RUDAN: Zadnji put sam se osjećala kao čovek dok sam u SFRJ jedva čekala da se raspadne. Željela sam–dobila sam!

Najprovokativnija spisateljica govori o temama koje opsedaju stanovnike Jugoslovenskih prostora.

Četrdeset hiljada ljudi na Balkanu barem jednom nedeljno na svom Fejsbuk nalogu dobija obaveštenje o njenim novim tekstovima. Nezvanično, čita ih mnogo više. Do sada je njen blog pregledan tri i po miliona puta. Ko je Vedrana Rudan? Može li se njen život podeliti na dva poglavlja? Prvi – kada je bila učiteljica, turstički vodič, sladoledžija, i drugi – kada je jedna od najuticajnijih i najčitanijih književnica i blogera na ovim prostorima, zvanično nazvanim region ili regija, sa čime se i sama često sprda. Dakle, pre i posle slave. Iako tvrdi da je ništa od toga ne zanima – od popularnosti do rada za opšte dobro – ona je jedna od onih žena čije stvaralaštvo unosi malo boje, provokacije i veselja u živote nekadašnjih sunarodnika.

Tvrdite da svetom vladaju ženomrsci. Zašto tako mislite?

Da svijetom vladaju ženoljupci, ne bi se žene diljem svijeta silovalo, bacalo im kiselinu u oči, plaćalo manje nego muškarce, tražilo od njih da rađaju vojnike, služe mužu, ocu i bratu… Umara me stalno otkrivati toplu vodu u bojleru.

S druge strane, nemate mnogo poverenja u feministkinje. Mogu li žene zaista pomoći ženama ili takvu vrstu jedinstva smatrate iluzijom?

Pitaj boga tko su danas feministkinje. Nekad su to bile glasne žene koje su mislile da ćemo postati ravnopravne ako stalno budemo vrištale što nam muškarci rade. Ja sam protiv vrištanja, ja sam za borbu na krv i nož. Nema slobode bez nasilja. Ako te uznemiruje tvoj kućni zlostavljač, ubij ga prije nego on kokne tebe. Kad bi žene mužjake diljem svijeta češće skraćivale za glavu, s vremenom bi se stanje poboljšalo. Sve dok smo opsjednute potrebom da budemo lutke, događat će nam se ono što se događa lutkama. Otkidat će nam glave.

I Fransoaz Sagan i Merilin Monro slažu se da je smeh pola puta do kreveta. Kažu da muškarac koji je u stanju da nasmeje ženu može da joj učini sve što poželi. Slažete li se s tim i koji muški kvalitet smatrate presudnim?

Te žene su znale o čemu govore. To je velika istina. Jedini je problem naći na ovome svijetu muškarca koji ima smisla za humor. Većina njih su žalosna, nesigurna, napuhana bića koja treba škakljati da bi se nasmijala.

Šta bi vas, u trenutku, više iznerviralo – pompezna reklama za stranu banku koja nudi da vam za dan sredi život ili neka mačistička izjava Ivana Ivanovića?

Zanimljivo pitanje. Odakle ste ga samo iskopali? Banke me uopće ne nerviraju jer znam što mogu od njih očekivati. Od voditelja TV emisije koju u Srbiji gleda ogroman broj ljudi i u koju je uloženo mnogo love očekujem elementarnu pristojnost. Njegovi su štosevi retardirani iako on nije glup. Zato je šteta velika. Ženama je posebno teško kad pizdarije govore pametni muškarci. Da li taj Ivan ima majku? Sestru? Ženu? Kćer? Ili je trajno nadrkan zato jer je „visok“ metar i šezdeset? Siroti Ivan. Neka mu netko kaže da se od pljuvanja po ženama ne raste.

U skladu s tim, kako se osećate kao građanka Evropske unije?

Osjećam se kao govno, ali ne zato jer sam u EU. Tako sam se osjećala i dok sam bila „samo“ u Hrvatskoj. Zadnji put sam se osjećala kao ljudsko biće dok sam u Jugoslaviji jedva čekala da se raspadne. Željela sam – dobila sam. Nisam jedina, ali me to ne tješi.

Srbi su proleće i pola leta uspeli da prežive na rijaliti programima. To ih je održalo. Kakva je situacija sa Hrvatima?

Pojma nemam. Ja se ne družim sa „Hrvatima“ nego s ljudskim bićima, a ljudska bića iz moje okoline ne gledaju televiziju.

Čini mi se da imamo prilično slične „junake“ – starlete, sveštenstvo i tajkune. Pored političara, da li su to jedine „klase“ kojima je danas dobro u regionu/regiji/Balkanu, kako hoćete?

Kad čujem Balkan, hvatam se za pištolj. Ne postoji Balkan, a ako postoji, onda je on u svakom čovjeku na ma kojoj strani svijeta živio. Ne slažem se da je starletama jednako dobro kako je to svećenicima ili tajkunima.

Starlete su ipak samo meso koje za sitnu lovu opušta gadove da ne bi krepalo od gladi. U percepciji medija sve su one kurve.

Kad treba nalijepiti etiketu nekome od mantijaša ili kriminalcu u skupom odijelu, novinari su suzdržaniji. Ivanović, govorim o njemu jer je zaista inkarnacija prostaka, neće ni u ludilu nasrnuti na vaše popove i tajkune. Znaju mali dečki tko će im razbiti nos ako se zanesu.

Šta se u međuvremenu dogodilo s porodicom u koju se svi i dalje zaklinju kao u „osnovnu ćeliju društva“. Kako vidite naše „nove klince“, u kakve ljude odrastaju, a kakvu su starost dočekali njihovi roditelji?

Porodice više nema. Oni koji skupa žive u pedeset kvadrata dijele se na četrdesetogodišnjake koji jedva čekaju da im crknu otac i mater i šezdesetogodišnjake koji ne mogu svojim očima vjerovati u što su im se pretvorila djeca. Kakvo je zdravstvo u Hrvatskoj i Srbiji, moji vršnjaci, na sreću svojui svoje djece, neće još dugo mučiti potomke.

U Beogradu je početkom leta i sada ponovo aktuelna izložba „Živeo život“, koja dočarava način življenja u nekadašnjoj Jugoslaviji. I mirisi i ukusi i boje i filmovi i odeća i štafete. Ljudi se po nekoliko puta vraćaju da ponovo pogledaju postavku. Deca su im zblanuta ne verujući čime se oduševljavaju i zbog čega plaču. Mislite li da smo u to doba zaista poslednji put – živeli život?

Jedva čekam da vidim izložbu. Sličnu sam vidjela u Berlinu. Stotine ljudi čekalo je u redu da bi se ili prisjetilo bolje prošlosti ili zavirilo u nešto sasvim strano. Žao mi je da sam čitavo vrijeme dok sam živjela u Jugoslaviji jedva čekala da nestane. Mrzila sam tadašnje političare, sindikate koji su brinuli „samo“ o zimnici i kako radnicima organizirati godišnje odmore. Do bjesnila me dovodila nemoć onih koji su vodili poduzeća a nisu mogli radniku ni u kojoj situaciji dati otkaz. Željela sam život u drugačijoj zemlji.U zemlji slobode govora, slobodnog tržišta, zemlji širokih mogućnosti za sve pametne i obrazovane i ambiciozne. I eto me. Ja još nekako mogu na kraj s depresijom jer se imam čega s nostalgijom sjećati. Moja djeca žive u paklu. Visokoobrazovani rade svetkom i petkom sretni ako dobiju bijednu plaću. Dave ih krediti,a od slobode govora se ne živi. Doduše, ne pada im na kraj pameti da tamo gdje rade bilo što kažu jer se otkazi, to sam željela, danas dobivaju bez ikakvih objašnjenja. Kad dođem u Beograd i krenem razgledavati vašu izložbu, u zgradi ću ostati mjesec dana i plakati, plakati, plakati. Da li smo zaista morali pobiti toliko desetaka hiljada ljudi da bismo se veselili izložbi koja govori o vremenu u kome su svi ti ljudi bili živi, zdravi i, danas mi se čini, ipak sretni.

Čemu ste propustili da naučite svoju decu u skladu s osobinama koje danas garantuju opstanak?

Nisam im godinama govorila da se samo preko leševa može stići do zvijezda. To im govorim posljednjih dvadesetak godina, ali mi se čini da je već prekasno. Djecu treba krenuti pravilno odgajati još dok su u rodilištu. U majušno uho svaka bi majka morala svojoj bebi nježno šaptati: „Kad odrasteš – kradi, kad odrasteš – ubij, kad odrasteš – gazi one ispod sebe, kad odrasteš – svijet će biti tvoj samo ako ti ništa ne bude sveto.“

Kome se danas aplaudira u Hrvatskoj?

Kriminalcima svih boja. Političarima, popovima, tajkunima, svima koji nama vladaju zahvaljujući lovi koju su od nas oteli. Sirotinja voli sado-mazo igrice.

Koga smatrate elitom u svojoj zemlji?

Elita? Oni koji su u mojoj zemlji „elita“, po meni bi trebali biti na robiji. Oni koje ja držim „elitom“su svi vrijedni i pošteni ljudi, koji danas u Hrvatskoj drže glavu u kontejneru. Da će tako biti, pisala sam pre dvadeset godina. Žao mi je što sam bila vidovita.

Ko su ličnosti koje u našem vremenu inspirišu svet?

Uključite televizor, pogledajte kakvu nam „inspiraciju“ nude naši gospodari, pa se povucite nekamo i stavite dva prsta u usta. Provjereno, pomaže.

Takođe, svet je opsednut uspehom. On je postavljen kao vrednost nad svim drugim vrednostima. Šta vi smatrate uspehom?

Uspjeh je kad živiš u miru sa samim sobom.

Čega se bojite?

Bolesti i patnje. Jedna mi je prijateljica, inače medicinska sestra, obećala da će me ubiti nježno kad je nazovem. Nadam se da me neće zajebati pa umrijeti prije mene.

Hrvati su uspeli nekako progutati Gay Pride, ali u Beogradu još uvek lete kamenice. Zašto toliko kuburimo s onima koji su različiti od nas?

Reći ću nešto što nije u trendu. Ne slažem se, držim debelom manipulacijom tezu da se demokratičnost neke zemlje treba mjeriti odnosom građana te zemlje prema homoseksualcima. Ako su građani „dobri“, onda je zemlja okej, ako homoseksualce gađaju kamenjem, onda u toj zemlji demokracije nema. Demokracije ionako nema. Zašto nam je netko baš homoseksualce ponudio kao metar kojim se mjeri „demokracija“, pojma nemam. Mislim da su homoseksualci ljudi poput mene i da ih se ni u jednoj zemlji ne bi trebalo tretirati kao ljude s posebnim potrebama. Znam da će me nakon ovoga kojekakve udruge proglasiti homofobom iako to nisam. Pitam se zašto se i u Srbiji i u Hrvatskoj dave i na najstrašnije načine ubijaju djeca, starci, mladi, ljudi u najboljim godinama, a baš nitko im ne daje šansu da formiraju paradu i traže pravo na život. U svijetu u svakoj zemlji najveći problem s vlašću uvijek ima većina.

Znam da ne podnosite termin Balkanci i da ne dopuštate da nas smatraju divljacima u odnosu na „civilizovanu“ Evropu i Ameriku. Stiče se utisak da za propast Jugoslavije i ratno ludilo krivite isključivo velike sile. Ipak, u čemu je naša krivica?

NI U ČEMU! Sad ne govorim o zločincima koji su u proteklom ratu bili plaćeni da bi ubijali, govorim o normalnim Srbima, normalnim Hrvatima i ostalim normalnima. Oni nisu imali nikakvu šansu da se izvuku iz klanja. Ako na državnoj televiziji u udarnom terminu gledaš, govorim o hrvatskoj televiziji, pogreb „bebe“ koju su pred kućnim vratima ubili „četnici“, naravno da ćeš uzeti pušku u ruke i krenuti na „četnike“. Nakon deset godina čuješ da u bijelom sandučiću nije bilo „bebe“, a ni „četnika“ u blizini. Koliko je bilo takvih priča na obje strane? U ljudskoj je prirodi da ubija i kolje, ništa se na ovim prostorima nije dogodilo što nije bilo ljudsko. Meni smeta samo to što nam nitko nije rekao za koga i za što smo se klali. Život kojim danas živimo dao je odgovor na sva pitanja. Ameri su Jugoslaviju htjeli pretvoriti u svoju bazu, u tome su manje-više uspjeli. Srbi crkavaju otrovani osiromašenim uranom, Hrvati crkavaju u Afganistanu, tajkuni su nam oteli sve ono što smo desetljećima stvarali. Ipak, ne osjećam se krivom. Ja ni meni slični ljudi nisu mogli protiv takve sile. Propast Jugoslavije bio je projekt u koga su Jugoslaveni najmanje uložili. Ideje njihove, krv naša.

Kako doživljavate sudbinu intelektualaca na ovim prostorima?

Ako su „intelektualci“ visokoobrazovani ljudi koji žele običnom narodu otkriti istinu o svijetu u kome živimo, onda mogu reći samo to da ih ja na ovim prostorima ne vidim. Ukoliko su „intelektualci“ ljudi koji se u svim sistemima šlepaju uz bagru na vlasti, onda o njima mislim ono što i sav normalan svet.

Šta činite za opšte dobro? Pretpostavljam da ćete reći da vas je briga za to, ali samim tim što pisanjem utičete na veliki broj ljudi, jasno je da imate uticaja.

Ništa ne činim za opće dobro. Sve što činim, činim za svoje dobro.

Na televiziji se ponašate kao kod kuće, govorite kolokvijalnim jezikom, ne marite za uglađeno ponašanje.

Zašto bih marila za „uglađeno“ ponašanje? Tko su ljudi koji me gledaju dok sam na ekranu? To su moja braća i moje sestre. Ako s njima neću komunicirati opušteno, s kim ću?

U velikom finalu, gospođo Rudan, s obzirom na to kakav život živimo – ko nam je zapravo kriv?

Nije, nije, nije i nije istina da smo sami krivi za život kojim živimo. Čime ćemo se boriti protiv sile i nepravde? Oni imaju lovu, imaju oružje, imaju tamnice, imaju markete u kojima robovi rade, mogu nas moriti glađu kad im se digne, izbaciti iz naših kuća, oteti nam pravo na zdravlje, sreću, krov. Tko je kriv. Običan čovjek nikad nije kriv, ma koliko mu gospodari nametali osjećaj krivice. Nismo krivi što smo nemoćni. Nismo krivi! I nije istina da se moramo dohvatiti kuke i motike i krenuti. Jedini način da u modernom svijetu običan čovjek sačuva samopoštovanje jeste da sebi spraši metak u glavu.