J.B.TITO: "SREĆAN SAM ŠTO PRIPADAM ZEMLJI I NARODU KOJI MRZI RAT!"

NOVIJA ISTORIJA POKAZUJE DA JUGOSLOVENSKI NARODI RAT OBOŽAVAJU !

''Srecan sam sto pripadam zemlji i narodu koji mrze rat i spremni su uciniti sve da bi se sacuvao mir!"


Samo desetak dana nakon kapitulacije nacisticke Njemacke, na mitingu u Ljubljani, drug Tito je izmedju ostalog rekao:
" Govorilo se da je ovaj rat pravedan rat i mi smo ga takvim i smatrali. Ali mi trazimo i pravedni zavrsetak, mi trazimo da svako bude gospodar na svome. Zasto da se nasim narodima upise u zlo sto hoce da budu u svakom pogledu nezavisni i zasto da im se ta nezavisnost ogranicava ili osporava. Mi necemo vise da budemo zavisni ni od koga, pa ma sta se pisalo i pricalo - a pise se mnogo, pise se nelijepo, pise se nepravedno, pise se uvredljivo. ''
Titove rijeci 'Tudje necemo - svoje ne damo! ' vec u prvim danima slobode, za Jugoslovene su dobile smisao i znacenje zakletve. Da 'svoje ne damo' najbolji je dokaz bio oslobodilacki rat. Da 'tudje necemo' - potvrda je u nasoj istoriji. U jednom susretu sa borcima Prve Proleterske brigade Tito je rekao:

'' Srecan sam sto pripadam zemlji i narodu koji mrze rat i spremni su uciniti sve da bi se sacuvao mir. Srecan sam sto pripadam narodu koji je u toku svoje historije toliko mnogo patio i toliko mnogo prolijevao krv za svoju slobodu i nezavisnost, a da se nikad nije tako ponio da bi tezio osvajanju tudjih teritorija. ''.

MILA JOVOVIĆ: ŠTETA ŠTO NE ZNAM JUGOSLOVENSKI JEZIK !

Glumica Mila Jovović, rodom sa naših prostora, iznenadila je novinare domaćih medija pristankom da, makar i nakratko, govori o svojoj porodici, što inače izbegava po svaku cenu, uspela je čak i da kaže jednu reč na jeziku svog oca - „molim"!

Mila je rekla da je ogorčena zbog toga što je otac Bogić nije naučio da govori, kako je rekla, jugoslovenski jezik.

- Nažalost, otac me nije naučio jugoslovenski jezik. To me veoma ljuti. Ali, mama me je naučila ruski. Bolje mi ide ruski od jugoslovenskog - rekla je lepa glumica.

Zahvalna roditeljima

Ona je ispričala na koji način joj je emigracija izmenila sudbinu.

- Meni je emigracija u tako ranim godinama, sa mojim roditeljima, promenila život. Imali smo misiju, želeli smo da uspemo u novoj zemlji. Moj život bio je drugačiji od života dece s kojom sam odrastala u Americi. Naravno, možda se nisam igrala sa prijateljima kao druga deca, ali sam zato stekla disciplinu i odlične radne navike. Naučila sam razne veštine i sada, sa 34 godine, veoma sam uspešna. Zahvalna sam roditeljima na vaspitanju i disciplini koje su mi usadili - rekla je Mila.

Ono što je Mila, ipak, prećutala, i ono zbog čega izbegava da govori o svojoj porodici, jeste činjenica da je prelazak njene porodice u Ameriku obavijen velom misterije. Njen deda Bogdan Jovović bio je komandant vojnog područja Priština, a kasnije je postao vojni finansijski inspektor, otkrivši ubrzo veliku proneveru zlata. 

Otac osuđen na 30 godina

Pre nekoliko decenija, njen otac, Bogić Jovović, srpsko-ruski emigrant, bio je velika enigma za FBI. Bogić Jovović upisao je medicinu u Kijevu i oženio se najlepšom glumicom ukrajinske kinematografije Galinom Loginovom. Da bi se dokopali Holivuda, o kome je cela porodica sanjala, posebno glumica Galina, najpre su se preselili u London, jer je odatle Amerika bila bliža. Čim su stigli u Kaliforniju sedamdesetih godina, Bogić i njegova žena kupili su kuću u holivudskim brdima.

Tek kada je 1983. izbio skandal sa ruskom mafijom, koja je uspela da američkom zdravstvenom osiguranju uzme milijardu dolara, otkriveno je da je otac Mile Jovović bio saučesnik, kome je pripao kolač od „samo" stotinak miliona! 

Sud je utvrdio da je Bogić Jovović naduvavao račune za medicinsku negu starih i iznemoglih koji su bili na teretu državnog osiguranja. Po čitavoj Americi imao je ambulante za preventivnu negu, preko kojih je naplaćivao svoje napumpane račune. Profit od ovog ilegalnog posla ulagao je, kako je tužba mislila, u šverc droge preko Meksika. To je bio dovoljan razlog da FBI prati i tajno snima Bogića i prikuplja dokaze. Sud je bio nemilosrdan prema imigrantu lepljivih prstiju - Bogić Jovović je osuđen na trideset godina robije! 

Danas Bogić živi slobodno u Holivudu.  

SVEDOČANSTVO: KENEDIJEV SUSRET SA TITOM

 Da je bilo komotno i bezbrižno - nije!

Vašingtonska policija je u službi američkog predsjednika i pod kontrolom federalne vlade. Da je bilo komotno i bezbrižno - nije! Najveći izazov sa naše strane im je bio što smo koristili kamere i fotoaparate. Mnogi bi u tim trenucima brže-bolje, svojim "parolama" zaklonili lica. U svakom slučaju, nešto do tada nedoživljeno u Titovoj pratnji. 
Zvanična vijest o posjeti je glasila da je predsjednik Sjedinjenih Država Džon Kenedi, pozvao predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita da dođe u Ameriku radi "široke razmjene gledišta o izvjesnom broju pitanja od interesa za obje zemlje". 
Pozdravljajući Tita ispred Bijele kuće, Kenedi je, između ostalog, rekao: "Svijet u kome živimo je pun teškoća i opasnosti. Smatram da je veoma značajno što i pored mora koja nas razdvajaju i možda razlike u političkim filozofijama, imamo razumijevanje za osnovne političke ciljeve zemalja u cijelom svijetu, kako bi se opasnost smanila".

Izrazio je na kraju nadu da će kao rezultat posjete, odnosi između naroda dviju zemalja postati još prisniji i da će "naša odanost prema nacionalnoj nezavisnosti biti ojačana". 
Saglašavajući se sa onim što je njegov domaćin rekao, Tito je, zahvaljujući na dočeku, naglasio: 

"Narodi Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država bili su u raznim periodima svoje historije povezani zajedničkim težnjama, a naročito za vrijeme dva posljednja svjetska rata, kada su se zajednički borili za ostvarenje onih ideala čovječanstva koji su 1945. godine formulisani u Povelji Ujedinjenih nacija".

Predsjednici su odmah započeli razgovore, uz učešće saradnika: sa jugoslovenske strane, Mijalka Todorovića, Koče Popovića i Veljka Mićunovića, a sa američke, Dina Raska i njegovog pomoćnika Vilijema Tajlera. Trajali su do vremena predviđenog za ručak, a nastavljeni poslije podne. Po završetku prvog dijela, domaćin je proveo goste kroz cijelu Bijelu kuću. Na ručak je, pored učesnika u razgovorima i još nekoliko ličnosti iz Titove pratnje, pozvano i više američkih zvaničnika. Među njima su bili sekretari za finansije, za trgovinu, za pitanja rada, zatim nekoliko senatora, među kojima Vilijem Fulbrajt i Edvard Kenedi, državni podsekretar Averel Hariman, predsjednik Komisije za atomsku energiju Glen Siborg, bivši ambasadori u Jugoslaviji - Džordž Alen i Džordž Kenen, i drugi. U zdravici, Kenedi je naglasio da on i njegovi prethodnici, Ajzenhauer i Truman, cijene nezavisnost Jugoslavije, a isto tako i "hrabru borbu vašeg naroda u periodu od dvadeset godina". 
Tito je izrazio uvjerenje da će razmjena gledišta sa predsjednikom Kenedijem i njegovim saradnicima doprinijeti "razvoju naših dobrih odnosa". Predložio je da se Amerika i druge miroljubive države udruže u zajedničkom naporu za očuvanje mira i da "rade u prilog miroljubivog međunarodnog razvoja i saradnje". Zdravice nisu čitane, već improvizovane, što je pojačalo neposrednost ovog važnog susreta.

U razovorima koji su, kako je naglašeno u zajedničkom saopštenju, vođeni u prijateljskoj atmosferi i koji su se odlikovali iskrenošću, izvršena je razmjena mišljenja o nizu važnih pitanja aktuelne međunarodne situacije i bilateralnih odnosa. Posebno je naglašen značaj, tih dana najčešće spominjanog Sporazuma o zabrani nuklearnih eksperimenata, kao početnom koraku u smanjivanju međunarodne zategnutosti. Data je snažna podrška Ujedinjenim nacijama, uz obostrano izražavanje želje da sve zemlje istraju u naporima, čija je svrha da se poveća efikasnost svjetske organizacije. U dijelu koji se odnosio na bilateralu, Tito je izrazio zahvalnost narodu i vladi SAD, na pomoći u poslijeratnim godinama. Dva predsjednika su izrazili nadu da će odnosi između dviju zemalja, i kada direktna pomoć više nije potrebna, moći - sem političkih - da se razvijaju i na drugim poljima, naročito na polju razvoja normalne spoljne trgovine, ekonomskih kontakata, kao i kulture, nauke i drugih oblasti.

U toku ovih razgovora, Kenedi je obavijestio Tita da američka vlada ispituje mogućnost da se, kao pomoć nastradalom Skoplju, sa američkih skladišta u Evropi preda Jugoslaviji 10.000 stambenih jedinica. Američka inženjerijska ekipa stigla je u Jugoslaviju i odmah produžila za Skoplje kako bi se što uspješnije prihvatile isporuke i efikasnije obavila montaža.

U kasno popodne, po završetku zvaničnog dijela posjete, jugoslovenski predsjednik se istim helikopterom vratio u Vilijemzberg. Prije uobičajene konferencije za štampu predsjednika Tita, pred Bijelom kućom, Kenedi se, kako to tamošnji protokol predviđa, zvanično oprostio od svoga gosta. Konferencija je završena, ali helikopter je iz nekakvog razloga desetak minuta kasnio. Kenedi je za to dočuo i brzo izašao u park sa svoje dvoje djece: šestogodišnjom Kerolajn i trogodišnjim Džonom. To je, sada već privatnom ispraćaju, dalo toplu, ljudsku notu. U jednom trenutku mali Džon se našao u naručju Jovanke Broz, sa prstićem u ustima, a važno uozbiljen. Snimatelji, koliko ih se tu još zateklo, pritrčali su da iskoriste šansu.
Moja pažnja bila je usredsređena na predsjednika Kenedija. Dopao mi se ovaj njegov gest i opušteno, prirodno držanje: lijeva ruka u džepu od pantalona, u desnoj ručica Kerolajn. Na jednu stranu malo nagnut. Dok je služio u mornarici tokom Drugog svjetskog rata, japanski razarač naletio je na Kenedijev torpedni čamac i potopio ga.

Vreme opasne konfrontacije dve supersile

Kenedi se jedva izvukao iz tog udesa, ali sa ozbiljnim povredama. Desetak godina kasnije, u to vrijeme već kao senator, bio je prinuđen da ode na bolničko liječenje zbog oboljenja kičme. Poslije dve teške operacije, u postelji je proveo više od pola godine. U novembru 1960, u svojoj četrdeset i trećoj godini, izabran je za - do tada - najmlađeg predsjednika, zamjenjujući u istoriji SAD najstarijeg čovjeka na tom položaju, Dvajta Ajzenhauera. Čuvenog komandanta iz Drugog svjetskog rata, u predsjedničkoj stolici, ipak, previše vojnika, zamijenio je naglašeno opredijeljeni demokrata. Samim tim rapidno se mijenja i politički stil na vrhu države. Mladi Kenedi okuplja oko sebe štab vrhunskih intelektualaca i stručnjaka. Inicira program socijalnih reformi i uspostavljanja pravednijeg društvenog poretka na unutrašnjem planu, i početak liberalnije "Kenedijeve ere" u spoljnjoj politici. Ali, suočava se i sa sve žešćim otporima konzervativnih snaga. Neki senatori su napadali politiku administracije u svim njenim aspektima. Kenedi je, međutim, odlučno slijedio započeti kurs popuštanja međunarodne zategnutosti. I njegov poziv Titu da posjeti SAD neki politički analitičari su ocijenili kao hrabru odluku na tom pravcu.
Vrijeme opasne konfrontacije između dvije najveće sile, zbog postavljanja sovjetskih raketnih baza na Kubi (oktobra 1962) na samo 144 kilometra od SAD, bilo je sigurno i za Kenedija, i to na početku njegovog mandata, najveće iskušenje. Tu pred Bijelom kućom toga dana oživjelo mi je u sjećanju i Titovo angažovanje u vezi sa tom krizom. Naročito mi je jedan trenutak upečatljivo ostao u pamćenju. Poslije nekog uobičajenog programa u Zagrebu, Tito je kasno poslije podne krenuo na Brione. Jedino, kratko zaustavljanje bilo je na vidikovcu iznad Kvanerskog zaliva. Zašto baš tu - ne znam. Nije se imalo šta vidjeti; bio je već potpuni mrak. U putu sam dobio posljednju vijest, krajnje alarmantnu. Izgledalo je da svakog časa može da plane nuklearni rat. Lični sekretar Branko Vučinić i ja prišli smo predsjedniku da ga upoznamo s tom viješću. Saslušao je, bez riječi, začuđujuće miran. Vraćajući se svojim automobilima sa povraćenim spokojstvom, nas dvojica smo zaključili: Nema rata! Ali, čim smo stigli na Brione, započela je Titova intenzivna aktivnost: najprije telefonske konsultacije s najbbližim saradnicima, a potom pripremanje i slanje poruka najodgovornijim državnicima. U dva-tri naredna dana, dok je svijet u zloslutnoj tišini pratio dramatična događanja, uspostavljena je živa komunikacija na važnim međunarodnim pravcima. Sa Hruščovom, posebno, Tito je u to vrijeme bio u normalnim kontaktima i relativno dobrim odnosima. Ukratko, u naporima da se nađe izlaz iz te krize, Titov doprinos nije bio mali, a nije bio ni nepoznat i međunarodni nezapažen. Naprotiv. I dok na travnjaku Bijele kuće razmišljam o uočljivoj Kenedijevoj pažnji prema Titu, zaključujem lično da je za nju i taj fakt imao nesumnjivog značaja.

Napravio sam nekoliko snimaka i posmatrao Kenedija sasvim izbliza. Iznad malo opuštenih očnih kapaka, između vjeđa, bilo je upadljivo nekoliko kratkih, vertikalno usađenih bora. Njegovo lice imalo je zamišljen izraz, u mome viđenju - pomalo i tužan. Kao da se u njemu već nazirao nagovještaj skore kobi...

Sutradan, 18. oktobra, Tito je prema programu trebalo da otputuje u Kaliforniju, i to po ličnom pozivu guvernera Pata Brauna, koji je već u Titovu čast "sazvao" veliki svečani prijem u San Francisku sa 1.500 zvanica.. Polijetanje manjeg aviona, sa dijelom pratnje u kome sam ja bio, planirano je u ponoć između 17. i 18. oktobra. Motori su već bili pokrenuti. Čuli smo i ono uobičajeno: "Vežite se!", sa podacima o letu. Odjednom - rad motora se utišava. Poruka radio vezom da se vratimo u Vilijemzberg. Saznajemo da se posjeta Kaliforniji otkazuje. Po zvaničnom saopštenju - zbog Titovog gripoznog oboljenja.

Bilo je to i stvarno tako. Po povratku iz Vašingtona u predsjednikovom glasu se mogla osjetiti promuklost, što lako može da izazove i čaša hladne vode. Usput rečeno, u Americi kao da se i ne služi nikakvo piće bez kocke leda. Nekih drugih simptoma u početku nije bilo. Ali uveče se javila temperatura, i porasla dosta visoko, što je već bilo dovoljno da se ne ulazi u rizik i da se program mijenja. Lično ne bih isklkjučio da je time laknulo i onim ljudima iz naše bezbjednosti, koji su u San Francisku u okviru priprema za posjetu odranije boravili.
Titov lični ljekar Stipe Radovanović, Dalmatinac sa Korčule, borac sa iskustvom iz partizanskih dana, uz aspirin i C vitamin, odlučio se i za narodnu terapiju.

Privolio je Tita da se nadnese nad veliki lonac vrele vode. Glavu mu je prekrio malo debljim ubrusom i zamolio za strpljenje. A Tito će njemu, dosta mrzovoljno, ali i poslušno: "Pa, ti mene Stipe liječiš kao što se radilo prije hiljadu godina". Stipe je ostao uporan. Uglavnom, Tito je već sutradan popodne krenuo u obilazak istorijskih znamenitosti u Vilijemzbergu.

"Neću da umrem, bilo bi malo prerano"

U blizini rezidencije za sve ovo vrijeme dežurao je odred "sedme sile". Čim je Tito izašao u vrt, znatiželjnim novinarima i snimateljima obratio se riječima: "Kao što vidite - zdrav sam! Nisam ni imao namjeru da umrem; bilo bi malo prerano. Osim toga, ovdje je tako lijepo pa bi to bila prava šteta". I nastavio je da pravi šale. Kada su mu na trgu pokazani starinski topovi iz XVIII i XIX vijeka, uzvratio je opaskom: "Bolje bi bilo da su i danas takvi".
Na vijest da je Tito lakše obolio, Kenedi mu je poslao telegram, izražavajući želju za ozdravljenje i nudeći svu potrebnu ljekarsku pomoć. Tito mu je zahvalio, izražavajući žaljenje što je bio prinuđen da odustane "od posjete nekim vrlo zanimljivim dijelovima Vaše velike zemlje". Telegram slične sadržine uputio je i guverneru Braunu... Sve naše misli i aktivnosti brzo su preusmjerene prema Njujorku.
(Blažo Mandić

Iz knjige„Tito u dijalogu sa svijetom“ )

Bila je najlepša jugoslovenska glumica, a ovako sada izgleda seks-bomba zbog koje su muškarci ludeli! (VIDEO)

Lepotica Gala Videnović koja je početkom devedesetih digla ruke od glume, u braku je sa režiserom Vladimirom Aleksićem sa kojim ima dva sina

Posle filma “Bal na vodi” koji je premijerno prikazan 1985, velika zvezda je postala prelepa Gala Videnović (45), koju su svojevremeno mnogi smatrali za najlepšu jugoslovensku glumicu

Da podsetimo, Gala je glumila i Ruskinju Natašu u “Ludim godinama”, gledaoce je osvojila i u serijalu “Metla bez drške”, a početkom devedesetih je na vrhuncu popularnosti batalila glumu.

Ona već više od 20 godina živi na relaciji Amerika-Srbija, udata je za režisera Vladimira Aleksića sa kojim ima sinove Demijana i Pavla.

Veliko iznenađenje za sve je bilo kada se 2012. pojavila u spotu svog prijatelja Nikole Čuturila, i tada smo imali priliku da vidimo kako Gala sada izgleda.

TALENTI I OBOŽAVAOCI: MI SMO TITOVI, TITO JE NAŠ !

Kako su umetnici, pevači, pisci i zabavljači gradili kult ličnosti u kojem je Josip Broz Tito predstavljen na razne epske načine

● „Epski div!“
● „Tito ne može da umre!“
● „Meteor koji je ogrejao mapu čovečanstva!“
● Obožava Tita i u snu! Sanja ga, samo, mladog!
● Šljive i papagaji kao pokloni!
● „Đe si, diktaturo?!“
● On je poljubio Tita!
● „To majka više ne rađa!“
● „Kad govori, kao da zvezde padaju!“
● Kraljica Elizabeta II: „Ako je on bravar, onda ja nisam kraljica!“
● Od blata bi ga pravio!

DA GA MOJA PESMA RAZGOVORI!…

Dušan Duško Radović:
Želja devojčice
„Procvetalo u Titovoj bašti
belo, žuto i rumeno cveće.
Zapevala senica na grani
kraj Titova krova i prozora.
– Volela bih da sam i ja ptica,
da sam ptica ili ljubičica.
Kad se Tito od rada umori,
da ga moja pesma razgovori;
da ga moja topla ljubav sretne
kad pogleda na bokore cvetne.“
OSMEHOM JE MOGAO PLANINU DA POKRENE!…
O Titu, samo, velikim… pardon!… VELIKIM SLOVIMA!

Marijan Beneš:

Ne psuj mi Tita!
„NE PSUJ MI TITA NI NJEGOVO VRIJEME,
NE KRIVI NJEGA ZA DANAŠNJE PROBLEME,
ZA TEŽAK ŽIVOT, TAJ, NAJMANJE JE KRIV,
DRUGAČIJE BI BILO DA JE „STARI“ ŽIV!

NE PSUJ MI TITA NI NJEGOVO VRIJEME,
NE KRIVI NJEGA ŠTO JE PROKLIJALO SJEME
STARE MRŽNJE U SRCIMA NACIONALISTA,
SKRIVENE POD MASKOM DOMAĆIH FAŠISTA!

NE PSUJ MI TITA NI NJEGOVO VRIJEME,
NE KRIVI NJEGA ŠTO NE IZDRŽASMO BREME
KOJE JE SVE NACIJE SPAJALO U SRODSTVO
I SVI SMO SE KLELI U „BRATSTVO I JEDINSTVO“!

NE PSUJ MI TITA I NJEGOVO VRIJEME,
OSMIJEHOM JE I PLANINU MOGAO DA POKRENE,
NIKAD SE, BRATE, NEĆE ŽIVJET BOLJE.
KAD SPOMENEŠ TITA… SKINI KAPU DOLJE!“

Marijan Beneš:

Jesam, dva puta…

„- Sreli ste Tita?

– Jesam, dva puta. Tile je bio laf! Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A, ti si onaj mali što onako opasno bije?” Ja sam mu rekao: “Niste ni vi, druže Tito, viši!”… Zagrcnuo se od smijeha… Mogu pisati što hoće, ali nitko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali plaću – i radnik, i rudar, i čistač ulica, i liječnik. Sad gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu, i u Beogradu, i po Banjoj Luci!“

SVEDOĆANSTVO: U Titovom društvu su i najokoreliji kapitalisti postajali - socijalisti !

''Gospodine Predsjednice, ja sam, kao sto znate, kapitalista. Ali, slusajuci vas, ja iskreno postajem socijalista." 

Medju mnogobrojnim stranim posjetiocima, koje je Tito primao u raznim povodima i u razlicitim svojstvima, bilo je dosta i onih koji su dolazili sa svakojakim predubjedjenjima-i o Jugoslaviji i o licnosti njenog predsjednika. Bilo je i onih koji su se sa tim predubjedjenjima i vracali, jer nisu ni dolazili sa zeljom i spremnoscu da ih se oslobode. Ali tesko da je iko izasao bez vidljivog ushicenja Titovom licnoscu. 

Jedni su, nakon razgovora sa Titom, isticali jasnocu njegovih misli i snagu ubjedjenja. Drugi su naglasavali otvorenost i dosljednost. A i jedni i drugi-izuzetnu neposrednost, smisao za humor i Titov sarm. Zapazeno je da su njegovi pokreti opusteni i umirujuci, da iz njegovog blagog osmjeha i ukupnog drzanja zraci privlacnost neobicne snage.

Clan jedne strane parlamentarne delegacije, senator-da pomenemo samo jedan primjer-posmatrao je i slusao Tita, kao uostalom i drugi-netremice. U jednom trenutku rekao je: 

''Gospodine Predsjednice, ja sam, kao sto znate, kapitalista. Ali, slusajuci vas, ja iskreno postajem socijalista." 

Nenametljivo i prirodno, Tito je stvarao dobru atmosferu i kada su mu u gostima bili oni sa kojima je malo zajednickog. Zahvaljujuci njegovim pomenutim osobinama, i u slucajevima kada bi na pocetku susreta vladali uzdrzanost i hladnoca, ubrzo bi se to pretvorilo u dobro razumijevanje i bliskost.

(Autor Blazo Mandic, savetnik za stampu i pratilac druga Tita. Sa Titom je bio na svim konferencijama sefova drzava ili vlada nesvrstanih zemalja, osim kairske.)

VEDRANA RUDAN: KAD JA DOĐEM NA VLAST BANDIT(Ć)I ĆE BITI POD KLJUČEM !

Sve ću ih deložirati sa svojom ekipom! 

Ja NATO-u neću pušiti ku*ac!

Popovi će održavati mise tamo gdje jedu siromašni, a crkvetine će biti pretvorene u škole, fakultete i vrtiće!

Zato… Smrt njima sloboda narodu!

A zašto bih ja sjedila doma i s vremena na vrijeme gledala ove idiote koji vladaju Hrvatskom bez da prstom mrdnem? Nisam jedina. Svi mislimo isto. Naši političari su kriminalci, lopine bez stila, brbljavi zločinci, jebu nas godinama, a mi…, a ja… Gotovo je! Ja sam ušla u SMS, Sasvim malu stranku, bit ću na listi u prvoj jedinici ako se to gdje će biti Bandić i ona druga dva bandića zove prva jedinica.

Koji je moj program? Program stranke nećete vidjeti u našim medijima jer u našoj stranci nisu kriminalci. Danas je Bandić sazvao konferenciju za medije i svi su mu došli na noge zanemarujući činjenicu da je lik suspektni mafijaš, lopina, da bjesomučno našom lovom po Zagrebu gradi nešto što štrca vodu, da je u sprezi sa mafijašima u mantijama i da će uskoro svaki zagrebački park biti pretvoren u crkvu gdje će hrvatski popovi moći na miru naplaćivati hostiju i guziti dječicu.

Kad ja dođem na vlast, glasajte za SMS, ne ostanite doma i ne govorite da su svi isti… NISMO! Ja nisam onaj iz Metkovića koji samo na vikend putovanja troši 100 tisuća kuna jer bi mu djeca doživjela stres da sa mamom odu u Zagreb. ?????? Ej, pope i psihijatru, to je MOJA lova. Kad ja dođem na vlast ili ću putovati za svoj račun ili neću putovati. Koji kurac su tvoja putovanja ženi i djeci donijela meni?

Kad ja dođem na vlast Bozanić će preko noći prestati biti ginekolog, ona Markićka će priznati da pije antibebipilule, da je pobacila, da vara muža, a onaj njezin dečko iz Pokreta protiv žena će morati jasno i glasno u Dnevniku, Dnevnik će biti moj, reći da je ipak jednom u životu drkao, onda kad je shvatio da će u Saboru dizati veliku lovu zakurac.

Kad ja dođem na vlast, glasajte za SMS, Bandić će biti pod ključem, nikad se više neće kesiti u kameru, nesuvislo brbljati i novinare častiti krekerima i sokovima. Kad ja dođem na vlast novinari se neće prodavati za krekere i sokiće ili ih neće biti.

Kad ja dođem u onaj jebeni Sabor u kome su do jučer sjedile lažljive lopine ja ću prekinuti predsjednika Sabora usred njegovog sranja i reći mu, časni seratoru, odjebi s pričom, stat ću za mikrofon i reći svima njima, ma, odite svi časni u kurac krasni. Ako ne budu odjebali milom odjebat će silom. Sve ću ih deložirati sa svojom ekipom, ni Živi zid im neće pomoći jer ćemo i njih deložirati.

Kad ja dođem na vlast, glasajte za SMS, ja NATO-u neću pušiti kurac. O, ne, ne,ne! Priznali su sami da su u Iraku ubili 500.000 djece, ako su priznali 500.000 bilo ih je bar još toliko. Predsjednici ću zabraniti da na sebe navlači maskirno odijelo i da posjećuje Afganistan češće nego naše staračke domove, skloništa za beskućnike i skloništa za zagrebačku i ostalu hrvatsku djecu koja u tim rupama umiru od gladi.

Kad ja dođem na vlast odmah ću organizirati susret na vrhu na kome ćemo biti Putin i ja. Reći ću Putinu, Hrvatska je odjebala NATO, mi smo tvoji, ti si naš sve dok im budeš jebao natovskog, zločinačkog, ubojičkog, besramničkog, odvratničkog oca. Ako me Putin odjebe, a neće, sastat ću se na vrhu sa predsjednikom Kine ili Indije ili Koreje, one Koreje, s bilo kim tko bi nas mogao i htio osloboditi ovih vragova.

Kad ja dođem na vlast popovi će održavati mise tamo gdje jedu siromašni, spavat će s njima u istim prostorima a crkvetine će biti pretvorene u škole, fakultete i vrtiće. Sveti ljudi neće smjeti nosite haljine od dvije tisuće eura nego će okolo hodati u trapericama od sto kuna koje će sami prati. Časne sestre će prestati biti sluškinje jebača male djece. Kuhat će sirotinji, starcima, mladima, gladnima. Zaboravila sam reći, glasajte za SMS ako želite promjene a stalno tulite da želite ali da su svi isti.

Ja nisam ista i zato glasajte za mene. Dok ne razjebem Sabor preko ovoga ću vam bloga javljati šta lopine žderu, tko koga u Saboru jebe, čime se voze i kamo se voze kad kažu da idu na službeni put, koliko naše love troše na kurve a koliko na jastoge. Sve ću vam reći. Ako ostanete doma i dozvolite da ovi bolesnici opet dođu na vlast nema nam spasa.

 Zato… Smrt njima sloboda narodu!