Bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ, Raif Dizdarević u intervjuu novosadskom „Akteru“ izjavio je da je i 20 godina nakon raspada zajedničke države ostao nostalgičar.
Žalim što nije razvijan jedan civilizacijski projekat kakva je bila Jugoslavija, i što se nije ostvario do kraja. Moram reći da je bivša zajednička država bila veliki civilizacijski projekat i velika je šteta što nije opstao i doživio da se dalje razvija, a grešku vidim u nama koji smo bili odgovorni za stanje u državi.
Crvenim tepihom u Palatu Srbija na sesiju Igmanske inicijative, uz predsjednike Srbije, Hrvatske, Crne Gore, članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, brojne učesnike iz zemlje i inostranstva, skoro u isto vrijeme kada i komesar za proširenje Evropske unije, peo se i gost ovoga skupa Raif Dizdarević.
Nakon tačno dvije decenije ponovo je ušao u zdanje nekadašnje Palate federacije, u kome je bio Kabinet šefa države, tada predsjednika Predsjedništva SFRJ. Bio je prvi među jednakima u vođenju velike Jugoslavije 1988 – 1989.
Gore nego u Kraljevini Jugoslaviji
Akter: Za početak, kako se osjećate u zdanju u kome ste bili godinu dana šef velike zemlje, i šta prvo posjetite kada dođete u Beograd?
Dizdarević: Prvo posjetim svoju kćerku, unuku i zeta, koji su u Beogradu, pa onda Kuću cvijeća. Ponovo sam u zgradi gdje sam radio, a iz nje sam posljednji put izašao 1991, i evo me nakon 20 godina prvi put danas. Ovdje sam dosta muka podnio i dosta lijepog doživio, i mislim da je trebalo da ostane ime Palata federacije.
Akter: Sigurno se bude sjećanja na te dane. Ko su vam bili najbliži saradnici, s kim ste se najbolje slagali u doba jugoslovenske trobojke?
Dizdarević: Imao sam mnogo dobrih drugova, saradnika, od onih s kojima sam radio još kao mladi diplomata, pa kada sam bio pomoćnik ministra, ministar spoljnih poslova, zatim na funkciji u Skupštini SFRJ. Imao sam mnogo dobrih prijatelja, i bojim se da izdvojim imena jer ću nekog pomenuti, nekoga ne, a to nije dobro. Imao sam i mnogo onih s kojima sam imao mnogo muke, ali neću ni njih pominjati, da ne ispustim nekoga i od njih.
Akter: Iza nas je već dugi niz godina koje prave distancu od države na čijem ste čelu bili. Kako danas vidite prostor SFRJ?
Dizdarević: Moram da kažem sa dosta tuge. Radim trenutno na jednom rukopisu „Dvadeset godina poslije raspada Jugoslavije“. Od jednog do drugog dijela raspadnute države razlike nisu baš velike, u tom smislu što sve te zemlje, možda sa izuzetkom Slovenije, karakteriše stanje nazadovanja, a ne napretka. Stanje je takvo da se više troši ono što su naslijedili, umjesto da se čuva i tome dodaje nešto dobro. Kod nas u Bosni i Hercegovini zapravo se još uvijek gricka ostatak ostataka. Praktično, ništa se novo ne stvara, vlada jedna apatija. Često se i čudim i divim koliki je stepen strpljivosti ljudi da otrpe sve ono što im se uzima, a ništa ne daje. Mislim da smo u nekim dijelovima Jugoslavije došli na neke grane gdje je položaj radnika gori nego što je bio u karađorđevićevskoj Kraljevini Jugoslaviji. Kod nas u Bosni to je sigurno slučaj, ali bogami nisu ni drugi odmakli.
Pomirenje je ponašanje
Akter: Okupili ste se radi razmjene iskustava i dogovora?
Dizdarević: Ovdje smo na skupu Igmanske inicijative, i rekao bih da on ima više manifestacioni, nego karakter dogovaranja. Ali dobro je da se daju nekakvi impulsi na prostoru bivše zajedničke države, da se njeguju ti dijelovi bivše zemlje. Naime, postoji jedan niz veza koji je vezivao ljude, institucije, ličnosti iz tog vremena, i dobro je da se to obnavlja. Niko nema iluzija da se može vratiti nepovratno, ali dajte da gledamo u budućnost, da ne živimo samo sa prošlošću od 1991. do sada. Prošlost se ne može zaboraviti, ali ni u njoj živjeti. Ne zaboravljajući prošlost mi bismo morali da se okrenemo i gledamo šta će sutra biti sa djecom, mladima, hoće li zateći još gore od ovoga u čemu su sada, pa i dalje bježati po svetu trbuhom za kruhom.
Akter: Svi govore o pomirenju. Šta je u suštini po vama pomirenje na prostoru nekadašnje SFRJ?
Dizdarević: Pravo da vam kažem, kada god čujem pomirenje pitam se isto kao i vi sada, jer za mene je to pomirenje ponašanje. Ako u ponašanju nema jednog dobronamjernog dijaloga da se liječe rane prošlosti, da se ono što je zajednička korist ugovorima između država ostvaruje, da se otvara prostor ljudima, institucijama, oblastima kulture, nauke, da zajedno nešto rade, jer smo svi tako mali da ne može niko sam da napravi neke velike korake o kojima pričamo. Za mene je pomirenje u radnji, a ne u parolama i u nekim pričama o komisijama kojima se daje čudotvorna moć da mogu da nas pomire.
Akter: Kako vidite komunikaciju Srbije i Bosne i Hercegovine danas?
Dizdarević: Prvo, mislim da je duže vremena nedostajao dijalog Srbije i BiH, i da se stalno nešto oklijevalo. Drugo, ima nečega feleričnog u odnosima, što proističe iz odredbi Dejtonskog sporazuma, pa je komunikacija išla sa dijelom BiH, odnosno Srbija ima veću komunikaciju sa Republikom Srpskom, a mi strahujemo da u njoj postoje neke aspiracije koje nisu nestale. Manje je pri tom onog dijaloga koji bi donosio pomjeranje u odnosima, razumijevanje. Taj dijalog nosi i ono u čemu se ne možemo složiti, ali jedni drugima možemo kazati šta o tome mislimo, pa neka svako to deponuje u svojoj glavi i malo povede računa o tome, te da potiskuje tako nešto otvarajući prostor saradnji.
Vjera je sluškinja politike
Akter: Da nije Republike Srpske i njenog protivljenja, da li bi BiH priznala jednostrano proglašenu nezavisnost od strane Prištine?
Dizdarević: Moram da kažem svoj stav, koji je od početka isti. Problem Kosova je problem Srbije i Kosova, i mi iz BiH ne bi trebalo u to da se miješamo. To iskreno zastupam. Naravno, zbog odnosa unutar BiH ne možemo ni da razmišljamo o priznanju Kosova, a svako ko zastupa mišljenje da bi to trebalo uraditi što prije, mislim da griješi, jer to za BiH nije prihvatljivo. BiH u tom slučaju treba da se ponaša u skladu sa onim kako to riješe Srbija i Kosovo.
Akter: Kakav je vaš pogled na različite sandžačke inicijative muftije Muamera Zukorlića o životu Bošnjaka u jednoj državi, kao i miješanje reis ul uleme Islamske zajednice BiH Mustafe Cerića u sva ta zbivanja?
Dizdarević: Jako sam odbojan prema toj tendenciji i tome što se čini. Ne odobravam niz postupaka koje reis Cerić pravi, koji više pale nego što gase. Treba poći od toga da je taj dio Sandžaka dio Srbije. Ljudi u Sandžaku, Bošnjaci, sva svoja prava moraju tražiti u Srbiji, u dijalogu, a ne u izazivanju. Izazivanja ne smije biti ni sa jedne strane. Drago mi je što neki aktuelni državnici u BiH pokušavaju da djeluju u tom smislu, pri tom mislim na člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, koji je javno prigovorio Zukorliću i Ceriću, i odmah je od njih bio napadnut. Odmah ste maltene islamofob.
Akter: Koliko je vjerski faktor opasan u ovim danima kada se svi na svojoj stepenici priključuju EU, ili kažu da bi u Brisel?
Dizdarević: Svuda, ovdje u Srbiji, u BiH, gdje je princip sekularizma, sekularne države, vjerske zajednice pokušavaju da se nametnu kao dominirajući faktor uticaja u politici. Najbolje bi bilo da se svako bavi svojim, vjera vjerom. Iz iskustva mogu reći, kada god je došlo do neke sprege vjera je postala sluškinja politike.
Ne možemo sebe amnestirati a kriviti Tita
Akter: Da li je bilo neminovno da s Titovim odlaskom ode i njegova država, i da li je on kriv za sve ono što je počelo da se dešava zbog temelja kakve je stvarao?
Dizdarević: Moram da kažem da pripadam onima koji ne krive Tita. Jako cijenim nesumnjivu, ogromnu, istorijsku ulogu Tita kada je reč o postanku, održavanju i razvoju Jugoslavije, dok je razvoj išao. Ipak je u toj zajedničkoj državi od 1918. do 1991. jedino Titov period bio vrijeme napretka svih, preporoda Jugoslavije. Svaljivati krivicu na njega je najlakše, i sa stanovišta nas koji smo bili oko njega znači da se mi amnestiramo. A krivica je mnogo šira zato što nismo učinili ono što smo bili dužni da uradimo u razvoju sistema, pa i odnosa u federaciji, da ne bi došlo do kraha.
Akter: Ostali ste, kako rekoste na početku, jugonostalgičar?
Dizdarević: Apsolutno. Žalim što nije razvijan jedan civilizacijski projekat kakva je bila Jugoslavija, i što se nije ostvario do kraja. Moram reći da je bivša zajednička država bila veliki civilizacijski projekat i velika je šteta što nije opstao i doživio da se dalje razvija, a grešku vidim u nama koji smo bili odgovorni za stanje u državi, ali to je druga priča. Pripadam onima koji se smatraju manje-više odgovornim za to. Neko je manje, neko više odgovoran, ali niko od nas koji smo bili na nekim funkcijama sa kojih se moglo nešto učiniti ne može biti amnestiran. Bilo je mnogo pokušaja u kojima sam učestvovao, ali sada mogu samo žaliti.
