U KUĆI CVEĆA: Titovi pioniri i partizani pristižu iz svih krajeva bivše Jugoslavije, došli čak iz Kine

Na hiljade poštovalaca lika i dela Josipa Broza Tita počeli su da se okupljaju danas ispred Kuće cveća na Dedinju još od ranih jutarnjih časova kako bi obeležili 37. godišnjicu od smrti nekadašnjeg predsednika SFR Jugoslavije (1953-1980) i lidera KPJ (1937-1980)

Na desetine autobusa pristiglih iz Makedonije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, parkirano je ispred Muzeja Jugoslavije.

- Iz Banjaluke sam, došli smo još oko osam sati. Grafičar sam po struci, spojio sam ljubav prema Jugoslaviji i posao - rekao je Dragan Ignatović koji se pojavio u majci sa likom Josipa Broza, ali i pionirskom maramom oko vrata.

Posebnu pažnju među mnogobrojnim jugonostalgičarima privukli su kineski turisti.

- Došli smo u okviru turističke ture. Ne znam baš mnogo o Titu, ali znam o komunizmu - rekao je Šoung Fej (46) koji je došao sa suprugom.

Domaćini iz Muzeja Jugoslavije, u okviru kojeg se nalazi i Kuća cveća, očekuju veliki broj posetilaca tokom dana.

- Ljudi su već stajali u redovima u 10 časova kada smo otvorili vrata muzeja - rekli su nam ljubazni domaćini.

Ni ove godine posetu Kući cveća nisu propustili Subotičanka Marta (62) i bivši Splićanin Barba (75) koji žive na severu Vojvodine.

Foto: Vesna Lalić / RAS SrbijaMarta i Barba došli iz Subotice

- Uvek dolazimo za 25. maj, ali smo sada rešili da malo promenimo. Tito nam je značio skoro sve u životu. Mnogo smo putovali, a sada više ne možemo tako da se družimo, ostao nam je samo fejsbuk. I dalje bih volela da postoji Jugoslavija, ali nema šanse - rekla je Marta.

U Kući cveća se pojavio i Titov unuk Josip Joška Broz, koji je iskoristio priliku da se upiše u Knjigu žalosti.

- Da Tito nije valjao ne bi se danas spominjao. A mnogo je onih koji pokušavaju da unište sećanje na njega - rekao je Joška Broz.

Među mlađim generacijama bio je bračni par Filipović iz Makedonije. Gordana je rođena u godini Titove smrti, pa ne pamti mnogo iz prve ruke, ali zbog supruga, koji toliko voli nekadašnjeg predsednika SFRJ da dok je govorio o njemu rasplakao se.

Foto: Vesna Lalić / RAS SrbijaPar iz Kumanova

- I sa decom smo dolazili ovde. Bili smo i na putu za Hrvatsku, ali je Dragan insistirao da svratimo usput - kaže Gordana.

Foto: Vesna Lalić / RAS SrbijaČika Rule

Čika Rule, najpoznatiji udarnik iz Umčara, već je u pet sati bio je na Dedinju.

- Malo peške, malo vozom, pa austobusom, nije mi teško. Čekam 15.05 sati i tačno tada, po tradiciji ulazim unutra - kaže on.

U knjizi žalosti poruku je svom maršalu ostavio i pukovnik u penziji Vasilije Radović, koji je učestvovao u bitkama na Neretvi i Sutjesci.

- Dolazim ovde svakog 4. i 25. maja. To je bio čovek koji nije značio samo Jugoslaviji, nego i celom svetu - setan je Rade koji dodaje da u ta vremena ni stanove i kola nisu zaključavali.

Foto: Vesna Lalić / RAS SrbijaJugoslavija im još u srcu

Na celom prostoru oko Muzeja Jugoslavije mnogo je ljudi koji su orgnuti zastavama SFR Jugoslavije, sa pionirskim maramama, bedževima, svime što asocira na nekadašnju državu.

TO SU BILA VREMENA: Ovako se slavio 1.maj u Titovoj Jugoslaviji (FOTO-VIDEO)

U našoj domovini Jugoslaviji, naročito odmah posle Drugog svetskog rata, održavale su se impresivne prvomajske parade

Praznik rada, 1. maj, nekad je bio jedan od najznačajnijih datuma u godini. Bilo je to vreme slavlja i veselja, uranaka i parada. Danas se za većinu Prvi maj sveo na roštiljanje i slobodan dan, ako ga i dobiju.

U velikoj Jugoslaviji, naročito odmah posle Drugog svetskog rata, održavale su se brojne prvomajske parade. Najčešće su se održavale po glavnim gradovima republika, a centralna u Beogradu.

Sve bi počinjalo sa tradicionalnim prvomajskim urankom uz limenu muziku lokalnog gradskog orkestra.

A onda su glavnim ulicama paradirali radnici, seljaci, a predstavljana je i prava poljoprivredna mašinerija.

VIDEO: POGLEDAJTE KAKO SE SLAVIO PRVI MAJ U TITOVOJ JUGOSLAVIJI

Na filmu je ovekovečena parada održana na trgu Maršala Tita u Skopju, povodom proslave Praznika rada 1. maj 1960. godine. 
Na paradi su učestvovali radni ljudi, trudbenici, omladinci i pioniri, predstavljajući svoja dostignuća

Во филмот е забележана парадата што се одржа на плоштадот Маршал Тито во Скопје, по повод прославата на празникот на трудот 1 Мај 1960 година. 

На парадата земаа учество работни луѓе, трудбеници, младина и пионери од целата република, претставувајќи ги своите достигнувања.

Неспоредливи разлики во вреднувањето на трудот на работниците има во периодот во Титова Југославија и потоа.
Договори на дело на неколку месеци, минимални плати кои не дозволуваат задоволување на основните месечни потреби, несоодветни работни и безбедносни услови и случаи на робовладетелски однос во кои на работниците не им се дозволува да одат до тоалет се само дел од секојдневието на работниците денеска.

Затоа зачудува што ниту синдикатите, ниту банана државичките настанати од големата СФРЈ веќе не му посветуваат никакво внимание на 1. Мај, туку напротив партнерски работат на се поголемо ограничување на правата на работниците.

Видеото на Вардар филм од 1960 година покажува со каков жар се прославувал овој празник, и како тоа влијаело врз продуктивноста на работниците и нивната љубов кон работата.

SUBOTNJE BESJEDE: Bijelo Dugme - Koncert u Skopju

Prišla mi je jedna jako pijana djevojka i obratila na engleskom jeziku i kad me je upitala da li znam pjesmu “Rokamandoljina”, skroz sam se zbunio….Odgovorio sam joj da tu stvar, naravno, znam te joj odgovorio da je to prva rok pjesma ikad ispjevana na Albanskom jeziku….Potom mi je ta mlada žena rekla:

“I am from Kosovo, but I’m living in London last 15 years, and I love Yugoslavia….!!!!!!”

Danas sam nakon pet ili šest godina opet bio na koncertu. Zahvaljujući prijatelju koji je želio ostati anoniman, ali ko ga jebe, ipak ću ga imenovat - Slavco de Bajo ... dobio sam kartu za “Fan pit” približio se šanku,zauzeo busiju i čekao da počne svirka.

Očekivao sam Bregovićevo sranje sa trubačima,ali sam doživio veliko iznenađenje i dobio pravi rok koncert.
OK..u redu i trubači su bili tu,ali na bini je bilo 27 (slovima dvadesetisedam) muzičara,osam muških i dva ženska bek vokala, plus njih trojica.
Brega se stvarno, ali stvarno potrudio... Alen briljirao sa svojim glasom, ozvučenje bilo odlično, a sala prepuna…Po mojoj procjeni blizu deset hiljada ljudi !

Nakon sat i po’ rokanja je na binu izašao Tifa….i tada je cijela sala umukla….

Deset hiljada ljudi ćuti….deset,jebenih hiljada ljudi,u gotovo sablasnoj tišini….

Držao je štap u ruci i bio potpomognut sa jednim čovjekom…jer…jer…

...Jer on više ne može hodati sam….Po Skopju se već odavno čuju glasine da je obolio od neke teške bolesti…navodno multiplex skleroze….i zatim pustio svoju glaščinu i svi su poludjeli…

Skoro tri sata onog Bijelog dugmeta koje pamtim….

Ali ja kao bolesni Jugonostalgičar sam se najviše obradovao kad sam vidio onu zastavu ! Jugoslovensku trobojku sa zvijezdom petokrakom i kad sam u grudima duboko osjetio da nisam sam….da poslije svih ovih groznih godina vise, stavrno,nisam sam i da za tom velikom zemljom ne tugujem samo ja….

“Jugoslavijo na noge,pjevaj nek’ te čuju…”

Ili 

“Baš me briga gdje si otišla,ravna ti je Jugoslavija….”

...se orilo iz hiljada grla te me je natjeralo da popijem i Savu i Dunav (kako bi rekao,veliki,Nikola Kojo)…

A onda mi je, na samom kraju,prišla jedna jako pijana djevojka i obratila na Engleskom jeziku….Prvo sam pomislio da me neka pijana krava zajebava…No,kad me je upitala da li znam pjesmu “Rokamandoljina”, skroz sam se zbunio….Odgovorio sam joj da tu stvar, naravno, znam te joj na tom istom jeziku rekao da je to prva rok pjesma ikad ispjevana na Albanskom jeziku….Potom mi je ta mlada žena rekla:

“I am from Kosovo, but I’m living in London last 15 years, and I love Yugoslavia….!!!!!!”

A u pičku materinu..ma ne,aj’ u tri pizde materine….Izgrlili smo se kao rod najrođeniji,slikalli se…I selfije i sve ono što slijedi u takvim momnetima….

Tri su puta izlazili na BIS….da bi na kraju ostali samo njih trojica….Brega,Alen i Tifa te otpjevali “Ima neka tajna veza” i “Ružica si bila”….a sala je bukvalno gorilla….

Ne sjećam se kada sam u sebi osjetio toliku količinu adrenalina,kad sam bio toliko sretan i kad sam toliko bio potpun….

Mislio sam otići kući spavati,ali ne mogu,brate…nemogu….
Dopijam se kući i na you tube-u slušam Dugme….pune su mi oči suza i zbog strašne svirke i zbog “Kosovke djevojke” i zbog toga jer iz ove kože ne mogu….
Pa…
“Danas otvaram oči nakon svih ovih godina….”
Neizmjerno H V A L A Goranu,Alenu, Mladenu i svim onima kojima su mi ovaj dan učinili nezaboravnim….
Uh….ne znam hoću li uopšte moći zaspati noćas…..

P.S.
Slike slijede kad se sutra otrijeznim.....ako se uopšte od ovoga čovjek može otrijezniti.....

VIDEO:

https://www.facebook.com/rbuksic/videos/10209317422592701/?permPage=1

Pise: Ratko Bukšić

08.04 2017. Skopje

 Ratko Bukšić je rođen 26. februara 1967. godine u Skopju. Odrastao u Bihaću,

danas zivi na relaciji Bosna-Makedonija-Grčka. Pravi Jugosloven, od glave do pete, ima predivan dar i talenat za pisanje, pa nije ni čudo što ljudi toliko vole da ga čitaju.

DIVNA VREMENA: Evo kako se proizvodio svima omiljeni Fićo (VIDEO)

Uz Jugića, Stojadina, Tristaća i ‘Peglicu’, Fićo je bio jedan od najpopularnijih automobila koji su se mogli kupiti u našoj državi. 
A proizvodio se – baš ovako:

Legendarni Branko Kockica objavljio je video koji će mnoge sigurno vrlo brzo lansirati u djetinstvo ili barem mladost. Radi se naime o isječku iz dječje TV serije ‘Kocka, kocka, kockica’ u kojoj su autori svoje mlade gledatelje odlučili upoznati s proizvodnim procesom kultnog automobila.

Po jedan Fićo iz tvornice je tada izlazio svake četiri minute, a epizoda ‘Iz života jednog Fiće’ emitirana je 21. veljače 1979. godine.

BONUS FIĆINA PRIČA:

FOTO: EVOLUCIJA MAKEDONSKOG PASOŠA

DRUGOVI MAKEDONCI DALEKO STE STIGLI MAJKU VAM BOŽJU !

Katastrofalna situacija u onome što je ostalo od SR Makedonije. Od svemogućeg SFRJ pasoša, preko "nezavisnog" i "suverenog" makedonskog do bugarskog pasoša!

RUDAN OPET UĆUTKALA USTAŠE: Hrvatska je zemlja lažova, zločinaca, mrzitelja, divljaka i prostaka!

Spisateljica i kolumnista Vedrana Rudan razvalila je još jednu šamarčinu hrvatskim ekstremistima! 

"NAPALJENA HRVOJAD", kako ih Rudanka naziva, šta im je ona poručila, prenosimo u celosti:

Da mi je netko devedesete rekao da ću živjeti u zemlji u kojoj ću 2017. morati “braniti” uglednu riječku profesoricu Snježanu Prijić-Samaržiju koja će biti izabrana za rektoricu Sveučilišta u Rijeci, od napaljene hrvojadi, rekla bih mu da je lud. Svi mi koji živimo u Gradu Koji Teče znamo profesoricu. Nabrajati njene ljudske i stručne kvalitete da bih je “obranila” od anonimnih divljaka koji se glasaju na jednom od smrdljivih naci-portala čini mi se besmislenim.

Zašto se osvrtati na ono što pišu polupismene budale? Koga briga što piše Dnevno.hrak? Riječani i Riječanke nikad nisu bili opsjednuti porijeklom svojih građana. Gdje je Profesorica rođena uznemiruje samo one koji su plaćeni da lovom na Srbe i Srpkinje u Hrvata skrenu pažnju sa života Hrvata. Kad kažem “Hrvati” ne mislim samo na čiste Hrvate, oni najčišći su vjerojatno samo potomci Pavelića i Stepinca, mislim na nas obične. Na nas prevarene, opljačkane, ponižene, lagane, silovane bezdušnošću naših vladara.

Koja smo mi siročad. Premijer nam je lažov, manipulator, cinik, plagijator i zaštitnik svih mogućih lopina. Ministri su nam lažovi, manipulatori, lopovi, plagijatori, cinici. Popovi su nam silovatelji, kradljivci, lažljivci, ne plaćaju porez, šire mržnju, pozivaju na linč drugih i drugačijih.

Gradonačelnik Zagreba je manipulator, suspektni kriminalac kojemo će se suditi kad se Bog na zemlju spusti, bolesni graditelj fontana, izgladnjivač zagrebačke dječice u vrtićima, zagovaratelj uniformi koje će među učenicima izbrisati klasne razlike. Ha, ha.

Predsjednica države je nešto opsjednuto oružjem, uniformama, ratom, borbama, tenkovima, tromblonima, vojarnama, vojnom obavezom. Najpoznatija je po izjavi da su vojni šatori za jednu osobu dobar izum, ali da još bolje funkcioniraju kad se u šator za jednu osobu uvuku dvije, “onda je toplije”, a idealno je kad se u šator za jedno ugura troje. Ona govori, ti je na ekranu gledaš i pitaš se, jesam li ja u ludnici ili u svom dnevnom boravku? I još je moje gore list.Gnjili list.

Otkako Hrvatskom vlada najnovija HDZ ekipa sa onim bolesnicima iz Mosta ovdje je sve moguće. Pale se “pederi” i “lezbe”, u Dubrovniku se pokušava umlatiti čovjeka zato jer je crnac. Dobro je to što je ujedno i jedan od najpoznatijih svjetskih glumaca tako da je preko fejsa čitavom svijetu poslao poruku u kakvoj se zemlji nalazi. Crnci svih zemalja, odjebite.

Vijest dana je snimanje filma “General”, režira ga Antun Vrdoljak, nešto što je bilo i ostalo u guzici svakog sistema. Nešto neuništivo poput štakora ili žohara, nešto što će živjeti vječno, nešto čemu su svi grijesi oprošteni. I širenje mržnje devedesetih, i mrcvarenje Srba na Hrvatskoj teve i radiju, davanje otkaza krivomislećima…Titov režiser, filmska Jugoslavenčina od formata preko noći je postao Hrvatina koji u svojoj stotoj snima “remek-djelo” mojim parama. Koliko su sudbina zgazile njegove noge? Koliko je ljudi poslao u nesreću? Kad će se u Hrvatskoj snimiti film o Vrdoljaku? Nikad jer je Hrvatskla zemlja lažova, zločinaca, mrzitelja, bešćutnika, divljaka, prostaka.

I tako dvadeset i sedam godina. Živim u gradu u kome se devedesete ljudi nisu izbacivali iz stanova samo zato jer su Srbi. Srpski civili nisu ubijani na cesti. Ni snajperom. Rijeka nikad nije bila ni Split, ni Zagreb ni Osijek ni Zadar. Čujem vas i jebite se vi i vaša teza. Na nas nisu padale bombe pa smo zato mogli biti tolerantni. Riječani su bili tolerantni, ogromna većina, zato jer su civilizirani, ogromna većina. Kad je trebalo braniti Hrvatsku Riječani su odlazili na ratište, a zadarski autobusi su uzalud prazni čekali na riječkoj rivi da se odbjegli Zadrani ukažu, ukrcaju u autobus, vrate u svoj grad i obrane ga. Riječani su ratovali na svim hrvatskim ratištima protiv neprijatelja, ne protiv bespomoćnih žena, sitne djece i civila koje se prebijalo u ostalim hrvatskim gradovima.

Jednom treba reći, vrisnuti treba, da Rijeka nikad nije bila Hrvatska koja mrzi druge i drugačije, da nikad nije i neće saditi vrbe za Srbe i da humanost nije jednako izdaja. Kriminalci koji opet vladaju našom zemljom prodaju nam upravo tu tezu. Riječani nisu dovoljno domoljubi, da jesu profesoricu Snježanu Prijić-Samardžiju napojili bi kiselinom, stavili joj flaster preko usta, prebili je, zapalili, pa njezin leš bacili u more. Neka mrtva Hrvojadi šalje poruku, Rijeka je Hrvatska i samo hrvatska. Ubojice, naš gradonačenik Obersnel nije Glavaš.

E, pa, smeće jedno iz svih hadezea koji vladate ovom zemljom, neće ići. Nismo mi od jučer. Ako treba skupit ćemo se, ako treba, a treba, poručit ćemo vam, KREPAT MA NE MOLAT! Ako treba, Rijeka će postati Republika. Zločinci, ne damo vam našu Prijićku!