Iako je u stvarnom životu potpuno različit od lika koji glumi u filmu “Naša svakodnevna priča” redateljice Ines Tanović,, Uliks Fehmiu iznimno je dojmljiv u ovoj ulozi, baš kao i njegovi filmski roditelji, Jasna Bery i Emir Hadžihafizbegović. Kako mu je bilo poistovjetiti se s ulogom Saše, čovjeka bez posla i perspektive koji se u 40. godini vraća živjeti s roditeljima nakon raspada braka?
- Bio sam siguran da nisam za tu ulogu. Smatrao sam da imam previše godina i da su me problemi s kojima se glavni junak suočava prošli. Redateljica filma imala je suprotno mišljenje, bila je uvjerena da baš ja trebam igrati tu ulogu. Krenuli su naši dugi razgovori preko Skypea i Vibera. Predlagao sam joj razne stvari koje bi liku Saše dale više razloga da ga ja igram. Ines bi me vrlo pažljivo saslušala, čak se ponekad i slagala sa mnom, da bi mi već sutradan priopćila suprotno. Na kraju sam igrao Sašu baš kako ga je Ines zamislila. Tijekom snimanja sam se pitao što je vidjela zajedničko u meni i Saši? Ja sam od rata pobjegao, Saša je u ratu bio. Ja sam otišao iz roditeljskog doma u dvadeset i trećoj, Saša je kod mame i tate u četrdesetoj. Otkad znam za sebe nešto radim, Saša je bez posla. Shvatio sam da su uloge koje sam odigrao otkad sam ponovo krenuo glumiti u regiji uloge pripadnika te generacije 90-ih, čije su sudbine drastično promijenjene ratom. Dijelimo istu sudbinu iako smo potpuno različiti - objašnjava Fehmiu, koji se odlično snašao u ulozi Sarajlije. Koliko dobro poznaje Sarajevo i mentalitet tamošnjih ljudi?
- Iako sam Albanac srpsko-hrvatskog porijekla, Beograđanin sazrio u New Yorku, ja sam totalni Sarajlija. Znam da to nema nikakvog smisla, ali je to tako. Sarajevo volim, puno. Ljubav se ne može objašnjavati. Moj otac je tamo rođen, u Sarajevu sam služio vojsku. Dok sam odrastao, sve mi je iz Sarajeva bilo cool. Zdravko Čolić, Indexi, Mirza Delibašić, Dugme, Pušenje, Sidran, Plavi orkestar, Nadrealisti, Audicija, Đura... Svi jurimo sjećanja svog djetinjstva, ovi gore su bili moje. Strašno sam patio kad je Sarajevo bilo pod opsadom, možda sam zbog njega i otišao. Koliko ga poznajem? Sigurno ne dovoljno. Tamošnji mentalitet? Za mentalitet ne znam, ali za srce znam. Veliko.
Prije odlaska u Ameriku 1993. godine, Uliks Fehmiu glumio je u filmovima “Crni bombarder”, “Bulevar Revolucije” i “Vizantijski plavo”, no proslavila ga je uloga u predstavi “Zapali me” iz 1992. godine, u kojoj je glumio homoseksualca. Kako je ta uloga tada bila prihvaćena?
- Sjajno, ovacijama. Jugoslavija je bila mnogo liberalnije i progresivnije društvo nego što su to danas Srbija ili Hrvatska. 1992. su još postajali ostaci te otvorenosti, u životu i u teatru - kaže Fehmiu, koji je u toj predstavi upoznao i svoju sadašnju suprugu, također glumicu Snežanu Bogdanović. Kao Albanac rođen i odrastao u Beogradu, je li tijekom života u Beogradu osjećao netrpeljivost između Srba i Albanaca?
- Naravno, ali ne na ovaj današnji način. Djeca znaju biti okrutna. Svi koji su malo različiti od svoje sredine u jednom trenutku dožive neku vrstu neugodnosti. I dok god postoji sustav koji vas štiti od takve vrste ponašanja, u redu je, to je život. Ali kad su stav krene promovirati tu mržnju i netrpe ljivost, to onda dovodi do nesagledivih posljedica - ističe Fehmiu i dodaje da je upravo sistematizirano širenje mržnje bilo okidač koji ga je natjerao da se preseli u Ameriku.
- Strašno je kad čovjek izgubi sebe i postane dio rulje, kad izgubi individualnost. Bila ona nacionalna ili religijska. Čovjek pripadnik rulje u stanju je učiniti grozote koje nikad ne bi učinio kao pojedinac. Budući da sam ja pomiješan albansko-srpsko-hrvatskom kombinacijom, ta me bolest nije htjela. Bio sam cijepljen protiv nje kad sam bio mali. I to mi je pomoglo da sačuvam svoje ja.
Po dolasku u Ameriku Uliks i Snežana otvorili su pekaru, koja im je glavni izvor prihoda, a već nekoliko godina u Beogradu imaju i producentsku kuću.
Ako možemo peći kruh u New Yorku o kojem ništa nismo znali, zašto ne bismo mogli s vremena na vrijeme raditi malo teatra ili filma? Naučili smo da je mnogo više vremena potrebno da se napravi film nego kruh, ali smo strpljivi i sviđa nam se da od ništa na kraju ispadne nešto - smatra glumac I pekar, kojega smo pitali i koji mu je savjet slavnoga oca bio najkorisniji?
- Životni i glumački savjet bio je isti: vjeruj u sebe, što god da radiš. Uvijek. Kad pogledam unatrag, zapitam se kako sam za razne stvari imao petlje? - pita se Fehmiu, koji je kao tinejdžer želio postati muzičar. Zajedno s mlađim bratom Hedonom čak je bio osnovao i srednjoškolski bend, no gluma je na kraju ipak prevagnula, a najveća glumačka podrška bio mu je glumac Bata Stojković, legendarni Laki Topalović iz “Maratonaca”.
- Bata je bio klasni kolega moje majke. Bili su vrlo bliski i njihovo prijateljstvo trajalo je sve do Batine smrti. Bekim ga je također volio, iako je njihov odnos bio dosta kompliciran. Ja sam odrastao u bifeu Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Bata je uvijek bio pažljiv prema meni. Kad bi nam dolazio u goste, u svakom džepu odijela imao bi po jednu čokoladu. I lovu. I to je tako bilo do kraja, čokolade su prestale u jednom trenutku, ali lova ne. Kad sam polagao prijemni za glumu, on me gledao. Bio je prisutan u dvorani, a da ja to nisam ni znao. Kad sam izašao sa scene sav uspuhan i dezorijentiran, on me čekao na izlazu. Zagrlio me snažno i rekao nešto, ne sjećam se više što, ali takve stvari se ne zaboravljaju.
Otkako je u Americi, više radi na filmu nego u teatru. Nedostaje li mu rad u kazalištu?
- Da, jako. Nedostaje mi taj teatarski scenarij: počinju probe, svi se okupljaju ujutro, pije se kava, puše se jutarnje cigarete. A onda se sjeda za stol i kreće razgovor o komadu, o umjetnosti, o životu. Nema ljepšeg posla. Siguran sam - odlučno odgovara Fehmiu, koji glumi i u ovo proljeće premijerno izvedenoj predstavi “Romeo i Julija”, u režiji Mikija Manojlovića, inače prvoj srpsko albanskoj koprodukciji.
- Prije 20-ak godina kad sam otišao iz Beograda, igrati ovu predstavu bilo je nemoguće. Miki mi je još prije dvije godine rekao da s Jetonom Nezirajem (koproducent predstave, op.a.) sprema “Romea i Juliju” sa srpskim i albanskim glumcima. Bio sam zainteresiran, ali sam sumnjao da će se predstava dogoditi. I kad smo napokon krenuli s probama, još sam imao određenu dozu sumnje. Čak i da do predstave nije došlo, ne bih to smatrao neuspjehom. Ja sam svoju plaću dobio već prvog dana kad sam popio kavu za šankom za kojim se govorio albanski i srpski kao da je to potpuno normalno. A nije. Automobili su vozili glumce iz Prištine za Beograd i natrag kao da je i to potpuno normalno. A nije. Imam neviđeno razvijene antene za bilo kakvu vrstu nacionalne netrpeljivosti. Ni jednog trenutka ničeg sličnog nije bilo, a mi smo se nalazili usred Beograda. Mikiju je bilo stalo da se predstava izvede premijerno u Narodnom pozorištu u Beogradu i Nacionalnom teatru Kosova. Generalno imam otpor prema državnim institucijama, jer nam dugo ništa dobro nisu donijele. Ali mi je jasno da će se stvari krenuti mijenjati na bolje samo kad se i država odluči podržati toleranciju i poštovanje različitosti, kad prestane sistematski promovirati netrpeljivost i mržnju. Mi smo kao pojedinci protiv sustava nemoćni. Ali kad se dogodi da pojedinci, kao što su Miki i Jeton, okrenu sustav u pravom smjeru i za veće dobro, tada se takav napor i trud mora podržati. A najvažnije je da je predstava dobra. Ljuta, gorka, nježna, tužna, krvava. Nadam se da ćemo doći i u Zagreb.
- Iako sam Albanac srpsko-hrvatskog porijekla, Beograđanin sazrio u New Yorku, ja sam totalni Sarajlija. Znam da to nema nikakvog smisla, ali je to tako. Sarajevo volim, puno. Ljubav se ne može objašnjavati. Moj otac je tamo rođen, u Sarajevu sam služio vojsku. Dok sam odrastao, sve mi je iz Sarajeva bilo cool
ОдговориИзбриши