PropellerAds

субота, 6. фебруар 2016.

ŠOKANTNE ČINJENICE: BRBLJAONICA I DIKTATURA - Upoznajte pravo lice Evropske Unije

OVO SU ČINJENICE KOJE ĆE VAS ŠOKIRATI




Da li ste znali da Evropska unija nije parlamentarna demokratija?
Evropska komisija, izvršni organ Unije, ima potpunu vlast nad zakonodavnim procesom … i niko je praktično ne kontroliše. Enormne ovlašćenja i bezgraničnu vlast Komisije ponekad se pokušava opravdati konstatacijom da je stanje slično kad je u pitanju bilo koja savremena vlada. No je li to baš tako?
Ne zaboravite: uvek kada izvršnu vlast prestane da kontroliše volja naroda – demokratija se pretvara u diktaturu!
Upoznajte pravo lice Evropske unije. Evropska unija nije poslanička (parlamentarna) demokratija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Zašto je ona bez ikakve sumnje upravo takav politički konstrukt objasnićemo u daljem tekstu, no kako bismo sve to mogli razumeti najpre se moramo upoznati sa nekim osnovnim pojmovima i institucijama Unije.
Pariskim ugovorom iz 1951. formirana je Evropska zajednica za ugalj i čelik koja se sastojala od Francuske, Nemačke, Italije i zemalja Beneluksa, Rimskim ugovorom iz 1957. formirana je Evropska ekonomska zajednica i Euroatom, a potom je prikrivajući svoj temeljni cilj, pod izlikom privrednog ujedinjenja, slobodnog tržišta i sličnih floskula, Evropska zajednica (kasnije: Unija) korak po korak provela političko ujedinjenje, privlačeći u svoje okrilje evropske države u tzv. petak talasa proširenja:
Prvi talas 1973. – Pristupaju Danska, Irska, Velika Britanija;
Drugi talas 1981. – U EU ulazi Grčka;
Treći talas 1986. – Dolaze Španija i Portugalija, nakon čega sledi Maastrichtski ugovor 1992. kojim se stvara golemi federalni politički konstrukt nazvan Evropska unija – ekonomska i monetarna unija, jedinstvena valuta, zajednička odbrambena politika i uvodi se građanstvo Unije;
Četvrti talas 1995. – Ulazak Austrije, Finske i Švedske, nakon čega Unija organizuje potpisivanje još dva ugovora – onog iz Amsterdama 1997. kojim se navodno jača uloga Evropskog parlamenta (no ne preterano, i nikako do stepena kad bismo o EU mogli govoriti o parlamentarnoj demokratiji, kako ćemo videti kasnije), te ugovora iz Nice 2001. kojim se zbog prijema novih članica menja sastav i način rada institucija Unije (npr. Savjet EU ne mora više donositi odluke jednoglasno, od Nice je dovoljna većina);


Peti talas, koji se dalje deli na dva dela – prvi deo 2004. kada su pod vlast Unije potpale Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Litvanija, Letonija, Estonija, Kipar (grčki deo samo) i Malta, te drugi deo 2007. kad su u EU utrpane i Rumunija i Bugarska. Glavni kriterijumi za pristupanje ovoj nedemokratskoj superdržavi su kopenhaški kriterijumi iz 1993. prema kojima države kandidatkinje moraju ispuniti za članstvo ove uslove:
1. političke – stabilne institucije koje “garantuju demokratiju i ljudska prava”;
2. ekonomske – jako “tržišnu ekonomiju”;
3. pravne – kandidatkinje moraju biti sposobne preuzeti obaveze članstva. Ovim kriterijumima obično se dodaju i tzv. madridski kriterijumi iz 1995. kada je zaključeno da sprovođenje svih gornjih reformi (političkih, privrednih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo (tj efikasna državna uprava) kako bi država kandidatkinja lakše usvojila i sprovela ogromnu ackui EU, o kojoj će kasnije biti više reči.
Kada se zna da navedenim kriterijumima Unija kad što pridodaje još dodatnih kriterijuma, poput, recimo, potpune saradnje s Haškim sudom, onda se vidi da su temeljni kriterijumi samo politička demagogija. Ima li boljeg dokaza za to od Rumunije i Bugarske? Je li Rumunija zemlja sa stabilnim institucijama? Možemo li bugarska ekonomija oceniti kao “jako tržišnu ekonomiju”? Kakve besmislice.


Kako bi postala članicom Unije, zemlja kandidatkinja prolazi proces pregovora u kojem Unija trenira strogoću u postupku tzv. skrining, tj dubinske analize usklađenosti zakonodavstva pojedine zemlje kandidatkinje s pravnim tekovinama evropskih zajednica, a koji delimo na:
1. eksplanatorni skrining – u kojem Evropska komisija predstavlja tu pravnu stečevinu i docira zemlji kandidatkinji što sve mora postići kako bi ju zadovoljila,
2. bilateralni skrining – u kojem zemlja kandidatkinja pokorno predstavlja velevažnoj Komisiji trenutni status svog zakonodavstva (i obećava da će svakim danom u svakom pogledu sve više napreduju).


Unija to ne želi priznati, ali volja naroda zemalja članica nema ama baš nikakve šanse da bude pretočena u evropsku normu i praksu. Videćemo u nastavku zašto je to tako. Uz to, kao i svaka golema federacija, EU ima veoma složen sistem upravljanja. Uzgred, ima i monstruoznu arhitekturu – pogledajte samo ovu grdosiju od zgrade Evropske komisije na gornjoj slici.

EU ima 23 službena jezika, a radi jednostavnosti komunikacije tri su radna jezika Evropske komisije – engleski, francuski i nemački. Evropska je zastava plava sa 12 zvezdica, ali to zapravo uopšte nije službena zastava Unije. EU ima i himnu – Betovenovu Odu radosti, a tzv. Dan Evrope je 9. maj, koji u Uniji slave zato što je toga dana 1950. godine nacistički kolaboracionista Robert Šuman održao glasoviti govor u kojem je izneo svoje ideje o eurojedinstvu predloživši osnivanje Evropske zajednice za ugalj i čelik.
Čvrsta birokratska kula
Institucije EU su: Evropski parlament, Evropski savet, Savet (Veće EU ili Savet ministara), Evropska komisija, Evropski sud, Evropska centralna banka i Revizorski sud.


Pravni poredak EU je autonoman i razlikuje se i od poredaka zamalja članica i od međunarodnog prava. Njegovo glavno svojstvo je da deluje ograničavajuće na pravne poretke zemalja članica: ograničava regulatornu autonomiju zemalja članica u području građanskog, krivičnog, radnog, pa čak i ustavnog prava te stvara obaveze za zemlje članice i to za njihove institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Ovlašćenja EU (iz kojih se vidi da Unija upravlja životom stanovnika zemalja članica od kolevke do groba) dele se na isključive, podeljene i komplementarne:
A. Isključiva ovlašćenja obuhvataju:
1. carinsku uniju;
2. uspostavljanje pravila o tržišnoj utakmici radi funkcionisanja unutrašnjeg tržišta;
3. monetarnu politiku za zemlje članice čija je valuta Euro;
4. očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke politike ribarstva;
5. zajedničku trgovinsku politiku;
6. zaključivanje međunarodnih ugovora.
B. Podeljena ovlašćenja (to su one koje EU i zemlje članice dele, ali ipak EU može zauzeti neko od tih područja regulacije u kojem slučaju članice gube pravo da same regulišu te oblasti) su:
1. unutrašnje tržište;
2. socijalna politika;
3. ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija;
4. poljoprivreda i ribarstvo;
5. životnu sredinu;
6. zaštita potrošača;
7. transport;
8. transevropske mreže;
9. energija;
10. sloboda, bezbednost i pravda;
11. zajednička bezbednosna pitanja u stvarima javnog zdravlja.
V. Komplementarna ovlašćenja (u kojima Unija ima ovlašćenje podržavati, koordinisati i dopunjavati aktivnosti zemalja članica) su:
1. zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja;
2. industrija;
3. kultura;
4. turizam;
5. obrazovanje, profesionalno usavršavanje, omladinu i sport;
6. građanska zaštita;
7. upravna zaštita.
Brojne unijske institucije
Šefovi država, državni poglavari ili predsednici vlada zemalja članica čine Evropski savet, koje do Lisabonskog ugovora nije bilo institucija EU stricto sensu. Predsedava mu Predsednik s mandatom od 30 meseci i mogućnošću jednog reizbora. On predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Savet EU (koje se koji put zove i Savet ministara) čini 27 ministara vlada. Ono ima osnovnu ulogu u ekonomskoj, spoljnoj i bezbednosnoj politici. Većinsko glasanje umesto jednoglasnog biće sve češća pojava.
EU ima i ministra spoljnih poslova pod nazivom Visoki predstavnik za spoljnu i bezbednosnu politiku (ujedno potpredsednik Komisije). EU ima još čitav niz institucija – centralnu banku, investicionu banku, ombudsman, sud revizora, odbor regija, ekonomski i socijalni komitet …
Evropski savet, uz potvrdu Parlamenta, bira predsednika Evropske komisije, a on sam (uz saglasnost Saveta EU) bira članove Evropske komisije, a onda Savet imenuje Komisiju po potvrdi Parlamenta. Puno uključenih tela, no uz malo lobiranja predsednik Komisije zapravo postavlja Komisiju kakvu hoće. Samo Komisija predlaže zakone, sprovodi politiku, budžet, upravlja programima, predstavlja Evropsku uniju u međunarodnim pregovorima. Iako je sprovođenje evropskog zakonodavstva u pravilu prepuštena zemljama članicama, Komisija može donositi i provedbene akte.
Svakom članu Komisije pripada jedan ili više resora Komisije, koji se nazivaju Opštim upravama (Directorate general – DG). Na čelu svake Opšte uprave nalazi se generalni direktor, a svaka se opšta uprava deli na uprave kojima su na čelu direktori. Posebne jedinice čine pravna i prevodilačka služba Komisije.
Evropski komesari su pravi vladari Unije. Komisija je posve nadnacionalna, a članove Komisije se obavezuje da u svom delovanju ne predstavljaju zemlje iz kojih dolaze, tj kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da deluju isključivo u interesu Unije.
Parlament ili brbljaonica?
Parlament “predstavlja građane” ali, začudo, ne donosi zakone niti ima moć predlaganja zakona! Tek Lisabonskim ugovorom svoje ovlašćenja Savet ministara počinje pomalo deliti sa Parlamentom. To se zove “suodlučivanje” (ovaj ćemo postupak objasniti kasnije). Parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih evropskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu Srbija bi, uđe li u Uniju, imala verovatno 12 poslanika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosečne statističke greške.
Neizabrani evropski predsednik
Unija ima vođu, Predsednika Evropskog saveta. Ko je on? Ko ga je izabrao? Predsednika pola milijarde Evropljana ne bira narod, njega postavlja Evropski savet. Ova je funkcija, uz neverovatnu osobitost Evropskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Evropske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, sigurno je jedna od najnedemokratskijih institucija na svetu. Institucija Predsjednika Evropskog veća uvedena je tek Lisabonskim ugovorom. Time je ukinut sistem šestomesečnog predsedavanja Unijom uz rotaciju država članica, premda je šestomesečna rotacija i nadalje zadržana u svrhu predsedavanja svim konfiguracijama Saveta ministara, osim kada se ono sastaje u sastavu ministara spoljnih poslova.
Predsednik Evropskog veća, između ostalih ovlašćenja propisanih članom 15. Ugovora o Evropskoj uniji predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Drugim rečima, građane Evrope predstavlja neko koga oni nisu izabrali. Prvi Predsednik Saveta – dotad na evropskom nivou uglavnom nepoznati flamanski aparatčik Herman Van Rompej, stupio je na dužnost 1. decembra 2009. godine. Njegova je mesečna plata je bila oko 30.000 eura.

2 коментара:

  1. Evropska komisija, izvršni organ Unije, ima potpunu vlast nad zakonodavnim procesom … i niko je praktično ne kontroliše. Enormne ovlašćenja i bezgraničnu vlast Komisije ponekad se pokušava opravdati konstatacijom da je stanje slično kad je u pitanju bilo koja savremena vlada. No je li to baš tako?

    ОдговориИзбриши
  2. sve je to napisano manje vise tocno s vasim komentarima se ipak ne slazem!Ovo je sigurno nesto kako tako djeluje s puno gresaka ali i pozitivnih stvari!Kada ce to biti nesto sto i kako ce dovesti covijeka kao licnost u prvi plan sigurno treba ce dosta vode rijekama poteci.Imate li igdje u svijetu vecu i bolju federaciju danas,ne onu od jucer...

    ОдговориИзбриши

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.