ANALIZA: FENOMEN TUGE ZA JUGOSLAVIJOM

Zbog čega je posle skoro 3 decenije otkako su na ruinama države koja je bila Istok na Zapadu i Zapad na Istoku uspostavljeni novi entiteti sa nacionalnim predznakom, prisutna nostalgija za nečim što se tako zdušno rušilo, pokušao je da odgovori naučni skup održan u Muzeju istorije Jugoslavije

Međunarodna konferencija "Nostalgija u pokretu" koja je za temu imala postkomunističku nostalgiju, okupila je stručnjake iz zemalja Jugoslavije, ali i Češke i Bugarske. Koordinatori ovog projekta bile su Marija Đorgović i Mirjana Slavković, kustoskinje MIJ.

- Na nostalgiju se obično gleda kao na intimnu, sentimentalnu, eskapističku, nevinu priču o boljoj prošlosti - smatra Mitja Velikonja, rukovodilac Centra za kulturne i religiozne studije na Univerzitetu u Ljubljani. - Takvi pogledi zapostavljaju drugu stranu: kao "retrospektiva utopija", nostalgija je emancipatorska, aktivna, priča koja uključuje i aktivira, jer veličajući prošlost, zapravo kritikuje sadašnjost.

Za lingvistu i antropologa Tanju Petrović jugonostalgija je fenomen povezan sa dubljim saznanjima o društvenom životu i premašuje lamentiranje radnika nad izgubljenom socijalnom sigurnošću.

Kao što se na mestu gde je Tito sahranjen, u Kući cveća, koja je u sklopu MIJ, svake godine okupljaju udruženja i pojedinci da obeleže njegov rođendan, takvi skupovi održavaju se svakog 25. maja i u njegovom rodnom Kumrovcu. Taj fenomen proučavala je Nevena Škrbić Alempijević sa odeljenja za etnologiju i kulturnu antropologiju Fakulteta društvenih nauka Zagrebačkog univrziteta.

- Ljudi se i dalje tog dana okupljaju u Kumrovcu bez obzira na to da li političke elite odobravaju ili ne - tvrdi naučnica. - Tu dolaze iz različitih razloga: da iskažu svoju nostalgiju, uspostave kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti, da kritikuju sadašnje okolnosti i odnose snaga, ili samo da vide svoje nekadašnje drugove. U Kumrovcu, kako kažu, mogu da učestvuju u priči koja se retko čuje na javnoj sceni Hrvatske. Ispoljavanje nostalgije javno, na mestu gde je Tito rođen, zato ne treba tretirati kao prevashodno konzervatini i nekritički odnos prema prošlosti. U kontekstu prethodinih istraživanja jugonostalgije i titonostalgije na nju se može gledati i kao na fenomen koji donosi inovacije, samoidentifikaciju i novu kulturnu recepciju.

Konferencija "Nostalgija u pokretu" stoji na samom kraju višegodišnjeg istraživačkog procesa i promišljanja koji se odnosi na temu sećanja i nostalgije u okviru Muzeja istorije Jugoslavije, kaže, za "Novosti", jedan od koordinatora Mirjana Slavković:

- Smisao ovog edukativnog programa je da napravi presek dosadašnjih istraživanja u ovoj oblasti i trasira smernice za buduće istraživačke projekte.

OVAJ naučni skup deo je projekta "Heroji koje volimo. Ideologija, identitet i socijalistička umetnost u novoj Evropi", koji finansiraju Evropska komisija i Allianz Kulturstifung. 

LAŽ NAD LAŽIMA - Narodi Jugoslavije su se mrzjeli

Navodeći neke od laži koje su dovele do krvavog raspada SFRJ objavljujemo tekst Senje Perunović kojim se kroz formu pitanja i davanja odgovora iz ankete, navode neke od laži poput - „da su se narodi Jugoslavije uoči raspada SFRJ, mrzjeli“. 

Tvrdnja da su se narodi Jugoslavije mrzili, laž je nad lažima. Ona je razorila živote tada, a i sada nastavlja svoj pakleni put, kad joj se dozvoli.

U velikoj konkurenciji za titulu ‘LAŽ NAD LAŽIMA’ u našim krajevima, pobjeđuje ova: „Narodi Jugoslavije su mrzili jedni druge; bratstvo-jedinstvo nije postojalo, ono je bilo samo trik i privid“.

Istina je drugačija; ne samo da je ljepša nego je i logičnija kad se uzme u obzir stvarnost koju smo živjeli, ako se usudimo priznati je sebi: narodi Jugoslavije se nisu mrzili. Ipak, teško je to povjerovati nakon svega što se dogodilo u devedesetima?   Slijede argumenti, crno na bijelo.

Istraživanje provedeno 1990. otkriva puno.

Što je njegov zaključak?

Jedan od najvažnijih je ovaj: rezultati istraživanja ne potvrđuju vjerovanje/tvrdnju da je socijalistička Jugoslavija bila podrivena nacionalnom mržnjom prije devedesetih.

Zar nije bilo nacionalista prije devedesetih?

Bilo ih je i bili su glasni ali ni izdaleka tako brojni kako se činilo. Nacionalna netrpeljivost nije bila karakteristika jugoslavenskog društva, sve do rata 1990-ih.

Kako to znamo, osim iz sjećanja mnogih?

Postoje objavljene studije sa podacima sakupljenim u istraživanjima znanstvenih institucija i eksperata.

Možda nacionalne netrpeljivosti nije bilo za vrijeme Tita, ali čini se da je mržnja tinjala ispod površine i onda buknula u devedesetima. Da li je to točno?

Ne. Čak i zadnje istraživanje koje je provedeno u maju i junu 1990. pokazuje da nacionalna netrpeljivost, iako opasno pogoršana, ni tada nije bila velika. (Izuzetak je Kosovo gdje su prilike bili značajno drugačije.)

Tko je proveo istraživanje?

Istraživanje je proveo Konzorcij institucija za ispitivanje javnog mnenja (univerzitetske istraživačke institucije svih republika, osima Crne Gore). Provedeno je na uzorku od 4230 osoba starijih od 18 godina koji je bio reprezentativan za cijelu populaciju Jugoslavije kao i za svaku republiku i autonomnu pokrajinu. Rezultati su objavljeni 1991. u studiji ‘Jugoslavija na kriznoj prekretnici’.

Kako je mjerena nacionalna mržnja ili netrpeljivost?

Upotrebljen je method široko primjenjen u znanstvenim istraživanjima u svijetu za mjerenje etničke distance: Bogardusova ljestvica. Primjenjen je najrigorozniji model Bogardusove ljestvice utoliko što se nacionalna distanca mjerila kroz stav u odnosu na prihvaćanje ili neprihvaćanje bračnog partnera iz druge nacije (a ne, na primjer, kroz stav o prihvaćanju člana druge nacije kao susjeda ili kolege na poslu).   Etnička distanca je istražena za devet grupa: šest najbrojnijih nacija (Cronogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Slovenci i Srbi), dvije najbrojnije nacionalne manjine (Albanci i Mađari), i osobe koje su se odredili/ identificirali kao Jugoslaveni.

Šta je, dakle, pokazalo to istraživanje, kakav je bila etnička distanca 1990?

Istraživanje je pokazalo relativno nisku etničku distancu među narodima Jugoslavije. Drugim riječima, još i tada, u proljeće 1990, nacionalni odnosi su općenito bili dobri.

Koliko je bilo isključivih?

Maksimalnu distancu pokazalo je 18% od svih ispitanika. To su oni koji bi prihvatili za bračnog partnera samo osobu iste nacionalnosti kao što su i oni. Njima možemo pribrojiti i one koji bi prihavatili bračnog partnera iz samo dvije ili tri druge grupe, tj. koji pokazuju jaku distancu i kojih je bilo 19%.

Gdje je bila većina?

Onih koji su pokazali minimalnu distancu ili su bez etničke distance (tj. bili su otvoreni da prihvate osobe druge nacionalnosti) bilo je 33%. Njima možemo priključiti one sa niskom etničkom distancom (12%). Srednja distanca karakterizirla je 14% ispitanika.   Bilo je još i onih (4%) koji ne bi prihvatili bračnog partnera ni iz jedne nacionalne grupe, uključujući i njihovu vlastitu. To je prilično visoki postotak za takav netradicionalni stav, tako da je moguće da obuhvaća ne samo one koji odbijaju brak kao instituciju, već i one koji su svojim odgovorom zapravo željeli izraziti svoj stav. Naime, sasvim je moguće da su među njima bili oni koji su bez etničke distance a koji su kroz takav odgovor željeli poslati poruku protiv agresivnog nacionalizma koji se u to vrijeme pojavljivao iz svakog ugla. Takav je odgovor sličan onim odgovorima sa kojim su građani protestirali, također protiv nacionalizma, u popisima stanovništava kada su na pitanje o nacionalnosti odgovarali da su Marsovci, amebe i tome slično.

Da li su podaci vjerodostojni?

Rezultati istraživanja pokazuju da se odnosi u Jugoslaviji prije mogu okarakterizirati kao bliskost idobri međunacionalni odnosi nego kao mržnja (pa čak ne niti kao nacionalna netrepeljivost). Ali tko da im vjeruje, netko može pitati. Možda su građani davali odgovore koji su bili društveno poželjni a ne svoje iskreno mišljenje.

Neki su lagali, mnogi zu zavedeni

Da.

Konkurencija je oštra

Priznajem, na pitanje koja je laž najveća nije lako odgovoriti. Konkurencija je prevelika. Laž koja tvrdi da su se narodi Jugoslavije mrzili nosi pobjedničku titulu samo zato jer se čini da je ona grotlo iz kojeg su sve, ili većina, teško-kalibarskih laži, izašle i … izlaze.

Posvećeno usamljenom čovjeku

Čini mi se da raskrinkavanje neistine o narodima kao mrziteljima mora imati baš jaku emacipatorsku snagu kad je sama laž imala tako razornu moć. U svakom slučaju, ovaj tekst posvećujem razočaranom, utučenom, prevarenom, čovjeku na prostoru bivše Jugoslavije. Nije bilo davno kad sam pročitala riječi jednog takvog koji ne može sačekati da zaradi penziju da bi mogao otići živjeti u planinu, samo da bude što dalje od ljudi, zauvijek. Razočaran je u ljude, u sebe, u svijet. Ne može razumjeti šta se dogodilo. Razočaranje da je „sve“ bio samo privid skoro ga je dotuklo. Ne može vjerovati da nije primjećivao mržnju oko sebe, a po „svemu sudeći“ izgleda da nije. Ali, pogledaj, dragi, usamljeni, istina je ipak na tvojoj strani – nisi živio u izmaglici privida. Ljudi su bili, i jesu, puno, jednostavno da kažem, puno bolji nego što su ih devedesete prikazale: bliskost među narodima je bila prava.

Narod

Srce me boli kad vidim koliko se drvlja i kamenja nabacilo na narod. Kao, narod je kriv, narod je glup… što sve ne. Ma, vraga narod, netko drugi je bio na pozornici i tada i sada. Kad god takva misao o lošem narodu proleti glavom, pogledati podatke istraživanja.

Naglasak

Tvrdnja da su se narodi Jugoslavije mrzili, laž je nad lažima. Ona je razorila živote tada, a i sada nastavlja svoj pakleni put, kad joj se dozvoli.

Čija je laž to bila? Sigurno ne narodna.

TITO NA 150.000 FOTOGRAFIJA: Pogledajte ih jednu po jednu!

Svih 150 000 fotografija iz foto-arhive Muzeja istorije Jugoslavije, većinom nepoznatih široj javnosti, dostupne su na sajtu zainteresovanima iz cijelog svijeta.

Svih 150 000 fotografija iz foto-arhive Muzeja istorije Jugoslavije, većinom nepoznatih široj javnosti, od 27. novembra su dostupne na sajtu www.foto.mij.rs zainteresovanima iz cijelog svijeta.

Fotografije su snimila četiri fotografa iz Kabineta predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita od 1947. do 1980. godine, na 1.083 lokacije u 93 države.

Onlajn baza može se pretražiti po datumima, događaјima, ličnostima i zemljama, a njeni posjetioci imaju priliku da učestvuju u upotpunjavanju informacija o historiјi “tagovanjem” fotografiјa i dodavanjem povezanih informacija.

Sakupljena građa je dragocjeno svjedočanstvo o putovanjima Josipa Broza, posjetama stranih šefova država i vlada, susretima sa svjetski poznatim ličnostima različitih zanimanja, kao i situacijama iz njegovog svakodnevnog života.

Fotografije, koje su djelo četvorice fotografa, Dragutina Grbića, Aleksandra Stojanovića, Miloša Rašete i Mirka Lovrića, bilježe brojne susrete Josipa Broza Tita sa predsjednicima Sjedinjenih Američkih Država. Tito je bio јedini predsjednik strane države koјi se tokom svog mandata sreo sa svim predsjednicima ove zemlje, a ujedno je bio i posljednji inostrani političar kojeg je Kenedi primio prije smrti.

Takođe, u arhivi se mogu pronaći i fotografije sa Ričardom Bartonom i Elizabet Teјlor, Sofijom Loren koјa kuva u kuhinji na Vangi, Đinom Lolobriđidom, Žozefinom Beјker, Kirkom Daglasom, Orsonom Velsom, kao i sa Žan Polom Sartrom, papom Pavlom VI, sa članovima posade letjelice Apolo 11, koji su prvi sletjeli na Mesec, kao i sa Če Gevarom, Vinstonom Čerčilom i kraljicom Elizabetom.