U RTV Reviji 1991. godine objavljen je članak o usporedbi života u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu, Budimpešti i New Yorku
U tekstu koji slijedi načinit ćemo komparaciju cijena u trgovini na malo između New Yorka, Budimpešte i Beograda, kao najskupljeg grada Jugoslavije.
Sve to naravno sa osvrtom na prosječna primanja, cijene zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, školovanja i studiranja, radi veće objektivnosti teksta.
Radi lakšeg snalaženja uz tekst su date i tabele sa komparativnim cijenama u ovim gradovima.
Krenimo prvo od osnovnih životnih proizvoda, neophodnih za golu egzistenciju – prehrambenih proizvoda.
I letimičnim pogledom na tabelu može se zaključiti da su cijene osnovnih životnih namirnica u New Yorku, osim u nekoliko slučajeva, niže od onih u našem glavnom gradu, a Budimpešta je uvjerljivo najjeftinija.
Međutim, dok Mađari i mi za ono malo novca kojeg imamo često moramo kupiti jedan jedini proizvod koji nam tržište nudi bez obzira na kvalitetu, u njujorškim prodavnicama se može naći ogroman broj domaćih i inozemnih proizvoda iste vrste.
I kod nas i kod Mađara je u posljednje vrijeme dosta uvozne robe, međutim nad nekim osnovnim životnim namirnicama domaći proizvođači još imaju monopol. Osim cijene, izbor kupca u New Yorku najčešće određuje kvaliteta, pa se slobodno može reći da tamo čovjek za svoj novac dobiva najbolje.
Navala na Budimpeštu
Da bi zadovoljio osnovne životne potrebe čovjeku je osim hrane potrebno mjesto stanovanja i naravno odjeća. Što se tiče stanova New York je skuplji od Beograda i Budimpešte.
Najskuplji dio New Yorka je svakako Manhattan jer je ujedno i najsigurniji. Mjesečna renta za jednosoban stan je od 400 do 700 dolara, a za četverosoban je potrebno izdvojiti blizu 2.500 dolara. Iako su ovo cifre od kojih se može zavrtjeti u glavi, ne zaboravite da su cijene stanova u našem glavnom gradu koji se iznajmljuju strancima između 400 i 800 dolara.
Cijene stanova u Budimpešti nismo uspjeli saznati jer je stambeni fond u Mađarskoj izuzetno ograničen i iznajmljivanje velikih stanova u Budimpešti nije uobičajeno. A što se tiče renti za stanove u Beogradu drastično su velike ako se uzme u obzir da su stanovi koji se iznajmljuju uglavnom dobiveni od društva na korištenje i da se ne nalaze u privatnom vlasništvu.
Kada se smjesti u stan čovjeku je osim namještaja potrebna i odjeća kao i pribor za osobnu higijenu. Što se cijena ovih proizvoda tiče mora se reći da su razlike u pojedinim prodavnicama često drastično različite i da se u New Yorku – pogotovo ovisno o dijelu grada – te razlike kreću od 40 do 60 posto.
Za tabelu sa cijenama odjeće, obuće i pribora za osobnu higijenu uzeli smo cijene u prodavnicama na Canal Street u New Yorku, Bulevaru revolucije u Beogradu i nekim dijelovima predgrađa Ujpešt u Budimpešti.
Kao što se iz priložene tabele može zaključiti naš glavni grad je u ovom pogledu skuplji od New Yorka i Budimpešte. Neki artikli su drastično skuplji dok su neki u sva tri grada na približno istom nivou. Međutim, ove razlike u cijeni će dobiti pravi odnos tek kada se usporede prosječne zarade u ova tri grada.
O cijenama namještaja koji je neophodan svakom domaćinstvu vrlo je nezahvalno govoriti. Beograd i Budimpešta su danas pretrpani skupim uvoznim namještajem a ima i dosta kvalitetnog, domaćeg. Međutim, cijene su previsoke.
Za jednu običnu kuhinju sastavljenu od radnog dijela, sudopera i visećeg dijela (ne računajući kućne aparate) potrebno je izdvajati i po nekoliko prosječnih plaća. U New Yorku se jednosoban stan može kompletno opremiti namještajem za manje od 2.500 dolara. I to naravno ako se kupuje nov.
Opremljeni stan naravno podrazumijeva frižider, štednjak, televizor i ostalu tehniku. Cijene ove robe kod nas i u Budimpešti su približno iste jer se uglavnom uvoze (jeftinije od domaćih artikala) preko inozemnih konsignacija.
U posljednjih nekoliko godina su Sony, Philips, Siemens i druge svjetski poznate firme na bivšem istočnom tržištu našle izuzetno plodno tlo za plasman svojih proizvoda.
S druge strane, američko tržište je ovom vrstom robe odavno prezasićeno tako da su i cijene ovih artikala veoma niske.
Televizori se mogu naći za 200 do do 250 dolara, video-rekorderi za 300 do 400, veš-mašine za 200 a frižideri za 250 dolara. Cijene u našim i mađarskim prodavnicama su bar 2 do 3 puta više.
Lako do posla u New Yorku
Da vas sve ove cifre ne bi zbunile potrebno je nešto reći i o prosječnim zaradama u ova tri grada. Dok je u Beogradu i Budimpešti veoma teško doći do posla bilo koje vrste, posao u New Yorku zaista nije teško naći, bez obzira jeste li “nelegalni” stranac ili čisti Amerikanac.
U Beogradu se prosječne zarade zaposlenih, koje se kao što znamo dobivaju vrlo neredovno, kreću od 400 do 450 dolara.
U Budimpešti su one mnogo niže i kreću se od 10 do 20.000 forinti ili 150 do 300 dolara. Iz ovoga se vidi da Mađari u odnosu na cijene i prosječne zarade i dalje žive gore od nas i u povoljnijem su položaju samo u odnosu na cijene hrane.
U New Yorku su najlošije plaćeni radnici na crno, uglavnom Meksikanci koji dnevno zarade od 40 do 45 dolara. Ako za njih kažemo da su niži sloj, za Amerikance koji rade po svim propisima ali nisu učlanjeni u sindikat možemo reći da su srednji sloj.
Na primjer, razlika zarade jednog vodoinstalatera koji nije u sindikatu i onoga koji jest kreće se i do 40 posto. U SAD svaki zaposleni ne postaje automatski i član sindikata već je za ulazak u ovu radničku organizaciju potrebno imati određeni stupanj stručnosti i godina staža.
Službenici, tehničari, programeri zarađuju u prosjeku oko 40.000 dolara godišnje, fakultetski profesori od 50 do 60.000 a najbolje su plaćeni pravnici zaposleni u velikim firmama. Prosjek njihovih zarada je oko 120.000 dolara godišnje.
Međutim, recimo sada nešto o onoj mračnijoj strani života u New Yorku.
I pored relativno visokih zarada u odnosu na cijene osnovnih životnih potrepština za Amerikance se može reći da su vrlo štedljivi, da paze na svaki cent, pa čak i da su cicije.
U Americi ne postoji organizirano socijalno osiguranje u onom smislu u kojem postoji kod nas što praktično znači da se za svaku liječničku uslugu mora platiti baš kao za robu u prodavnici. Oni koji to žele, za nekoliko tisuća dolara mogu se osigurati u slučaju određenih vrsta bolesti, ali to osiguranje nije sveobuhvatno.
Osiguranje koje zaposleni u najboljim korporacijama dobivaju za oko 10.000 dolara omogućuje besplatno liječenje bez obzira na vrstu bolesti.
Što se tiče penzija one nisu uobičajene na kraju radnog vijeka kao u nas ili Mađarskoj.
Na penziju se ne gleda kao na nešto što radniku pripada, već kao na neku vrstu nagrade za višegodišnji rad i trud u nekoj firmi. U svakom slučaju ta suma nije velika i kreće se od 700 do 1200 dolara.
Obična zubarska intervencija košta od 100 do 250 dolara, pregled kod liječnika oko 200 dolara, a druge vrste intervencija su vrlo skupe baš kao i lijekovi. To je jedan od razloga zbog kojeg Amerikanci štede za slučaj bolesti ili starosti.
Uz sve to, školovanje i studiranje se plaćaju. Doduše postoje jeftine državne škole i fakulteti koji su jeftiniji (4000 do 5000 dolara) ali da bi se našao pristojan posao jedan od uvjeta je da se završi neka od privatnih škola ili fakulteta.
One beneficije koje je i nama i Mađarima do nedavno davao socijalizam ne postoje u ortodoksnom (američkom) kapitalizmu. Radi se mnogo, često i po 12 sati dnevno.
Kao što rekosmo, posla ima mnogo za sve koji žele raditi. Ako ništa drugo, svaki Amerikanac koji je bez posla i bez stana ne svojom krivicom, dobiva od države socijalnu pomoć u visini od 700 dolara mjesečno. Taj novac je dovoljan i za stan i za hranu, što se iz priloženih tabela i vidi.
Kada se sve to stavi na papir, pitanje je tko se osjeća više eksploatiranim: naš, mađarski ili američki radnik?
