o fotografijama snimljenim 25. listopada 1962. godine, kada je Josip Broz Tito posjetio IRB kako bi svečano pustio u pogon Ruđerov ciklotron. Kako većina tih fotografija nikad nije objavljena u javnosti, uz dozvolu ravnatelja IRB-a dr. Tome Antičića objavljujemo ih, uz kratku rekonstrukciju tog događaja, u Magazinu Jutarnjeg lista.
Specijalni vlak iz Beograda stigao je u Zagreb ujutro u osam sati. Toga četvrtka 25. listopada 1962. godine jutro je bilo maglovito i prohladno, ali magla se kasnije podigla pa je u 14 sati izmjereno ugodnih 13 Celzijevih stupnjeva. Predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) Josip Broz Tito stigao je u Zagreb u pratnji supruge Jovanke i najmoćnijih saveznih dužnosnika, među kojima se isticao Aleksandar Ranković, potpredsjednik jugoslavenske vlade (Savezno izvršno vijeće). Njih su na željezničkom kolodvoru dočekali najviši hrvatski dužnosnici predvođeni predsjednikom Sabora dr. Vladimirom Bakarićem te gradonačelnikom Zagreba Većeslavom Holjevcem. Nakon što je obavio smotru počasnog batuljona, Tito se uputio u grad, na čijim su ga ulicama pozdravljali građani.
Titov posjet Zagrebu odvijao se u napetoj svjetskoj atmosferi zbog Kubanske krize, koja je tada bila na vrhuncu. Između 16. i 28. listopada 1962. godine svijet je bio na rubu nuklearnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza, a 25. listopada generalni tajnik UN-a, burmanski diplomat U Thant, apelirao je na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i sovjetskog vođu Nikitu Hruščova da na miran način razriješe krizu.
Dok se Tito u svojem Cadillacu polagano kretao ulicama Zagreba, Nobelovo povjerenstvo u Stockholmu upravo je pripremalo konferenciju za novinare na kojoj će svijet saznati da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1962. godine američki romanopisac John Steinbeck.
Titov posjet Zagrebu bio je ciljano usmjeren na svečano puštanje u pogon ciklotrona (akcelerator čestica) na Institutu Ruđer Bošković (IRB), tada četvrtog po veličini u Europi. Naime, mlada je jugoslavenska država imala golema očekivanja od nuklearnog programa, pa je između 1948. i 1953. godine utrošeno više od 35 milijuna dolara (prema tečaju iz 1953.) na gradnju i opremanje Instituta nuklearnih nauka Boris Kidrič u Vinči, Instituta Jožef Štefan u Ljubljani i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, koji je 1950. godine utemeljio Ivan Supek.
“U to je vrijeme Centar u Vinči nabavljao ciklotron od Philipsa, i Pavle Savić i njegov direktor Stevan Dedijer, obojica vatreni pobornici atomske bombe, imali su već gotovo u ruci ček od milijun dolara. Međutim, uspio sam oduševiti Borisa Kidriča idejom da u Zagrebu s tvornicom ‘Rade Končar’ napravimo ciklotron samo uz 10 posto deviza - prisjetio se Ivan Supek gradnje ciklotrona nekoliko desetljeća kasnije u monografiji “Zagrebački ciklotron” Stanka Kaučića iz 2006. godine. Iz te je monografije razvidno da je Ruđerova “ciklotronska grupa” u sastavu Vatroslav Lopašić, Tomo Bosanac, Makismilian Konrad i Marcel Lažanski izradila 1953. godine “Projekt ciklotrona 16 MeV”, u kojem se predviđalo široko sudjelovanje domaće industrije i samo 120.000 dolara deviznih sredstava. Veliki doprinos gradnji ciklotrona dali su tehničari i radnici ciklotronske grupe, dok su dijelove izradila poduzeća Rade Končar, RIZ - Zagreb, Strojna tovarna - Trbovlje, Tvornica parnih kotlova i Ventilator.
Oko 10 sati Tito je stigao na Institut Ruđer Bošković, gdje su ga dočekali direktor Instituta Tomo Bosanac, potpredsjednik Sabora Nikola Sekulić i sekretar Savezne komisije za nuklearnu energiju (SKNE) Slobodan Nakićenović. U Titovoj su blizini i Ranković, Bakarić, jugoslavenski ministar obrane Ivan Gošnjak, savezni ministar znanosti Milentije Popović itd. Iako je bio jedan od inicijatora izrade ciklotrona domaće proizvodnje, na fotografijama nema ni Ivana Supeka, ni Mladena Paića, također jednog od utemeljitelja IRB-a.
Prisutne je zatim pozdravio Avdo Humo, potpredsjednik SKNE-a.
- Ciklotron je, prije svega, djelo napora i rada naših ljudi. Projektirali su ga i sagradili naši istraživači, projektanti i radnici, njegovu konstrukciju ostvarila je naša industrija - rekao je Avdo Humo u svojem govoru kojeg su velik dio prenijele tadašnje novine: Večernji list, Vjesnik i Borba. Zanimljivo je da je Humo tada najavio i gradnju prve jugoslavenske nuklearne elektranu 1970. godine. Tito je, zatim, odlikovao 12 Ruđerovih znanstvenika, inženjera i tehničara koji su dali najveći doprinos gradnji ciklotrona dok je SKNE posebno istaknuo zasluge Tome Bosanca, Ivana Supeka i arhitekta Kazimira Ostrogovića, projektanta zgrade u koju je smješten “atomski stroj”.
Tito i njegovi suradnici zatim su se uputili prema zgradi ciklotrona, zastavši nakratko ispred spomenika Ruđeru Boškoviću, monumentalnog djela Ivana Meštrovića. Dok su hodali, putem su ih pozdravljali Ruđerovi znanstvenici i tehničari. - Bio je sunčan jesenji dan. Mi smo stajali i pljeskali im dok su prolazili. Mene je jako iznenadilo kad sam uživo vidio Tita i Jovanku jer su izgledali puno manji nego na slikama u novinama - prisjetio se dr. Božidar Vojnović, umirovljeni znanstveni savjetnik IRB-a.
U ciklotronskoj zgradi Tita je s radom tog uređaja upoznao inženjer Marcel Lažanski. Iako na slikama djeluje ležerno, Lažanski je nekoliko sati prije Titova dolaska bio na “rubu živčanog sloma”, o čemu je progovorio mnogo godina kasnije.
“Bit će zanimljivo spomenuti jedan detalj, koji danas možda zvuči kao anegdota, ali je u ono doba bio iznimno ozbiljan. Na dan službenog puštanja ciklotrona u pogon skupila se čitava ekipa u ranu zoru oko pojedinih dijelova uređaja kako bi pripremila besprijekorno odvijanje toga čina. Ciklotronski magnet bio je u prethodnim mjesecima desetke i desetke puta uključivan bez najmanjeg problema, no upravo tog dana bilo je nemoguće staviti ga u pogon, a time, naravno, i ciklotron kao cjelinu”, prisjetio se Marcel Lažanski 2001. godine. “Grozničavo smo proučavali sheme i pregledavali instalacije, tražili moguće uzroke nastale anomalije. Naše stanje nije bilo daleko od panike kad nam je telefonski bilo javljeno da je predsjednička kolona automobila krenula Bijeničkom cestom. No, doslovno u zadnji čas uspjelo se sistematskom analizom pronaći nesretni kontakt koji je onemogućavao uključivanje magneta. Kratko vrijeme nakon toga direktor Tomo Bosanac mogao je mirno dočekati predsjednika Tita i njegovu suprugu, a svečani čin je prošao bez problema. No, mi se još dugo nismo mogli otresti pomisli na blamažu, pravu katastrofu za IRB, do koje zamalo da nije došlo. Trebalo je sačuvati živce...” zapisao je Marcel Lažanski, koji je kasnije karijeru nastavio na CERN-u (Europski centar za nuklearna istraživanja) kod Ženeve, gdje je godinama bio na čelu financijskog odjela.
Pritiskom na dugme u 10 sati i 59 minuta Tito je pustio u rad ciklotron te čestitao IRB-u na velikom uspjehu. “Ja sam zaista impresioniran time što sam vidio, a naročito kadrovima. Želim vam i ubuduće mnogo uspjeha u stvaralačkom radu”, zapisao je Tito u spomen-knjizi nakon obilaska Instituta i skromne zakuske u knjižnici. Titov prvi i jedini posjet Ruđeru trajao je tri sata. Ruđerov ciklotron radio je do 1991. godine, a krajem devedesetih je rashodovan.
